Već drugi produženi vikend za redom. Imam sreće jer moji direktori vole jedriti i planinariti pa mi stalno nekaj spajamo. Ne bi se oni osudili otići, a da mi ostanemo delati. Moji inženjeri bi mam digli seljačku bunu. I tak sam si malo napunila baterije da izdržim još cijeli sedmi mjesec jer tek u osmom idem na godišnji. Kao najljepše provedeni dan izdvojila bi ovu subotu.
Dragi me probudil oko 5 ujutro i rekel mi da zbudim djecu. Prvo sam mislila da se nekaj dogodilo, a onda sam u hodniku vidjela spakiranu putnu torbu. Nije mi htio reči kam idemo tak da sam klince probudila i rekla im da tata ima iznenađenje za nas.
U 6:00 smo krenuli i to starom Karlovačkom. Nakon toga stara cesta prema Rijeci. Budući da mi nije dao da provirim u torbu nisam znala da li idemo nekam u brda ili možda na more. Dječica su u autu nastavila spavati, a ja sam, koristeći sve svoje ženske smicalice, pokušala navuć dragog da mi prizna kud nas vodi. Kako da mi zemljopis nije jača strana, a i odavno se nisam vozila starom cestom, tek kada smo došli do Kupjaka znala sam da mi je „suđeno“ namakati se u moru taj dan.
Naše odredište bilo je Selce i tam smo ostali do navečer. Usput je još pao i romantičan ručak o kojem vam ipak neću pričati.
I tak nakon višesatnog frljenja na suncu i namakanja u moru krenuli smo domeka. Vraćali smo se po autoputu ali sam ja izrazila želju da u Karlovcu opet odemo na staru cestu.
Tu počinju muke po Koki.
Ostalo mi je u sjećanju da postoji neki prečac do Samobora odmah nakon Jastrebarskog. I stvarno postoji ali odmah NAKON Jastrebarskog. To je bila moja kobna pogreška. Na jednom (a vjerojatno i jedinom) raskršću u Jastrebarskom ja sam ugledala tablu „SAMOBOR“ i sumanuto počela vikat dragom da baš tu mora skrenut . Njemu je to odmah bilo sumnjivo ali se nije štel mešati.
Prava agonija počinje kad nas putokaz za Samobor upućuje na Plješivicu. Tada nam je sve postalo jasno. Moramo proći preko cijele Plješivice da bi došli od Samobora. Mislim, nije to ništ strašno ak si baš to i naumil ali ako si cijeli dan bil na suncu i plival onda je to poprilično zamorno. Tim više što se spustil mrak i ne vidi se prst pred nosom. Klinci su šutili samo je najmlađi u jednom trenutku pital da li tu žive medo i vuk? Trebalo nam je točno 45 minuta. Ne moram vam niti reči što su mi sve izgovorili kad smo napokon ugledali Samobor.
Ja sam se branila, šutnjom i bojom kose.
Jedino što sam im rekla je ono što je i moja mama uvijek govorila mom tati u sličnim situacijama: