Štafeta
Štafeta je došla i do mene, pa bi bilo u redu da se i nastavi dalje. Predala mi ju je draga Dicentra.
1. Crna ovca - to bi bio najbolji opis moje mame u njenoj obitelji, a time i sve njene djece pa tako i mene. Neka dodatna objašnjavanja bi bila predugačka i preširoka, ali vjerujete mi nisam to preuveličala to je jednostavno tako.
2. Kava - ne volim miris kave, pa ju zato ne pijem.
3. Ključevi - nikad u životu nisam nigdje otišla bez ključeva od kuće. Kad sam bila mala znala sam ih i izgubiti, joj, kakva bi onda frka izbila oko toga. Problem bi bio kako ući u kuću.
4. Maskara i olovka su jedina šminka koju koristim (dobro osim kreme, labela i sl.). Često me se i bez šminke može vidjeti van kuće, premda je u zadnje vrijeme to sve rjeđe i rjeđe. Maskaru stavim u nekoliko slojeva sve dok mi trepavice ne stoje kako sam zamislila, a olovku volim staviti u isto velikim količinama i normalno kako ide i na trepavice i onda razmazati da ne bude baš previše crno, na kraju ispadne sivo, trenutno sam valjda u nekoj fazi da mi se boje na mojim očima gade.
5. Neki koji me poznaju misle da sam je vrijedna jer sve napravim na vrijeme, e ja sam samo kampanjac koji sve nekim čudom ipak stigne. Kad imam ispit pa najviše naučim dan prije ispita, ma naučim ja nešto i one dane prije, ali taj dan ipak najviše. (to je za ispite na faxu, a za školu je bilo normalno da ću učiti dan prije, ako ne i taj sami dan), a dobro bar učim, ali moram učiti ne znam prepisivati, uspaničarim se i ništa od toga. Očito volim više teži put. S tim da sad za jedan jako jako veliki ispit učim svaki dan, zapravo čitam lektire :), ali to je to. Recimo da to nije kampanjski samo što sam danas pročitala knjigu od nekih 300 str. (ali nisam umorna već sam presretna što sam čak toliko stranica stigla, s tim da mi sad glava otpada) to su nadoknade za ono što nisam prije napravila, ali bar nije dan prije nego čak 9 dana prije, s tima da moram još 2000 str. pa sam računala da ako normalno čitam po danu ode 100 str. za 20 sve pročitam, ali ih nemam pa onda po 200 str., nekih 200.str ostavim možda me to ne pita, mogla bi čak i stići (ali nabavila sam i tuđe zabilješke pa ide brže, ali su nečitke jer su rukom pisane), s tim da moram još i seminar pisati i onda mi 4 dana ostane za drugi ispit da naučim. Da nisam kampanjac ne bi imala sve to odjednom. Smuljam da ću sve stići, pogotovo sad kad sam to napisala izgleda totalno nemoguće.
Kome štafetu predajem? Hm, jako mi je bilo teško razmislit kome, nekom moram. S jedne strane neki su to već imali na blogu pa ne mogu njima, a onda neke koje napišem neće ovo vidjeti pa koja je svrha i tako odlučih staviti samo Luxferra, koji ipak neće vidjeti, ali dobro, ja ju dalje predajem.
Otpisani
Na kraju grada u sjeni breze vjetru prkosi jedna stara i trošna kućica. Izgleda jadno i zapušteno kao da tamo nitko bar tridesetak godina nije koračao. Kad se boje pogleda može se vidjeti jedan mali blatni puteljak koji vodi do ulaza. Prozori nemaju staklo nego samo nevješto prikovane daske. Krov je nakošeni i izgleda kao da će se svakog trenutka srušiti. Prolazeći kraj toga možete samo pomisliti, hvala Bogu da tu nitko ne živi.
Unutra, baš u toj kućici, objeduju majka i njen mali sin nakon što nekoliko dana nisu uopće ni komad kruha stavili usta.
Mali je vilicom vrtio po tanjuru pa ga je majka upita: “Zašto tako jedeš? Zar nisi gladan?“
Mali odgovori: „Da, gladan sam, ali se bojim da ima onih malih crvića.“
Majka proguta zalogaj koji je netom prije stavila usta s izrazom lica kao da jede trnje, a ne hranu, pa mu reče: „Ovo nisu onako stari žganci kao oni prošli. Ovima još nije prošao rok trajanja.“
Ona nakon toga spusti pogled u tanjur i nastavi jesti. Malom to baš i nije bilo utješno, ali je ipak jeo jer je bio gladan. Tako su u tišini jeli zagledani u svoj tanjur da ne bi pojeli kojeg crva.
Kad su završili sin reče: „Mama, jesi li lagala da im nije prošao rok trajanja?“
Ne podižući glavu zagledana u onaj prazni tanjur majka mu odgovori: „Ne smije se lagati.“
„Ali, mama ja sam ih ipak nekoliko vidio.“
Majka je šutjela. Suze su joj krenule niz obraz.
Sin kad je to vidio reče: „No, bez brige bio je to najbolji obrok na svijetu koji sam ikad jeo.“
Tim je izazvao mali smiješak na majčinom licu.
„Mama, sutra će biti bolje. Je li, mama?“
„Naravno da hoće.“
Početak kraja
Sunce je sjelo, mjesec je došao.
Tebe je čekala, nisi došao.
Kasnije si se samo ispričao,
Lažima je tvojim vjerovala.
Upala je u krivi film bez kraja.
Sve se uvijek na isti način ponavljalo.
Nekako su i do nje došle riječi:
„Ne vjeruj mu kad ti kaže da te voli,
Na vjeruj mu kad ti kaže da si razlog zašto on postoji,
Ne vjeruj mu kad ti kaže da bez tebe nema sunca
Jer to je samo ono što želiš čuti.“
Tako je došao početak kraja.
Još jedna ljubavna čarolija je pala.
Jadno je ovo sto sam napisala, ali nemam ideje što da napišem, valjda zato što me muči dosta drugih stvari o kojima ovdje ne želim pisati. Ljuta sam na cijeli ovaj planet i na većinu ljudi. Muka mi je od svega i od svih. Još se nisam s nikim posvađala, kad bolje razmislim ni ne sjećam se kad sam se s nekim posvađala. Valjda zato što mislim da bi trebala zadržati svoje mišljenje samo za sebe jer neki ljudi nisu spremni suočiti se s istinom. Uvijek mislim najgore i onda se dogodi nešto još gore nego što nisam nikad ni mogla pomislila da je moguće. No kao rezultat toga dogodilo se nešto nevjerojatno jer sam napokon s nekim stvarima u životu došla kako bi se moglo reći na zelenu granu. Ono što ti šteti pretvori u nešto korisno. Da je bar tako lako. No nekako mi je dosta stvari postalo totalno ravno. Pokušavam se još uvjeriti da me apsolutno za ništa nije briga, ali još mi ne uspijeva.
Eto tako pokušavam napisati post koji uopće nema veze sa mnom, da na kraju ispadne ovo…
Gotove su mi naočale, sad napokon vidim, e ljudi svijet je totalno gadan, jadni oni koji savršeno vide.
Neke promjene
Bila sam na pregledu vida, jupi dioptrija mi je 7 puta već od zadnjeg pregleda. Imala sam -0.25, a sad nisu još sigurni točno ali blizu sam -2. S obzirom na to trebala bi imati užasne glavobolje, ali nemam ??? Što je najjače i ne primijetim da slabija vidim, možda malkic. Sad ću za ozbiljno morati nosit naočale. Dosad sam ih samo nosila povremeno, kao samo da ih tek bezvezne imam. Sad obećavam nosit ću naočale svaki dan stalno, čim dobijem nove. Moram se priviknuti da ću stalno morati nositi naočale, a mrzim čak i sunčane. Baš sam se pitala koja bi mi mogla biti novogodišnja odluka, eto je, nosit ću stalno naočale. Također odlučila sam da neću više ni praviti ni stavljat nikakve dizajne, što sad do sad radila. Gotovo je s tim, a ove koje imam potpuno ću možda maknuti jer ne znam gdje bi ih spremila, a da ne moram svaki mjesec dana ponovo ih stavljati. Tak da je i s tim gotovo. Po blogovima više skoro i ne idem, nešto malo. No ne namjeravam ostaviti se još ovog bloga. Pisat ću, a komentirat me ne morate jer neću ni ja vas ili ću jako malo.
Melodija slatkog plača
Tama mi srce para,
Uvlači se u svaki djelić moga bića.
Srce otpor stvara
Otpor uzaludan bi,
Jer tama me obuzima.
Sad volim suze,
Tvoje suze.
Biti će to tvoj pakao,
A moja melodija slatkog plača.
Zato kao mi dopustiš,
Slomit ću ti srce.
Tako ostavljeni dragi u paklu bivaj.
Pretvorio si me u ono što nisam,
Pretvorio si me u ono što si ti sam,
A ti si vampir što ljubavi ispija život.
