savršena prepreka

Jučer prekrasan dan.
Sjedim u uredu i smišljam si nekakav zadatak zbog kojeg bi mogla malo pobeć van.
Hm...
Direktore, ja moram na mirovinsko i zdravstveno srediti nekaj!
U redu., odgovara on.
Brzo sam se spakirala i put pod noge.
Ured mi je u Petrovoj tik do rodilišta.
Prvo odredište mirovinsko u Trpimirovoj (kod Sheratona).
Pješice.
Zatim iz Trpimirove do zdravstvenog u Klovićevoj (kod MIOC-a).
Pješice.
Na kraju iz Klovićeve natrag do ureda.
Pješice.
Vani 26 stupnjeva. Ja u trapericama ispod kojih imam najlonke i majici dugih rukava ispod koje imam potkošulju. Ujutro je bilo prohladno.
Hodam kroz nekakve ulice za koje nisam niti znala da postoje, izbjegavajući buku s glavnih ulica. Zavirujem u dvorišta obiteljskih kuća oko Kvatrića. Neka su prelijepo uređena.
Stanem na jednom pješačkom prelazu jer mi se upalilo crveno svjetlo.
I tada su se kao grom iz vedra neba, odnekud stvorile njih dvije! (&%“#$&!$#&$#&/$)
Iako mi je intuicija jača strana nisu mi se odmah upalile lampice.
Jedna mi je stala s lijeve jedna s desne strane.
Prekrasan dan! – kaže lijeva
Zrak miriše! – kaže desna
Ja čekam da mi se upali zeleno i šutim.
Taman se upalilo to zeleno kad mi se obratila lijeva: Gospodična draga, mislite li vi da je sve ovo samo postalo i nastalo?
HA???????
Tek tada, ubrzavajući korak jer su mi se napokon upalili senzori, skrećem pogled prema njima dvjema. U trenu mi je sve postalo jasno!
Znak raspoznavanja „Kula stražara“!
I dalje se pravim da ih ne čujem i ne vidim te hodam sve brže i brže.
No, iako zajedno imaju oko 150 godina niti one ne posustaju.
Kidam ulijevo u nadi da će to za njih biti preoštro skretanje.
Malo sutra!
Pridržavaju jedna drugu ne ispuštajući iz ruku tu famoznu „Kulu stražara“ i pri tome nešto nerazgovjetno trkeljaju. Valjda im je od brzine hodanja gebis u ustima iskočio iz ležišta?!? .
Osjećam kak mi se najlonke počinju ljepiti za noge, a i pazuh zona unatoč velikoj količini dezića ne izdržava pod pritiskom tolike fizičke aktivnosti, naime brzo hodanje se pretvorilo u trčanje.
Ne osuđujem se niti okrenuti da vidim gdje su one.
Zapravo strahujem da bum ih vidla kak su popadale trčeći zamnom od silne želje da me uhvate i udave svojim pričama.
I onda će me to mučiti do kraja života.
Kao!
Baš!
Jep!