Iako mi je vikend bio ispunjen sadržajima koji potiču pozitivnu energiju nekako sam cijelo vrijeme bila zaokupljena nekakvim teškim mislima. Zapravo, gledajući svoju dječicu ulovila sam se u razmišljanju o tome kako ću se osjećati jednog dana kad odu od mene.
Najstarija kćer će uskoro navršiti 15 godina. U njenim godinama ja sam već hodala s njenim tatom, a sa 19 sam rodila nju. Naravno da njoj svaki dan tupim kako se ona ne smije povesti za mojim primjerom. Ne kažem ja da je to nužno loše ali da mi je tada bilo lako, nije. No majčinski instinkti su brzo proradili i zapravo sam se, unatoč mladosti, jako dobro snašla u toj ulozi. Za one koji to slučajno ne znaju, imam još i dva sina. Svi su velike maze i ja ih obožavam maziti. I baš zato mi je nepojmljivo vidjeti kako se druga djeca otuđuju od svojih roditelja. Jučer je bio roditeljski sastanak za krizmanike. Stojimo pred crkvom. Moja Sarmica me drži za ruku i promatramo. Pitam ju ko je ovo, ko je ono, čija je ovo mama, čiji je ovo tata....Uglavnom roditelji stoje sami, a djeca nekoliko koraka dalje od njih. Pitam Sarmicu da li joj je neugodno stajati samnom? Mama, ne pričaj gluposti! Jednako tako kad smo ušli u crkvu ona je ušla i sjela kraj mene. Puno djece je ostalo vani, a oni koji su ušli ostali su stajati odostraga umjesto da su sjeli sa svojim roditeljima. Kaže mi Sarmica da većina njih uopće ne spominje svoje roditelje, a i kad pričaju o njima uglavnom je to nešto pogrdno. Bila sam neugodno iznenađena tom spoznajom. Ulovila me neka neobjašnjiva tuga, možda bolje reći panika. Cijeli svijet mi se vrti oko moje dječice. Što će biti kada oni odu? O kome ću se onda brinuti? Iako mi često nije lako, sigurna sam da su mi oni najslađa briga na svijetu i želim da ta briga potraje što dulje. Zapravo mislim da ću biti užasna svekrva odnosno punica ali o tome u nekom drugom postu...
Post je objavljen 24.04.2006. u 09:21 sati.