29.09.2006., petak
selidba
|
sutra selim za ZG. naime, selim se u ZG, jer naime, tamo idem studirat. malo mi je jebeno ovih dana. svi su živčani ko mutirane černobilske kokoške ubojice, nema nitko para, umalo su me poslali u ZG bez veš mašine, jer naime, šta će meni veš mašina bogtemazo?! pa da, kaže meni stari, ne treba tebi veš mašina, peri na ruke, baci u kadu i malo puci-puci, malo promrljaš i gotovo! a jel bogati?! šta će meni televizor? ma jebote, ma ne treba to meni! kad se sjetim samo sranja oko interneta?! šta će tebi ADSL? koji će ti to kurac? ma jebote, uzmi carnet! bogte mazo, uzmi carnet, a idem studirat informatiku! i tako je meni lijepo, za dva dana ću napisat kako mi je, a sad idem pakovat stvari. a teško je... stari sam bećar ja, a u srcu mi Slavonija... jako je teško... teško ću ja bez svoje Slavonije... al ajd, bit će, doći će Cibalia u Maksimir. |
21.09.2006., četvrtak
priče iz diktatorovog života - 4. dio
|
... ... teraju me da napišem novi post... teraju me da radim... mrmljmrlj... teraju me da mislim... gad dem... aj dobro, evo jedne priče iz rima. naime, to sam već jednom napomenio, našu famoznu avanturicu u rimu, pa evo jedna anegdota (iako nisam siguran šta ta riječ u suštini znači, al nek sam ja nju napiso). i tako, bili mi jedan dan u rimu, gradu cigana. te noći sam imo neke čudne imperijalističke snove, nešto, ma uglavnom, ja sam prenabildani lik, i upravljam cijelom mongolijom itd... kad se ja probudio, još uvijek sam bio prenabildan (što nema apsolutno nikakve veze s ovom pričom), al nisam vlado mongolijom, al sam bar bio veseo, poletan i čio! al kad vidjeh onaj mrljavi doručak, onu brojčnu na koju moš slomit zubnu caklinu, dentin a ujedno i zubni živac, što je sve dio zuba, samo što se zubna caklina ne obnavlja, i to je čini najčvršćom tvari u tjelu, te onaj neki mrljavi margarin pa onda ona, tobože, salama... al ja sam poput kljakavog novogvinejskog patuljastog terijera prepeličara to lijepo i uljudno, s malom primjesom iznerviranosti sažvakao, nanijevši vidnu štetu mom prenabildanom nepcu. i uputišmo se mi potom u rim, grad na rijeci tiber. il je... ma da, tiber pobogu. ja mislio bosut... a jebemu... i vidio sam našeg malog vodiča, koji je poput mozambiškog gibona padavičara veselo mahao zastavicom, tobože nam pokazuvši di idemo. i dovede on nas ovdi:  isprva ostadošmo osupnuti. ''ah, ja sam osupnut'' - ustvrdih. moj kolega i bratića, grof d brokula je zaprepašteno ustvrdio: ''ah, ja sam zaprepašten''. kad su se emocije slegle i osupnutost i zaprepaštenost popustile, reće vodić da imam 15 minuta slobodno da malo razgledamo taj kompleks. čim je to reko, horda dijece, poput gladovanjem mučenih komodskih varana koji su ugledali plijen, sletiše se prema zgradi. mali kinezi i poneki južnokorejci su to zaprepašteno gledali, uzviknuvši: ''ying wo mishima tzubasa sailor moon''. i tako smo moj bratić i ja vršili stručnu kulturnu opservaciju te zanimljive zgrade (čitaj: ko najveći seljaci pokazivali prstom i vikali: ''bogte mazo, vidi ovo!''), ugledašmo ulaz u zgradu. unutra se nalazio talijanski vojni muzej. famozno uzviknušmo: ''ah, vojni muzej!'' i tako mi ušli unutra. ma bili mi unutra dobrih pola sata. grof me pokušao par puta upozorit da je vrijeme da pođemo, jer su ostali sigurno već krenili, no mene je zaintrigirao robot za razminiranje koji je bio uskladišten (bogte, koja riječ!) u muzeju. tada, kad sam shvatio da me skupina obamrlih južnokorejaca čudno gleda, ustvrdih da je vrijeme da pođemo. izađosmo van i ustvrdismo da su već svi ošli. snašli smo se u trenu i primjenom mobilnih aparata, u javnosti poznatih kao mobiteli ili takozvani mobovi i ostali slengovski nazivi za taj aparat (a je sereeeeeeem bogati...) nazvašmo vodića i on se vratio po nas. ostatak grupe, koju su 98% činile osobe ljepšeg spola, pokušavši nas kazniti, su se dale na posao i uneredile naše preljepe, godinama uzgajane i brižno brinute kose... i tako smo mi nedužni mojom krivicom ostali uneređeni:  držali smo se ponosno, i hrabro, dokazujući da je muški rod superioran. no žene prevladahu... dem... gad dem... e... |
16.09.2006., subota
priče iz diktatorovog života - 3. dio
|
jedne snene večeri, dođe u posjet moj uvaženi i nadasve profinjeni bratić Grof d Brokula, u selu znan kao Andrija. sjedošmo pred kompjuter, to famozno čudo nad čudima tehnologije i promatrašmo nekakve kulturne stranice s kulturnim sadržajem i time davašmo svoje kulturološko mišljenje o tim kulturnim stvarima jer smo mi nadasve kulturni i profinjeni ljudi. tada, zapjevaši naši stomaci, davavši nam do znanja da je vrijeme objedu. i napregnusmo naše listne mišiće koji pokreću zglobove potkoljenice, nadkoljenice, ali i samog koljena, uz pomoć nožnih prstiju, popularno u selu znanih kao čevapa, i naravno, uz pomoć bedrenih mišića, ali i pokojeg mišića nadlaktice, podlaktice i samog lakta, sve uz pomoć mnoštva tetiva, ali samo na zapovijed obadva pola mozga, da bi se ustali sa stolice i zaputili u kuhinju, mjesto beskrajnih gurmanskih užitaka. sjedošmo i uljudno se nakašljasmo, jer smo mi, naime, vrhunski profinjeni i nabildani, no to sad nema veze s ovom pričom. i znatiželjno otvorismo našu riznicu... naš kovčeg s izgubljenim blagom kapetana Letećeg Holandeza koji vjerojatno sada luta Žutim Morem... taj famozni kovčeg, četvrtastog izgleda, građen od raznih metalnih i plastičnih slitina, koji još uvijek nije poznat u predjelima Aljaske i oba pola, južnog i sjevernog, zove se hladnjak, u selu poznat kao frižider. i otvorišmo ga i mala lampica nas isprva zasljepi... kada nam se vid napokon povratio, ugledašmo razne blagodati i jestive proizvode! istina da je jedna polovica hladnjaka iliti frižidera bila desetkovana, zbog toga što je moj brat koji ima čudne navike u jelu, koji je poznat po aferi desetkovanja police s keksima, čipsima, čokoladama, sokovima i mesnim proizvodima u vinkovačkom konzumu, baš sat vremena prije nas odlučio dati slobodu svom četverodjelnom želucu. no ipak, tu je ostalo još uvijek nama milih jestivih proizvoda koje su naši želuci dozivali božanstvenom pjesmom gurmanstva i ljubavi prema hrani, slaveći život i sreću, nijekajući teški grijeh koji zabranjuje neumjereno uživanje u jelu i piću, jer naime, to je teški grijeh. i izvadismo, toast, K-plus proizvod, nepoznatog porijekla, datuma proizvodnje, kalorijske vrijednosti i cijene, no kasnije odlučismo da je bolje upotrijebiti domaći kruh, doaće proizvodnje, domaćeg mirisa i okusa, kulenovu seku, kulen nad kulenima, domaće proizvodnje, zagarntirano ljut i vesele boje, te margarin, slovačke proizvodnje, zahvaljujuće predivne gustoće i boje, sir, švicarskog porijekla, predivnog mirisa, izuzetne mekoće i žute boje, ljuti kečap, austrijske proizvodnje, ekonomično pakovanje koje se ipak nije odrazilo na okus tog nadasve žarkocrvenog sosa i ljutoću, tabasco, američke proizvodnje, bog nad začinima, vrhunske kakvoće, boje i okusa (grof tvrdi da on ima takozvane ''peruanske papričice smrti koje su još ljuće od tabasca, no trenutno ih je sve konzumirao (čitaj: požderao) jer su vrlo ljute i ukusne), te pribor za jelo, japanske proizvodnje, elegantnog oblika i čelične tvrdoće! zaboravih navest da se tu još našao oveći komad šunke, također domaće proizvodnje taman potrefite slanoće i mekoće! i tako, pošto smo se pomolili (hahaha), zasukašmo rukave i odlučismo složiti sendvič bogova, koji će nadmašiti ambroziju, dosadašnju hranu bogova! i tako su veselo počeli odjekivati božanstveni zvukovi raznih noževa dok su nam zazubice veselo rasle, jer naime, bijašmo uzbuđeni (čitajte: uzjebani). super ultra heavy duty metal god ultra motherfucker sweet yeah dude sandwich, kako smo ga nazvali, se pravi ovako: uzmete šnitu kruha, po mogućnosti svjež, određenog aromatičnog mirisa i okusa, margarin poput onog gore navedenog, zatim naslažete na to kulenove seke i to pospete s ovećom količinom tobasca, zatim, na red dolazi sir, pa šunka, zatim ljuti kečap u povećoj količini, i još jedna šnita kruha namazana margarinom. i dođe trenutak istine...  super ultra heavy duty metal god ultra motherfucker sweet yeah dude sandwichy su smjelo ležali na tanjurima, spremno očekujući da budu pojedeni... vidio sam strah u njihovim koricama... opojni mirisi, za koje ja osobno smatram da su bili njihovo hladno preznojavanje pred smrt, za mene i grofa d brokulu su bili mirisi božanstvenih oblaka... i navališmo... ah... te arome... osjetih eksploziju emocija u svom želucu, eksploziju ljutih okusa, koje su me nadasve preplavile, uzrokujući znojenje, crvenilo i rastopljeni nos, no ipak, jednu ugodnu toplinu na usnama, u usnoj šupljini, jednjaku, probavnom traktu i samom želucu! bijasmo osupnuti! otkrismo novu hranu bogova koja je napokon srušila zlu vladavinu ambrozije, poznatom uzročniku raznih alergija... suza nam zasja u oku... naši nabildani bicepsi i tricepsi bijahu uzbuđeni i zanosno su skakutali, no to sad nema veze s ovom pričom. bijašmo razdragani, naše 8 čulo bijaše načas onesposobljeno zbog provale emocija koje je izazvao super ultra heavy duty metal god ultra motherfucker sweet yeah dude sandwich! vidite sliku iznad? taj sendvič nije ni do jaja našem super ultra heavy duty metal god ultra motherfucker sweet yeah dude sandwichu! živio super ultra heavy duty metal god ultra motherfucker sweet yeah dude sandwich! |
08.09.2006., petak
priče iz diktatorovog života - 2. dio
jednog nadasve prekrasnog dana, probudi mene stara iz snenog sna i reče mi: ''danas si naručen kod zubara''. ''ah'' - pomislih... ''pih'' (čitaj: jebemti tri silosa žita) - rekoh. i tako se ja upustih u smjelu avanturu odlaska u zubarevu ordinaciju, jer, naime, ja sam smjeo i hrabar. i došli ja i moj nadasve munjeni, mulavi i abnormalno debeli brat s pormećenim vrijednostima izjedanja sveg što ima materijalni oblik, u ordinaciju. smjelo sam odmjerio čekaonicu hladnim pogledom i slijedećg trenutka su vidno-osjetilni mišići pomaknuli moje osjetilo vida u smjeru drvene tapecirane stolice i mozak posla informaciju u noge u zaputih se da sjednem. čuo sam kako bušilica u spretnim zubarevim rukama veselo buši dentin i zubnu caklinu dok je žrtva uzdisala. padoh u stanje nirvane i doćekah svoj red. sjedoh u zubarsku stolicu i zubar dohvati onu svoju drkavu spravu kojom ti greca po zubima i traži rupe. tad je našo rupu, osjetih blagu bol i reče doktor veselim glasom: ''ha, tu je rupa, tu ćemo bušit!''. ''prekrasno'' (čitaj: jebemti sunce, dabogda ti djeca hodala unazad i kupovala retrovizore) - pomislih. i tako zubar počne bušit sa svim mogućim i nemogućim bušilicama, a mene bol shrva... tada upotrijebih svoj super moćni mozak i izolirah bol i već slijedeć trena sam mislima bio negdje u Nepalu s budističkim svećenicima u stanju nirvane. ovako je to nekako izgledalo iz moje perspektive: i dobro, doktor je završio i na red dođe moj brat koji je već cuclo neke bombone koje je iskopo negdje iz dubine svog đepa. još je tu grotestno virio komad šunke, impresionistički se mogla vidit prazna kutija Domaćice i nadrealistički s malom primjesom neoromantizma se vidjela Twix čokoladica u prednjem đepu. nije ni sjeo u zubarevu nadasve agilnu i komfortnu stolicu, već je počeo cmizdrit i pjevat arije. dok mu je doktor bušio zube, vidio sam kako komadići čokolade i lješnjaka štrcaju iz njegove nadasve velike i žderački adaptirane usne šupljine. pošto smo završili i zaradili po dvije plombe, zubar je zaradio 300 kuna. reko je: ''Hvala, dođite opet!'', a ja mu rekoh: ''u redu, doviđenja'' (čitaj: teraj se u tri pizde materine sadistu jedan bolesni). i tako zaključih taj dan prisjećajući se zvuka bušilice... slijedećeg dana sam morao ić na kirurgiju jer mi se, naime, začepila neka prokleta lojna žlijezda koja je izazvala stvaranje abnormalne rastuće kvržice koja se morala vadit pa sam ošo na kirurgiju da bi mi se, naime, to izvadilo. i dođoh ja tamo i smjelo, poput afganistanskog prepeličastog bjeloglavog orla muzičara, osvrnuh se po čekaonici, ustvrdivši da nema puno ljudi. i sjedoh strpljivo čekajući, odlutalih misli negdje u zemlji Zimbabwe. i trgnuh se iz stanja nirvane i drijemuckanja kada me je pozvala sestra da uđem u ordinaciju. kirurginja mi je rekla da skinem majicu da ona vidi parazita. skinuh majicu i otkrih svoje prenabildano tijelo i vidjeh u njenim očima da se napalila. no to sad nije važno. naložili su mi da legnem na desni bok i mirujem. poput sibirske snježne lisice s čudnovatim oblikom prednjih šapa se sklupčah i legoh na stol. sestra mi je lupila anestetik u rame i počela iz neke šerpe vadit noževe, vilice, neke žlice i raznorazne ostale pizdarije čudnovatog nožastog oblika. evo par slikica iz ordinacije:   i tako kirurginja uze u svoje vješte rukice jednu od ovih sablja i krenu rezuckat me na rezance, masakrirati i kasapiti. ja naravno niš ne osjetim zbog anestezije, već sam samo osjetio blago povlačenje, nekakvo caparenje, kidanje i rezuckanje. u jednom trenu sam osjetio neš toplo. širilo se, i bilo je tekuće. pomislih: ''a šta je sad prosula po meni?'' i tek ja gledam svoj prenabildani sexi stomak i vidjeh potočić krvi kako se polako uravnoteženo slijeva. i ništa, meni to došlo smiješno i ja se počeh smijuckat. evo jedna slika uslikana tijekom operacije:  i završi zlokobna operacija, čudim se šta nisam dobio neku šugu, gangrenu glave ili sličnu pizdariju. i tako ja osto izbušenih zuba i razrezan. ma osjećam se prekrasno, ko rebarca!    |
04.09.2006., ponedjeljak
priče iz diktatorovog života - 1. dio
|
jednog lijepog dana, dok je sunce bajno obasjalo naše selo, posebno se osmjehnulo mom dvorištu i otkrilo svu čar i ljepotu jednog veličanstvenog drveta koje u rijetkim primjercima doseže tu veličanstvenost i osebujnost! to drvo se zove... Trešnja! aaaaaaa! trešnja! grane trešnje su se smjelo vinile u zrak, otkrivajući svu svoju tajnu ljepotu i divne boje u zeleno-crvenim nijansama... i tako odlučismo moj bratić grof d brokula i ja da odemo malo brstit to predivno biće prirode. došli smo u dvorište i ostali smo osupnuti, jer, naime, ostadošmo osupnuti kad smo došli u dvorište! trešnja je bila predivna i puna plodova, trešanja, u selu poznatih kao hruštevi. i vješto primjenismo naša vješta obzervacijska osjetila, iliti oči i uočismo mjesto gdje najviše trešanja ima. to mjesto je bilo na pušnici (mala kućica s dimnjakom gdje se ostave kobasice, kuleni i šunke da se dime da bi dobili na okusu). i tako mi vješto primjenismo naše bicepse, tricepse i bedrene mišice, sve uz pomoć mnoštva drugim mišića, kostiju, zglobova i tetiva i uzverasmo se na pušnicu, vidno osupnuti i ganuti veličinom, snagom i veličanstvenošću trešnje i tako smo ostali osupnuti, jer, naime, trešnja je bila velika, snažna i veličanstvena, a mi osupnuti i ganuti. i krenušmo brstiti... ah... bilo je predivno... kad se sjetim... suza krene... ah... i tako mi brstili, tek začusmo zluradi smijeh s balkona moje kuće udaljenog svega 20 metara od nas. ''Oh, ne'' rekošmo grof d brokula i ja... bio je to moj brat, zloćudni Ivan, poznat po zloćudnim i nadasve podlim djelima u selu, i naravno, raznim gurmanskim aferama. tako sam se prisjetio misterije nestalog kulena, pa misterija prazne šerpe koja je ujutro ostala bez svog predivnog sadržaja, punjene paprike i naravno, krvoprolića čokolade od koje su ostali samo rastrgani omoti ispod kreveta. zlurado se smijao i držao luftericu u rukama. vikao je pokušavajuči bit smješan ''eeeeej, vidi me!'' no nije bio smješan. držao je luftericu uperenu u nas. omotnica Sickersa mu je grotestno visila iz đepa. opalio je... ubojita špicasta dijabola je prošla između nas dvojice koji smo slavili prirodu brsteći njezine mile plodove... pitat ćete se kako znam da je prošla između nas dvojice... znam... vidio sam na lišću rupe kroz koje je prošla opasna dijabola. zaprepašteno sam uzviknio: ''Ah, ja sam zaprepašten!'' i vješto poput sirijske perzijske mačke s pikasovovskim šarama sam skočio s pušnice i odletio na balkon gdje je bio zloćudni buraz i uvalio mu jednu masnu šamarčinu posred desnog obraza. uzviknuo je i pobjegao podvijenog repa u kuću. ovako je to nekako izgledalo:  dobro, je da nije imao snajper, i da nije bilo u pozadini nikakvih automobila iz tridesetih i da smo bili na pušnici, a ne ispred nekakve vile, no to sad nije važno! i tako, zlo je kažnjeno, a trešnj pobrštena! ah... da... za 10 mjeseci, 14, dana, 12 sati, 24 minute i 54 sekunde ću opet bit na toj istoj trešnji s grof d brokulom slaveći život i ljepotu moje trešnje! |
