Marketing
E baš ne ću!
U ovo doba korizme, često slušam kako su se neki odrekli ovog ili onog. Strašno mi idu na živce upravo ti koji na sav glas pričaju čega su se odrekli. Što misle? Da će im to biti veća zasluga ako više ljudi zna čega su se odrekli? Glupost!
Ali nisam vam zapravo o tome htjela pisati. Ja ću danas na sav glas vikati (čitaj“pisati“) čega se nikad, ama baš nikad, ne ću odreći.
Možda odricanje i nije prava riječ? Možda se ja zapravo ne želim pomiriti s činjenicom da je tih i takvih stvari i tih i takvih ljudi sve manje na ovom svijetu? Možda sam ja nepopravljiva romantičarka? Možda sam glupa koza koja se uporno nada da još postoje kavaliri? Možda su u šumu…?
Dakle, ne želim se odreći i uporno ću se nadati da još uvijek postoje muškarci koji će:
- natočiti mi sok kad sjedimo u kafići
- pustiti me da prva uđem kroz vrata koja je on otvorio
- ako pušim, zapaliti mi cigaretu
- ako pokušavam dignuti dječja kolica u tramvaj, priskočiti mi i pomoći
- ako mi je crko auto i sama ga guram kroz najveće raskršće u Zagrebu, da će se barem jedan od njih zaustaviti i pomoći mi
- ako teglim teške vrećice po svom stubištu i naiđe susjed, da će mi ponijeti barem jednu vrećicu do mojih vrata
- kad sjedam u njegov auto da će mi otvoriti vrata i zatvoriti ih kad uđem
I nemojte mi samo sada reći da takvi muškarci više ne postoje!!!!
Naravno da postoje!
Stojim u subotu u redu na blagajni u jednom velikom trgovačkom centru. Ispred mene stoji stariji gospodin. Okrenuo se, pogledao me i rekao mi : Izvolite ispred mene!
Zahvalila sam se, nasmijala sam i stala ispred njega.
Rekao mi je: To je najmanje što sam mogao napraviti da bi vam barem malo uljepšao dan, a vi ste meni svojim osmjehom uljepšali moj!
Bečka škola, kažem vam ja! Malo ih je al ih ima, a ja ih nikada ne ću prestati tražiti. I kad ih sretnem podariti ću im svoj najljepši osmjeh!
Post je objavljen 03.04.2006. u 11:10 sati.