Bolujem od teške bolesti.
Dijagnozu je postavio moj dragi.
Dugo mi je trebalo da se složim s tom njegovom tvrdnjom ali sam pritisnuta brojnim dokazima jednostavno morala.
Počela sam pomno pratiti simptome koji su neminovno ukazivali na tu tešku bolest.
Mislim, da se razumijemo, ja tu bolest ne smatram tako opasnom kao moj dragi ali priznajem da nije ugodna. Znate onaj osjećaj kad imate neki feler i onda vam se čini da svi samo čekaju kad bu vam se to dogodilo. E, pa tako i moj dragi. Gleda u mene ko u Boga. Promatra svaki mišić na mom licu, a ja to nemrem kontrolirati. Jednostavno je jače od mene.
O čemu se zapravo radi, pitate se?
Pa eto, na sam spomen riječi „ sex“ ja zijevam. I to tak zijevam da mi suze idu na oči. Zinem ko nilski konj. Ne samo da zijevam nego ak ležim počne mi se odma i spavati. Ma ne moram čak niti ležati. Jučer sam sjedila u autu na putu kući i on me pristojno pital: „Bumo kaj peglali danas?!“. To mu je nova fora ( ko je gledal film „Tko pjeva zlo ne misli“ zna o čemu se radi). Sama asocijacija na riječ „sex“ meni je bila dovoljna da zijevnem ko slonica i jedva održim kapke otvorenima.
Moj dragi je jako isfrustriran zbog toga, a meni je to smiješno pa onda ne samo da zijevam nego kad vidim njegovu izbezumljenu facu počnem se zijevajući i smijati.
Grozno.
Ne znam zapravo koga da više žalim?
Sebe ili njega?
Post je objavljen 07.06.2006. u 09:18 sati.