savršena prepreka

Koliko sam vam već puta rekla da se patološki bojim pauka? Sigurna sam da ta odvratna stvorenja imaju poseban pik baš na mene. Kako inače objasniti sve te neugodne situacije koje se dešavaju baš meni, a vezane su uz tu gamad? Mislim, imam ja problema i sam letećim napastima ali pauci su mi definitivno najbolnija točka.
Ulazim u ponedjeljak na poslu u WC koji ima veliki dupli prozor. Nutarnji prozor je bio lagano odškrinut i ja skužim dugonogu neman kak se šulja po nutarnjoj strani vanjskog prozora. Kaj sad? Inače doma imam na svakom koraku nekakav spray protiv svih vrsta gamadi ali u firmi nemam ništ. Bingo!! Sjetim se laka za kosu koji mi stoji u WC-u u ormariću. Naoružana dakle lakom za kosu otvorim još malo nutarnji prozor i naciljam. Ššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššš, ispraznila sam cijeli sadržaj! Spomenuti uljez, dugih nogu koje su se skvrčile u smrtnom grču pade na prozorsku dasku i tu ostade. HURAAA!!! Obožavam ih tamaniti! Ne šljivim niti pol posto one šeme da ubiti pauka znači biti nesretan do kraja života! Koješta! Ja ih istrebljujem od kad znam za sebe i to me ne čini nesretnim nego SRETNOM! JASNO!? I zato vi koji mi sad mislite držati predavanje da su i to Božja stvorenja radije kliknite na iksić u gornjem desnom čošku ekrana.
U utorak, srijedu i četvrtak nije se micao od tuda. Ponosna na dobijenu bitku, svaki dan sam ipak provjerila da li je još uvijek na istom mjestu. Nikad se nezna! Ta današnja gamad je otporna na sve živo!
Petak, danas.
Ulazim jutros u WC. Njega NEMA!!! U nadi da ga je možda teta čistačica maknula od tuda sjedam na WC i piškim (ne znam kako bi to ljepše napisala). Žmarci me prolaze cijelim tijelom od same pomisli da je on možda tu negdje i da me gleda svojim velikim krvavim očima. Popišah se u rekordnom roku i istrčah van.
Nakon cca desetak minuta kraj mog stola prolazi jedan od kolega pa pita:
Koki, kaj ti to plazi po glavi?!?

Hm...znam da vam ne moram reći kaj mi je bilo na glavi.
A bila mi je tako lijepa frizura.
Digla sam se jutros u pol šest da si operem kosu.
I kak sad izgledam?
Ko da sam se s petardom počešljala!
Eh da mi je sad onaj lak za kosu da se malo upristojim...

Jučer prekrasan dan.
Sjedim u uredu i smišljam si nekakav zadatak zbog kojeg bi mogla malo pobeć van.
Hm...
Direktore, ja moram na mirovinsko i zdravstveno srediti nekaj!
U redu., odgovara on.
Brzo sam se spakirala i put pod noge.
Ured mi je u Petrovoj tik do rodilišta.
Prvo odredište mirovinsko u Trpimirovoj (kod Sheratona).
Pješice.
Zatim iz Trpimirove do zdravstvenog u Klovićevoj (kod MIOC-a).
Pješice.
Na kraju iz Klovićeve natrag do ureda.
Pješice.
Vani 26 stupnjeva. Ja u trapericama ispod kojih imam najlonke i majici dugih rukava ispod koje imam potkošulju. Ujutro je bilo prohladno.
Hodam kroz nekakve ulice za koje nisam niti znala da postoje, izbjegavajući buku s glavnih ulica. Zavirujem u dvorišta obiteljskih kuća oko Kvatrića. Neka su prelijepo uređena.
Stanem na jednom pješačkom prelazu jer mi se upalilo crveno svjetlo.
I tada su se kao grom iz vedra neba, odnekud stvorile njih dvije! (&%“#$&!$#&$#&/$)
Iako mi je intuicija jača strana nisu mi se odmah upalile lampice.
Jedna mi je stala s lijeve jedna s desne strane.
Prekrasan dan! – kaže lijeva
Zrak miriše! – kaže desna
Ja čekam da mi se upali zeleno i šutim.
Taman se upalilo to zeleno kad mi se obratila lijeva: Gospodična draga, mislite li vi da je sve ovo samo postalo i nastalo?
HA???????
Tek tada, ubrzavajući korak jer su mi se napokon upalili senzori, skrećem pogled prema njima dvjema. U trenu mi je sve postalo jasno!
Znak raspoznavanja „Kula stražara“!
I dalje se pravim da ih ne čujem i ne vidim te hodam sve brže i brže.
No, iako zajedno imaju oko 150 godina niti one ne posustaju.
Kidam ulijevo u nadi da će to za njih biti preoštro skretanje.
Malo sutra!
Pridržavaju jedna drugu ne ispuštajući iz ruku tu famoznu „Kulu stražara“ i pri tome nešto nerazgovjetno trkeljaju. Valjda im je od brzine hodanja gebis u ustima iskočio iz ležišta?!? .
Osjećam kak mi se najlonke počinju ljepiti za noge, a i pazuh zona unatoč velikoj količini dezića ne izdržava pod pritiskom tolike fizičke aktivnosti, naime brzo hodanje se pretvorilo u trčanje.
Ne osuđujem se niti okrenuti da vidim gdje su one.
Zapravo strahujem da bum ih vidla kak su popadale trčeći zamnom od silne želje da me uhvate i udave svojim pričama.
I onda će me to mučiti do kraja života.
Kao!
Baš!
Jep!

Iako mi je vikend bio ispunjen sadržajima koji potiču pozitivnu energiju nekako sam cijelo vrijeme bila zaokupljena nekakvim teškim mislima. Zapravo, gledajući svoju dječicu ulovila sam se u razmišljanju o tome kako ću se osjećati jednog dana kad odu od mene.
Najstarija kćer će uskoro navršiti 15 godina. U njenim godinama ja sam već hodala s njenim tatom, a sa 19 sam rodila nju. Naravno da njoj svaki dan tupim kako se ona ne smije povesti za mojim primjerom. Ne kažem ja da je to nužno loše ali da mi je tada bilo lako, nije. No majčinski instinkti su brzo proradili i zapravo sam se, unatoč mladosti, jako dobro snašla u toj ulozi. Za one koji to slučajno ne znaju, imam još i dva sina. Svi su velike maze i ja ih obožavam maziti. I baš zato mi je nepojmljivo vidjeti kako se druga djeca otuđuju od svojih roditelja. Jučer je bio roditeljski sastanak za krizmanike. Stojimo pred crkvom. Moja Sarmica me drži za ruku i promatramo. Pitam ju ko je ovo, ko je ono, čija je ovo mama, čiji je ovo tata....Uglavnom roditelji stoje sami, a djeca nekoliko koraka dalje od njih. Pitam Sarmicu da li joj je neugodno stajati samnom? Mama, ne pričaj gluposti! Jednako tako kad smo ušli u crkvu ona je ušla i sjela kraj mene. Puno djece je ostalo vani, a oni koji su ušli ostali su stajati odostraga umjesto da su sjeli sa svojim roditeljima. Kaže mi Sarmica da većina njih uopće ne spominje svoje roditelje, a i kad pričaju o njima uglavnom je to nešto pogrdno. Bila sam neugodno iznenađena tom spoznajom. Ulovila me neka neobjašnjiva tuga, možda bolje reći panika. Cijeli svijet mi se vrti oko moje dječice. Što će biti kada oni odu? O kome ću se onda brinuti? Iako mi često nije lako, sigurna sam da su mi oni najslađa briga na svijetu i želim da ta briga potraje što dulje. Zapravo mislim da ću biti užasna svekrva odnosno punica ali o tome u nekom drugom postu...

Sklona sam cendranju.
Te mi ovo ne valja, te mi ono ne valja.
Te bi ovo ovako, te bi ono onako.
A što činim da bi to sve promijenila?
Kukam.
Znate onu: „U gaju tom kukavica kuka, od kukanja tog SVIMA oko mene je muka“...pa i meni samoj!
Sjedim jučer, sama sa sobom, na kavi i dumam. Unatoč mom silnom nezadovoljstvu trenutnim stanjem, ne bi sebe strpala među nesretne ljude. Iako vrlo sporo, mozaik kockica koje čine moj život, počeo je ponovo poprimati neki oblik. Oblik koji mu sama želim dati. Dakle, ipak idem naprijed. I pitam ja sebe jučer, što je to što me gura naprijed?
Prije svega ljubav prema mojoj djeci.
Zatim vjera.
Pa opet ljubav.
Želja. Imam toliko neostvarenih želja.
Nada da će uskoro biti bolje.
Posao. Radim posao koji volim.
Sestra. Uvijek smo bile jako usmjerene jedna prema drugoj.
Topla riječ podrške, najdražeg prijatelja, koji svako jutro, gledajući u čarobnu kuglu, točno zna kako se taj dan osjećam.
Virtualni šamar nogometnog veterana koji me ne boli ali me uvijek, ponovo vrati u stvarnost.
I na kraju, čovjek uz kojeg se budim. Čovjek koji mi je toliko puta rekao da sam lijepa. Čovjek koji točno zna kad sam nervozna, tužna, nesretna...Čovjek koji se trudi iako mu ja taj trud rijetko priznajem.
Eto, puno je toga što me gura naprijed.
Definitivno je došlo vrijeme da i meni krene...jer ja to zaslužujem.

Prekrasan vikend.
Sadržajan.
Pun svakakvih aktivnosti.
Od onih kreativnih, preko žderačkih pa sve do fizičkih.
Vjerovali ili ne, najteže su mi pale ove fizičke.
Njima sam se najviše veselila, a sad ispaštam.
No, svako zlo za neko dobro.
Rolanje je prošlo bez ozljeda.
Vožnja na biciklu isto tako.
Preskakivanje užeta...hm, to je priča samo za ženske uši...nakon tri poroda maternica mi je ostala spuštena pa mi nije baš lako preskakivati ali kćer je bila neumoljiva...Mama, ak ti se piša idi pišat i vrati se preskakivat! Još moraš preskočiti barem dvije serije po pedeset puta.....
I tako dolazimo do meni najdraže aktivnosti koja me ovaj put skupo koštala ali svako zlo za neko dobro...
Od silne želje da pobijedim svog dragog, dala sam sve od sebe. Napucavala sam lopticu najjače kaj mogu i pobjeda je bila moja. Naravno da je on na kraju rekel da mi je pustil...
No, nakon nekih pol sata počela sam osjećati oštru bol u ramenu desne ruke. Nakon još pol sata nisam uopće više mogla micati ruku.
I kaj sad?
Kak ću se otuširat, oprat i osušit kosu?
Hm.....
Pretpostavljate!?
Upregnula sam svoju satniju i danas sam zrihtana cakum-pakum!
Dragi me okupal, opral kosu, stavil regenerator, raščešljal...
Kćer mi je osušila kosu, nalakirala nokte, pripremila robu za posel....
Kad sam bila spremna za krevet trebalo mi je još samo namazati to rame, a to su naravno napravili moji sinovi...
I tak, ruka me i dalje rastura...Mislim da ću danas ipak kod doktorice...Ovo vam pišem nabadajući lijevom rukom po tastaturi i sama sebi sam smiješna.
Čak sam i od kolega dobila poštedu. Ne samo da me nitko ništ ne traži nego su mi i kavicu skuhali!

Pouka priče: Sve je lako kad si mlad...a kad nisi onda vrijedi ona:
Snađi se druže!(pa makar i pod cijenu boli)

UPDATE: nakon što su mi Franc i Ddadd ljubazno skrenuli pažnju, shvatila sam da vam uopće nisam napisala u kojoj igri sam pobijedila dragog i povrijedila rame. Naime, radi se o badmintonu!!!!

Osim što imam dugu, zlatnu kosu pa me iz tog razloga kolege u uredu zovu Zlatokosa, jučer sam baš bila zlatna.
Vozim se doma s posla. Kišurina pada ko mutava. Naravno, cijeli Zagreb stoji. Fakat ne znam koji je razlog da cijeli grad stoji kad pada kiša?!? Kaj se ljudi ne znaju vozit po kiši?
Dovučem se nekak iz Petrove do Vukovarske i stanem u koloni tik do tramvajske stanice kod filozofskog faksa. Ekipa se zgurala pod nadstrešnicu ali naravno da nema mjesta za sve. Dvije djevojke stoje sa strane i kisnu. Bez puno razmišljanja, otvorim prozor i pitam ih do kud idu. Kažu one do Jaruna. Reko: Upadajte!
Naravno da su bile bez kišobrana i pokisle ko miševi. Nafrljila sam grijanje na najjače. Mlade cure. Brucošice. Iz Omišlja su, a na Jarunu su podstanarke. Još smo dugo stajale u koloni u ugodno čavrljale. Njima je prestrašno u Zagrebu. Nikako ne podnose tu silnu gužvu. U autu, na retrovizoru vise tri narukvice od moje dječice koje dobijete u rodilištu. Pitaju me čije je to. Reko od moje djece. Kaj vi VEĆ imate djece?!? E, na to sam definitivno pala. Proradili mi majčinski instinkti pa sam ih odvezla ravno do njihove zgrade.

I sad vi meni recite da ja nisam zlatna?!?

Kupaona.
Moje svetište.
Uvijek mora biti čista.
Ubijam za nekoliko kapi vode na slavini ili u kadi ili u umivaoniku. Dakle, onaj tko je bio zadnji mora sve za sobom obrisati. No, ionako sam ja uvijek zadnja pa to napravim i nije mi teško. Dapače, mogla bih se zatvoriti u kupaonicu i satima nekaj prčkati. Bilo da se radi o čišćenju fuga štapićem za uha, otapanju nevidljivog kamenca na tušu, ili ono meni najdraže brisanju umivaonika i kade suhom krpom. Definitivno imam ugrađene senzore koji me upozore kad je iz slavine neustrašivo kapnula kapjica vode i počela se kotrljati po mojoj suhoj kadi ili umivaoniku. U jednoj, malo težoj fazi sam vezala krpicu oko slavine tak da ne bi koja kap slučajo pala...U sito vrijeme to ne znači da ne dozvolim ukućanima da se koriste kupaonom. Zapravo volim kad nakon njih odem u kontrolu pa još malo zglancam svoju kadicu.
Mislite da nisam normalna?
Nije to ništa!
Neki dan sam bila u kinu.
Posle filma ravno u WC.
Operem ruke, uzmem ručnik, obrišem ruke, uzmem drugi ručnik i obrišem umivaonik.
Ne moram vam niti reči kakva je gužva u WC-u posle filma i kakvim sam pogledima bila izložena.
Istu stvar napravim i kad sam negdje u gostima.

I tak, ako čujete da neka luđakinja glanca umivaonike u javnim WC-ima tek toliko da znate:
Ja sa TA!

U ovo doba korizme, često slušam kako su se neki odrekli ovog ili onog. Strašno mi idu na živce upravo ti koji na sav glas pričaju čega su se odrekli. Što misle? Da će im to biti veća zasluga ako više ljudi zna čega su se odrekli? Glupost!
Ali nisam vam zapravo o tome htjela pisati. Ja ću danas na sav glas vikati (čitaj“pisati“) čega se nikad, ama baš nikad, ne ću odreći.
Možda odricanje i nije prava riječ? Možda se ja zapravo ne želim pomiriti s činjenicom da je tih i takvih stvari i tih i takvih ljudi sve manje na ovom svijetu? Možda sam ja nepopravljiva romantičarka? Možda sam glupa koza koja se uporno nada da još postoje kavaliri? Možda su u šumu…?
Dakle, ne želim se odreći i uporno ću se nadati da još uvijek postoje muškarci koji će:
- natočiti mi sok kad sjedimo u kafići
- pustiti me da prva uđem kroz vrata koja je on otvorio
- ako pušim, zapaliti mi cigaretu
- ako pokušavam dignuti dječja kolica u tramvaj, priskočiti mi i pomoći
- ako mi je crko auto i sama ga guram kroz najveće raskršće u Zagrebu, da će se barem jedan od njih zaustaviti i pomoći mi
- ako teglim teške vrećice po svom stubištu i naiđe susjed, da će mi ponijeti barem jednu vrećicu do mojih vrata
- kad sjedam u njegov auto da će mi otvoriti vrata i zatvoriti ih kad uđem

I nemojte mi samo sada reći da takvi muškarci više ne postoje!!!!
Naravno da postoje!
Stojim u subotu u redu na blagajni u jednom velikom trgovačkom centru. Ispred mene stoji stariji gospodin. Okrenuo se, pogledao me i rekao mi : Izvolite ispred mene!
Zahvalila sam se, nasmijala sam i stala ispred njega.
Rekao mi je: To je najmanje što sam mogao napraviti da bi vam barem malo uljepšao dan, a vi ste meni svojim osmjehom uljepšali moj!

Bečka škola, kažem vam ja! Malo ih je al ih ima, a ja ih nikada ne ću prestati tražiti. I kad ih sretnem podariti ću im svoj najljepši osmjeh!