31.08.2006., četvrtak
krumpirko
i tako još prije par dana dok nije još bilo ovih sibirskih hladnoća, reče meni stari, ''ajd samnom u bašću vadit krompir''. ''ajd bogati'' rekom mu, iako pomalo uz negodovanje i preseravanje. i tako pođosmo mi u avanturu života. jutros sam si uzeo slobodu, otuđio od starog fotoaparat i uslikao sad već ''pristojnu'' bašću: ova slika je uslikana s ulaza u bašću, a kraj bašće je kod one crvene kuće u pozadini. naime, prvotni plan je bio da se probijemo ''stazicom'' koju možete (nadam se) uočiti na sredini slike između ovih stupova od ''vinove loze''. poprište kopanja krumpira je ova zemljana površina s desne strane. ta zemljana površina je uslikana nakon što smo iskopali krompir. kad smo uočili da se ne vrijedi probijati po sredini, našli smo ''prečac'' i s desne strane došli do mjesta gdje je navodno rastao krompir. ja sam jednostavno odbijao vjerovati da na tom mjestu raste krompir jer se od silnog korova, trave i obližnjih bundeva tlo jednostavno nije vidjelo. stari je sretno ustvrdio: ''a, tu je krompir''. rekoh mu: ''to krompir? di ti vidiš krompir?'' no moj stari se nije dao omest i već slijedećeg trenutka je uz pomoć raznih motika, vila, lopata i aršova (neki za aršov kažu štihača) počeo veselo i polako uklanjati korov i već se malo nazirala zemlja s kućicama krumpira. ja sam u međuvremenu istraživao okolni teritorij. u jednom trenutku sam se zapetljo u nekakvu travu čudne sorte, no uz pomoć noža kojeg sam slučajno imao uza sebe sam se otpetljao. zatim sam začuo šuškanje u travi... pomislih da mi se u najmanju ruku približava crna pantera ili kakav leopard, jer bi se samo oni mogli snaći u ovoj džungli. no bila je to samo moja mačka... odahnuh. tada je moj stari počeo veselo dozivati da je sve spremno za kopanje i primjenivši moje poznavanje pronalaženja putova po kišnoj šumi, vratih se i započesmo s radom. još uvijek se zemlja jedva vidjela, a aršov je teško probijao oklop korova i trave da bi došao do krompira. počeo sam ponovno s preseravanjem, no moj stari je samo rekao: ''nemoj tako, ovo je sve tvoje, moraš raditi, kako te nije sramota...'' no ja sam samo rekao da je dovoljna sramota što nemamo normalnu bašću ko svi drugi ljudi u okolici, a ne ovo plućno krilo na zemlji... još malo pa će doć oni divusi iz amazone da započnu sa siječom. i kopao ja tako sa starim, kopali mi jedno 2 sata i iskopali 3 vreće krumpira. dok sam kopao, naišao sam i na mišje gnijezdo i unutra su bila tri mala miša. dozvao sam mačku, no ona ih je odbijala pojesti. svašta. i kad smo napokon završili, potražili smo tajni put iz bašće i izišli. bio sam premoren i brijem da sam pokupio malariju. na meni je bilo priljepljeno sva sila čičaka i trave i sve me je bockalo, dok je moj stari pjevušio neku pjesmicu iz mladosti. jednom me je stara poslala u bašću da donesem neko mrkve, rajčice, paprike i peršuna. evo, ko na slici to sve pronađe, svaka mu čast, poštivat ću ga do kraja života. e da, jednom prilikom smo Grof d Brokula i ja ošli u bašću nabrat jabuka... uostalom, pitajte njega kako je bilo. |
30.08.2006., srijeda
slike iz italije
|
evo, napokon se ja sjetio objaviti koju sliku iz italije, zemlje žabarske! nabavio sam ja slike još davnih dana, no ima ih jako puno, točnije, jedan cijeli DVD, pa sam moro pomno odabrat njih 6 koje ću staviti na blog. e, putovalo se jako dugo, al je u autobusu atmosfera bila odlična! ovako je izgledalo 80% puta. ima jedna tu u gužvi, Ines, svaka joj čast, kad je ona budna, svi su budni, a kad ona spava, svi spavaju!  taj dan smo posjetili par mjesta, tu i tamo koju crkvu i baziliku i na večer, gladni i umorni dođosmo u hotel Central s 4 zvjezdice. naglašavam ono ''gladni''. kad smo vidjeli hranu, ostali smo osupnuti:  u negativnom smislu. no dobro, imali smo klimu, tv, pića, pa smo malo partijali i već sutradan smo posjetili još brdo crkvica, bazilika, a među ostalim i Colloseo Romanum (mislim da se tako piše):  stvarno je velik, no onaj Pulski mi je draži. kompaktniji je. ispred ovog koloseuma je bilo nekoliko ljudi obučenih u rimske vojnike i centurione. tu smo moj bratić Grof d Brokula i ja malkoc zadrijemali i nastavili putovanje prema Oltaru Domovine:  e nikad u životu nisam vidio nešto takvo! ta zgrada je masivna! a statua Vittora Emanuela drugog je jedno 2-3 puta veća od statue bana Josipa Jelačića. tu smo Grof d Brokula i ja otkrili da ima i vojni muzej pa smo se malo zadržali i umalo izgubili. no vješto smo primjenili naše poznavanje geografije, infrastrukture grada i fotografsko pamćenje da bi se ponovno reintegrirali s ostatkom grupe (cijelu ovu rećenicu čitaj: izgubili smo se i zvali smo vodića da dođe po nas dok smo mi čekali na jednom mjestu jedno pola sata ko kipovi). tada smo posjetili i Forum Romanum. e, stvarno fantastično mjesto. puno antičkih stupova i zidina. nije mi se baš dalo tražit neku fotku s svim tim stvarima pa sam stavio ovu:  he, ja sam ovaj visoki, čupavi, a ovo vam je dio mog društva, križarica. i tako smo mi vidjeli i Vatikan, baziliku sv. Petra i na kraju, vraćajući se u rodnu nam, milu Slavoniju, vidješmo i Njega:  a faca je! veselo je mahao rukama, dok su ljudi skandirali njegovo ime: ''Benedeto!''. al ja mu ne mogu oprostiti što nije niš rekao na hrvatskom... pa mogo je bar probati. al nema veze. opet smo ko dva prsta na desnoj ruci, ko nokat i meso! eto, to su neke osnovne slike koje opisuju samo djelić atmosfere u Rimu. ima tu još mnoštvo slika, al ko će ih sve objaviti... |
29.08.2006., utorak
promjena
|
a, evo ga! promjenija sam dizajn! imam ih sad nekoliko, mjenjat ću ih, al ne znam kolko često. nema veze. sutra ujutro će bit izvještaj o kopanju krumpira i slike iz italije! |
22.08.2006., utorak
povratak iz zemlje žabarske
eeeej, vratija se ja iz italije, zemlje žabara! aaaa, bilo je odlično! putovali smo tamo nekih 16-17 sati, nismo spavali, derali smo se, pjevali i svađali s cerićancima - oni su išli s nama nuštarcima i bili su u manjini i ne volimo ih baš previše. i tako mi došli u rim. jebate, kad tamo sve puno cigana, svaka ulica ima 2 crkve, baziliku, 10 obeliska, tu i tamo koji župni ured itd. i naravno, moj bratić grof d brokula i ja ožednismo i odlučismo popiti nešto. i uđosmo mi u jednu trgovinu i vješto primjenismo naše poznavanje engelskog jezika: ''hav mač daz dis kost?'' tek lik odgovara ''4,50 euro''. odgovorih mu ''marš pizdo jedna žabarska''  . mislim da nije skužio da sam ga vrijeđao pošto sam to rekao iznimno smirenim glasom. uputismo se dalje i od nekog cigana smo kupili kolu za 2,50 eura. 15 kuna za sokić... jeeeeebem ti državu. aaaaaa, ne ne ne... i tako mi lunjali po crkvama i vratismo se u hotel. hotel je bio iznimno ugodan. telka, dva udobna kreveta, minibar, wc, električne roletne na prozorima. a da, wc je bio 1x3 metra i u ta 1x3 metra je bila tuš kabina, radijator, umivaonik, ogledalo, wc i ormarić. nikada neću dokučiti kojim čudom su oni to uspjeli sve smjestiti u tako mali prostor. noge su se usaftale, prao sam ih jedno 5 puta. onda smo zalegli, gledali MTV, zgražali se kako su žabari sve sinkronizirali, pa smo otišli kod ženskih na party. prvu noć smo partijali do ''gluvo doba noći'', tj. do 1 sat iza ponoći. dobro, bili smo umorni od puta.  sutradan smo obilazili forum romanum, još pregršt crkvica i bazilika i dođosmo do fontane di trevi. to je jedna jako lijepa fontana. i bilo je puno ljudi oko nje. tada smo ja i svečenik započeli jedan iznimno zabavan razgovor. on mi je objašnjavao kako su pozdravljali cezara u doba rima, kako pavelića u doba ndh i kako hitlera i musolinija. i tako je naš svečenik veselo počeo dizati ruku pokazujući fašistički pozdrav. dok je to radio, govorio je: ''ovoliko mi je kukuruz narstao'', ''ovoliko mi je pas skočio'', ''idemo tamo''... komedija. vratili smo se ponovo u hotel i ponovo bacili jedan party al ovaj put do 4:30 ujutro. sutradan ista priča, proklete bazilike itd, i dođosmo u vatikan. tamo smo malo odali po bazilici svetog petra i onda smo se muvali po toj iznimno prostranoj državi. kupili smo si neke pišljive pizze za ne tako pišljivih 4 eura i zaspali . taj dan smo još hodali, vidjeli koloseum, još pedesetak crkava i još puno toga. i krenusmo mi kući. i vozili se mi italijom dugoooo... a l smo dosadu ubijali pjevanjem. pri dolasku na slovensku granicu smo polako počeli svi spavati. ušli smo u sloveniju i za neke 2 minute smo izišli iz nje. nemojte se čuditi kako samo 2 minute smo putovali kroz sloveniju! bilo bi i manje da nije bila gužva na cesti. ma zezam se, sloveniju sam prespavao pa se činilo ko 2 minute. ili možda nisam spavao? dobro, i uđosmo mi u našu domovinu. onda smo nas nekolicina pospano zapjevali: ''moja doooomooovinaaaaa...'' i zaspali ponovo. probudio sam se negdje u blizini vinkovaca i dođosmo u nuštar... čim smo izišli iz busa, uputilo se nas desetak u obližnji ultra kafić Etno. tu smo prdili nekih sat vremena i ošli kući spavati... slike sad nemam, al ću ih priložiti u slijedećem postu kad ih nabavim. naime, ima ih oko 5 gigabajta sveukupno od svih nas koji smo slikali. a prokleti žabari... ma skoro sam zaboravio! vidjeli smo i papu benedikta! onako smo ga čekali 2 sata i kad se napokon pojavio na balkonu, svi su počeli urlati. on je veselo mahao rukama i pozdravio na talijanski, engleski, njemački, poljski i španjolski. nije na hrvatski. poslije sam pričao s njim i rekao mu da to nije bilo u redu od njega. on se ispričao. sumnjičavo sam ga gledao, činilo mi se da je bio malo napušen. no dobro.  a, sad dosta, odoh nabavit slike pa ču za koji dan ih objaviti. a morao bih i promijeniti izled bloga, dopizdi mi. evo jedne iz italije:  e ne znam zašto sam tu sliku objavio, inače navijam za Inter, al moro sam ih malo isprdat... hehehehe |
16.08.2006., srijeda
putovanje - opet - rim
|
e ljudi, danas ja odoh malo u Rim u italiju. ode malo zajebavat žabare talijane. idem s crkvenim zborom iz nuštra i bit ću tamo do ponedjeljka. ići ćemo čak i kod pape i to privatno! naime, moram s njim razgovarati o položaju zla u svijetu. ma ja i papa smo vam ko dva prsta na desnoj ruci! sjećam se ja, bio sam u zelenim beretkama na strani britanaca u drugom svjetskom ratu, a papa je bio u hitlerjugend na protuzračnoj obrani i spizdila ga je jedna avionska granata pa sam ja kao moralno-etički čovjek njemu pomogao i odveo ga u bolnicu. sad vam to ide ovako, kud ja okom tu papa skokom. trebala je ići i moja majka, ali nije mogla... prije tri dana ju je jako bolio stomak i odvežena je u bolnicu i odmah operirana. zaplitaj crijeva i izvađeno joj je slijepo crijevo. no to nije bio kraj njenoj muci. otkriveno je unutarnje krvarenje i odmah isti dan ponovno operirana. sad je u bolnici i jedva se suzdržava da ne plače. toliko se veselila ovom putovanju kad ono sranje... a za sve je kriva još jedna operacija koju je imala prije 7 mjeseci. nešto doktori nisu dobro napravili. eeee, sad doktore mrzim još više. bez uvrede. al najveća komedija je bila ta što nitko zapravo nije znao, pa čak ni moja stara, što je operirala. doktori su govorili svako svoju verziju. tek sam sinoć saznao šta je! pa kakvi su to doktori?! sranje... eto ljudi, vidimo se u ponedjeljak kad ću vam pričat šta je bilo sa žabarima! |
12.08.2006., subota
Potraga, pronalazak i Tabasco
|
pazite ovo. prije nekih par tjedana, reče meni stari da odem pokositi travu. pošto sam već bio sjebao motornu kosilicu tako što sam naletio na metalnu posudicu u travi, ošo sam potražiti ručnu kosilicu, onu što imaju oni ljudi kad kose travu po parkovima. i jel, odem ja u podrum i počnem tražiti. naš podrum je inače mjesto koje bi bez problema moglo popuniti neku antikvarnicu u Milanu. i tek ja ugledam nešto zamotano na jednom stolu. probijajući se do stola, našao sam jednu staru pokidanu električnu gitaru, pancirku i šljem, a da ne govorim o posudama s masti. i dođem ja do stola i uzmem stvar zamotanu u krpe, misleći da je kosilica. uzeo je u ruke i gledam... nešto mi je mala. razmotam ja stvar kad ono... malokalibarska puška s optikom. o matere ti... pa šta to tu radi pobogu?! i onda onako kontam... tu pancirka, šljem puška, a ja tražim kosilicu. pa da sam otišao tražiti nešto veće, našao bi raketobacač ili tenka u najmanju ruku. e da, takav je moj podrum. jučer ja ošo na tavan tražiti ni manje ni više nego trzalicu za gitaru. tavan je u još gorem stanju nego podrum mogu vam reći. mogao bi sa stvarima na tavanu opremiti tri karitas centra. i tražim ja opet, tek ja naletim na... pojačalo. pojačalo za električnu. o matere ti, sad već drugi put. malo pojačalo, 10 vati. ijopet, da sam otišao tražiti neš veće, naletio bi na kirbajski zvučnik, onaj što kida prozore. dobro, dosta o potragama. danas za ručak bijahu špagete. i ja sav vesel sebi ugrabim poveću porciju špageta u zdjelu i psihički se spremim za objed. sjetio sam se emisije ''Večernja škola'' gdje su rekli da informacija koja ti kaže da si sit kasni 15 minuta i čvrsto odlučih da moram pojesti u tom vremenu što više. i taman da ću kreniti, sjetim se ja nečeg... bacih pogled u hladnjak i ugledam Tabasco. novi novcati. i reko: ''idem ja tog malo probat''. i otvorim ja tabasco i natrackam ja njega dobrano u špagete. jedno dvadeset kapljica (inače se on toči u kapljicama). i dobro, sad ću počet jesti. osjetim da su špagete promijenile miris. ne obraćajući pažnju, navalih ko sumanut proždirati špagete. tek u jednom trenutku...  ... kako je to mene opičilo u grlu i ustima... suze krenuše na oči, nos se rastopio, a ja dohvatih kanister od 5 litara s vodom i iskapih ga do pola. ma jebat ga, ne pomaže... peče ko ludo... i šta sad... ne smijem to bacit psu ni mački, otrovat će se. i ništa... dovukoh novi kanister s vodom i polako... ko da sam jeo žar. uuuuh... evo krvnika: inače volim jesti ljuto, al ovo je stvarno bilo previše. pa uništit ću si želudac. al fin je taj tabasco. fino te ugrije. hehehe... |
11.08.2006., petak
Kako je umrla legenda električne gitare - Jimi Hendrix
|
Prije par mjeseci me je stari ugodno iznenadio davši mi knjigu o Hendrixu. Prije toga sam puno puta čuo razne verzije o njegovoj smrti, no u ovoj knjizi sam našao onu pravu verziju. Knjiga se inače zove''Hendrix'', napisao ju je Chris Welch, tiskana je u 3000 primjeraka i godina izdanja je 1981. ovako piše: PETAK OSAMNAESTI Kada je Jimi umro, prva je pretpostavka bila da je podlegao pretjeranoj količini droge, a druga da je digao ruku na sebe. Jimi je umro u petak, 18. rujna 1970., nakon što mu je pozlilo u stanu njegove djevojke Monike Danneman, u blizini hotela u Notting Hillu u Londonu. prevezen je u bolnicu St. Mary Abbott u Kensingtonu, ali je na putu izdahnuo. Kad je 23. rujna u Westminsteru otvorena istraga, istražitelj dr. Gavin Thurston zatražio je odgodu dok se ne predoče rezultati autopsije. nešto kasnije, 28. rujna, patolog prof. Donald Teare izjavio je da je smrt bila prouzrokovana inhaliranjem izbljuvaka, zbog čega je došlo zbog trovanja barbituratima. Hendrix nije bio ovisnik o drogi. Uzeo je previše tableta za spavanje. Prema sudskom pravorijeku nije bilo pouzdanog dokaza da je Jimi pokušao samoubojstvo. Monika Danneman, njegova lijepa prijateljica Njemica, bila je učiteljica klizanja; Jimi ju je upoznao 1969. u Dusseldorfu. Imao je nekoliko prijateljica, ali s Monikom je podijelio posljednje sate. Ona kaže da su govorili o vjenčanju. Šestog rujna prijavio se u hotelu Cumberland. U srijedu, prije smrti, bio je u jazz klubu Ronnieja Scotta u Frith Streetu da čuje ''War'', novi sastav Erica Burdona i da neobavezno zasvira s njima. O tom posljednjem jam-sessionu Eric kaže: ''Znao sam da će u toku tjedna Jimi biti u gradu. Imao sam uzbudljiv osjećaj da će svirati s nama, i dok smo bili u klubu na stanovit smo način dali do znanja da bismo ga voljeli vidjeti. Znali smo da s njim nije baš sve u redu, ali smo učinili sve da dozna kako bismo mu željeli pomoći. Kad se u srijedu uvečer pojavio u klubu, željeli smo postupati s njim kao sa svakim drugim glazbenikom, tako da na početku nismo mnogo pričali. Počeo je slabo, s jednim solom bez efekta. Kasnije je postajao sve bolji, zaista opušten, ali kad je došla pauza nije bio u naročitom raspoloženju. U garderobi je rekao da se neće više vratiti na scenu, ali nakon kraćeg razgovora je pristao. Svirao je dobro, a u posljednjoj pjesmi, Tobacco Road, stvarno se zagrijao. Ne da se otkačio, već se fino uklopio u grupu.'' Upravo je Eric Burdon bio čovjek kojemu je Monika telefonirala da je Jimiju pozlilo. Najprije joj je rekao da će sve biti u redu, ali kasnije joj je predložio da pozove hitnu pomoć. Monika je kasnije ispričala: ''Došli smo kući oko 20.30 h i spremala sam večeru. Popili smo bocu bijelog vina. Popio je više nego ja, ali nije bio sklon piću. Oprao je kosu i okupao se. Razgovarali smo i slušali muziku do 1.45 h i tada mi je rekao da mora otići do stana nekih ljudi. Nisu mu to bili prijatelji i nije ih volio. Rekao mi je neka ne idem s njim, tako da sam ga tamo iskrcala i pokupila sat kasnije, odmah nakon tri. Kad je došao kući napravila sam mu sendvič od ribe, a oko 6.45 h uzela sam tabletu za spavanje. Posljednji put smo razgovarali u 7 ujutro. Probudila sam se oko 10.20 – Jimi je još spavao. Doimao se prilično normalnim, pa sam otišla nabaviti cigarete. Kad sam se vratila još je spavao, ali nije mu bilo dobro. Još je disao, ali nisam ga mogla probuditi i primijetila sam da je uzeo tablete za spavanje. Provjerila sam mu puls, bio je normalan, i pomislila sam: ako ga povedem u bolnicu, a ne bude mu ništa, podivljat će. Stoga sam telefonirala Ericu da mi pomogne, i ako zna, kaže adresu i nazvala kola hitne pomoći. Došla su nakon petnaest ili dvadeset minuta. Bolničar mi je rekao da je Jimi u redu i posjeo ga je u kola. Kasnije sam saznala da su ga trebali poleći, kako bi mu omogućili da diše. Stavili su ga, međutim, u stolac, a glava mu je visjela unazad. Nije umro od tableta za spavanje, jer ih nije popio toliko da bi ga otrovale. One nisu bile fatalne. Umro je zato jer nije mogao doći do zraka. Ugušio se od vlastite bljuvotine.'' Ambulantna kola odvezla su ga u bolnicu, ali je pri odlasku, u 11.45, već bio mrtav. Policija je poslije saopćila da je iz tube u Monikinom stanu nedostajalo 9 tableta. Eto kako je Hendrix umro. Skroz bez veze . Ljudska greška je u ovom slučaju odnijela njegov život. Najveća ironija je ta što je to upravo bila doktorova greška . Imam njegovu osmrtnicu: Da... Mrzim doktore. Treba ih pobit. Živjela narodna i alternativna medicina! |
09.08.2006., srijeda
Zmajevi
još prije sam skonto da su slike s motivima zmajeva odlične! mračna, zastrašujuća, veličanstvena stvorenja: onda još kad se dva zmaja potuku:  al ovo vidjeti u mraku:  Damn... |
Povratak njegovog diktatorstva s ljetovanja
|
i vratijo se ja jučer s mora... aaaaaaa... bilo mi je lijepo. nije bilo ko prijašnjih godina da nisam mogo preživjeti bez playstationa2, već sad sam imo oveće društvo s kojim sam se svaki dan zajebavao. je da smo ja i muški ostatak družine malkoc osakaćeni zbog dužine noktiju osoba ljepšega spola, no to sad nije više važno, sve je to sol izgrizla. napadnut sam par puta s nožem, doduše bio je u koricama no to je i dalje nož, i ozlijeđen sam po prstima i nogama. no dobro. master evil queen se to može oprostiti. i da ne zaboravim, bio sam jučer s frendovima na tekmi Dinamo - Arsenal koju smo doduše ispušili, no dobro. nas četvorica smo platili masne pare da uopče dođemo, a kamoli uđemo na maksimir, usto, oni su putovali podravskom magistralom iz Vinkovaca, a ja sam nekim levim autobusom došo iz Zadra. i tako se mi našli, malo je bilo zajebancije oko karata i upali mi unutra. svi smo imali dinamove dresove, osim druga Ministra mutnih poslova koji je odbio obuči dres zbog toga što je herr MMP korpulentan (čitaj: debel) a dres omanji. no to nije mene spriječilo i obukoh dres dinamov koji mi je malo čudno stajao, podsjećao sam sam sebe na nekakvu gnusnu metroseksualnu osobu. no prilagodih se i opustih se. srce i grla smo ostavili na istočnoj tribini zajedno s ostalim navijačima i, naravno, bad blue boysima. takvo što stvarno nisam očekivao! kakvo bodrenje!! pa to nigdje nema! kako su ti ljudi navijali! pa ježio sam se svakih pet minuta! i kad smo zdimili 2 gola u dvije minute, nisu prestajali navijati. i tako smo se mi poslije tekme zaputili u nekakvu zalogajnicu i naručili si velike čevape. bili su dobri, jeftini, ali pribora nije bilo. jeli smo na balkanski, rukama. i još nas htio otjerat, kao, 1 sat je! pa jebe se mene što je jedan sat, ja sad jedem! i tako mi povečerali i ošli u auto. sjedili smo tu pokušavajući zaspati, bezuspješno i krenusmo na put kući u pet ujutro. vozili smo se tako bezvoljno jedno 2 sata i zatim sam usnuo. u međuvremenu su moje kolege, pizda im materina, izvadili moju torbu iz gepeka i ostavili vani. ja se udaljih od auta da dohvatim torbu da bi oni kresnuli auto i otišli. vratili su se nakon petnaest minuta i jebo sam im sve po spisku. navodno ih je živciralo to što sam ja jedini uspio spavati. patite kurve, dabog da nikad ne zaspali! i onda se atmosfera popravila! stajali smo u svakom selu i ispitivali ljude za smjer i ostale pizdarije. uzmimo za primjer: ''Pošto kila eksera?'', ''Di je put za tamo?'', ''Di mogu kupiti sokić?'', ''Gdje živi moj stric?'', ''Oprostite, gdje je Dubrovnik?'', ''Gospođo, jel bi htjeli malo liznut meda i orasa?''... jednoj baki sam htio prodati malog majmuna kojeg smo imali u gepeku jer puno radi, a malo jede. baka nije htjela. još su mi jednom htjeli na istu foru pobjeći sa autom, no ja sam poput Toma Cruisea mačjim skokom i mungosovim refleksom dohvatio vrata, uhvatio se i poput malezijskog pjegavog gibona uskočio u auto pritom daveći vozača. skoro smo završili u jarku, no nismo. i eto, sad sjedim u kući, pišem blog, stavit ću link na jednu stranicu koju bi trebali posjetiti! Riječ je o HAPPY TREE FRIENDS!!! to su vam preslatka stvorenja koja uvijek na krvav način poginu! ah... uvijek se nasmijem! evo, pozdravljaju vas:  nemojte da vas slika zavara, uvijek im se dogode pizdarije iz sasvim bezazlene situacije, pa na kraju dobijete ovo:  ma prekrasni su! samo pogledajte stranice na linku desno i potražite filmiće! |
