Sklona sam cendranju.
Te mi ovo ne valja, te mi ono ne valja.
Te bi ovo ovako, te bi ono onako.
A što činim da bi to sve promijenila?
Kukam.
Znate onu: „U gaju tom kukavica kuka, od kukanja tog SVIMA oko mene je muka“...pa i meni samoj!
Sjedim jučer, sama sa sobom, na kavi i dumam. Unatoč mom silnom nezadovoljstvu trenutnim stanjem, ne bi sebe strpala među nesretne ljude. Iako vrlo sporo, mozaik kockica koje čine moj život, počeo je ponovo poprimati neki oblik. Oblik koji mu sama želim dati. Dakle, ipak idem naprijed. I pitam ja sebe jučer, što je to što me gura naprijed?
Prije svega ljubav prema mojoj djeci.
Zatim vjera.
Pa opet ljubav.
Želja. Imam toliko neostvarenih želja.
Nada da će uskoro biti bolje.
Posao. Radim posao koji volim.
Sestra. Uvijek smo bile jako usmjerene jedna prema drugoj.
Topla riječ podrške, najdražeg prijatelja, koji svako jutro, gledajući u čarobnu kuglu, točno zna kako se taj dan osjećam.
Virtualni šamar nogometnog veterana koji me ne boli ali me uvijek, ponovo vrati u stvarnost.
I na kraju, čovjek uz kojeg se budim. Čovjek koji mi je toliko puta rekao da sam lijepa. Čovjek koji točno zna kad sam nervozna, tužna, nesretna...Čovjek koji se trudi iako mu ja taj trud rijetko priznajem.
Eto, puno je toga što me gura naprijed.
Definitivno je došlo vrijeme da i meni krene...jer ja to zaslužujem.
Post je objavljen 21.04.2006. u 09:15 sati.