Cenzura

U ovom ću postu, kako i sam naslov kaže pozabaviti se malo cezurom. Cezura je prisutna od samih početaka pisane riječi. Očito riječi imaju moć pa je se vladajući krugovi ljudi pribojavaju.

Tako sam naišla na podatak da su kineski vladari bili iznenađujuće surovi pri obračunu s nepoželjnim knjigama. 213 pr. Krista car Č'in Ši-huang-ti naredio je da se zapale i spale sve knjige osim knjiga iz područja medicine, farmacije i poljoprivrede i onih koje su sadržale različite formule za proricanje. Tim je htio spriječiti utjecaj štetnih knjiga na novo društvo kolje je odlučio stvoriti, društvo neopterećeno prošlošću. No, tom je prilikom izdao da se i u jednom danu pobije 470 pisaca koji su se usudili pisati protiv njega. No nije bio baš toliko rigorozan u zatiranju tragova prošlosti te je naredio da se po jedna primjerak svake spaljene knjige sačuva u carskoj knjižnici.

Stara Grčka slovila je kao dosta demokratična zemlja, ali i tamo je bila prisutna cezura. Već u 5. stoljeću pr. Krista zabilježeno je paljenje knjiga. U spisu filozofa Protagore pojavila se sumnja u postojanje bogova. Filozof je izveden pred sud i osuđen na izgnanstvo. Takvi slučajevi nisu bili česti, ali nije postojala potpuna sloboda razvijanja mišljenja. Kao potvrdu tome imamo i činjenicu da su i atenskog filozofa Sokrata optužili da „ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država i kvari mladež“ i zbog toga je morao ispiti otrov. Suprotno tome imamo filozofa Platnona koji u svom djelu „Država“ donosi kako se djela nekih pjesnika moraju očistiti od svih mjesta koja ne pridonose razvijanju mladeži, moralu ljudi sl.

Rim je bio oštriji prema nepoćudnim knjigama i njihovim autorima. Autori koji su doveli u pitanje osnove društveno-etičke zasade na kojima se bazirala rimska država su mogli biti smrtno kažnjeni ili u boljem slučaju prognani. Među neželjenim knjigama ponekad su se u Rimu nalazili i Homerovi epovi. Dok carevi nisu prigrlili kršćanstvo spaljivale su se kršćanske knjige, a nakon prihvaćanja kršćanstva heretičke i poganske knjige.

U srednjim vijeku borba bila je jednostavnija jer su se knjige prepisivale unutar samostanskih zidina. No, ako se koji autor pojavio s crkvi neželjenom knjigom bio je nemilosrdno prognan. Najčešće su zabranjivani apokrifni životopisi svetaca, heretičke knjige i knjige s praznovjernim sadržajem.

Pojavom Gutenbergovog tiskarskog stroja više se ne prepisuju knjige unutar samostana pa tako crkva gubi monopol nad pisanom riječi. Cenzura se provodila na više načina. Postojala je preventivna cenzura kojom su se knjige prije tiskanja dati komisiji. Izdavali su se i popisi zabranjenih knjiga, zabrane unosa određene knjige u zemlju, a i spaljivanje knjiga.

Francuskom se revolucijom najavila sloboda, tako i sloboda tiska. No, u praksi to i nije u potpunosti provedeno. Sam Napoleon je poduzeo niz drastičnih koraka protiv slobode tiska. Smanjio je drastično broj tiskara i kontrolirao je njihovu izdavačku djelatnost. No i nakon Napoleona politika prema pisanoj riječi nije se bitno promijenila.

To bi bio kratki pregled povijesti cenzure. No, i one knjige koje su se smatrale nepoćudnima uspjele su se sačuvati. I ostat će zauvijek da je čitatelju zanimljivija ona knjiga koja se smatra nepoćudnom nego ona koja to nije. Zabranjivane pojedinih knjiga može samo uzrokovati kontra efekt.
Novo vrijeme je donijelo novi oblik pristupa pisanoj riječi, tim mislim na internet. Pojavili su se blogovi, forumi i sl. i tim se javilo, uvijek prisutno pitanje, kako se boriti protiv nepoćudne misli/riječi na tim mjestima. Čini se da ljudi nisu ništa naučili iz povijesti, sloboda izražavanja se može sputavati. No, to neće spriječiti ljude da se slobodno izražavanju, a ni druge da ih čitaju. Sloboda izražavanja postoji, ali ako želimo biti dobri građani postojat će samo u iluziji.

24.02.2009., 03:08 || Komentari (7) || Isprintaj || on/off || ^

<< Arhiva >>