Kao i svaki ponedjeljak, „veselo“ sam dolepršala na posel, skuhala si kavicu i upalila komp.
Kad odjednom, na monitoru se pojave nekakvi hijeroglifi!?! Vaaauuu! Možda je to znak? Možda me izaziva da ih odgonetnem? Možda su to nekakvi tajni kodovi? Možda su u šumi? Nakon izvjesnog blejanja u te nečitke znakove, pametno zaključim da bi bilo bolje da ga ugasim. I što sad? Došla sam na posel pol sata ranije jer mi je to najdraže vrijeme kad mirno pijem kavicu i čitam postove dok ne stignu ostali kolege. Ne da mi vrag mira i ponovo palim komp. Ponovo me s monitora vrebaju tajni kodovi. Hm, da li sam možda pod utjecajem nedavno pročitane knjige (sigurno znate koje)? Da li sam baš ja „izabrana“ da riješim tajnu čovječanstva? Na zemlju me „nježno“ spušta kolega informatičar koji ugledavši tajni kod na mom monitoru sumanuto počinje vikati: „Gasi kompjuter!!! Napal te neki opaki virus!“
Ha??? Kakav virus? Pa ja tako pazim na njega. Mazim ga, redovito brišem prašinu s njega, tek povremeno ga opalim nogom kad zašteka....
I tako, jučer sam se, očiju punih suza, oprostila od svog kompa. Sa njim zajedno otišli su i svi moji folderi koji su sadržavali preko 800 telefonskih brojeva, bezbroj slika, adresa, pjesama, a da vam ne pričam o cijeloj „bazi“ objavljenih postova....
Kolega, vrli informatičar, utješio me rekavši mi da će probati spasiti barem dio tih podataka.
Ja se nekako ne mogu pomiriti s tim i stalno mi se čini da je tu umješala prste neka viša sila...
Da sam samo imala još malo vremena piljiti u te kodove....
Sigurna sam da su skrivali neku tajnu....
Post je objavljen 20.06.2006. u 09:26 sati.