Sretan Božić svima koji ovdje naiđu.
Izgubio mi se osjećaj Božića. Ne da mi se niti bor kititi, ništa. Prošli su me dani kad sam s nestrpljenjem očekivala taj dan. Valjda su ljudi oko mene pobijedili. Tako se prepuštam toku, više se ne borim dokazivati da je Božić divan. Briga me. Za Božić ne želim ništa. Dobro možda postoji jedna mala želja, ali kad znam da to ne mogu dobiti čemu onda takvo što i željeti. Ta želja koja je nemoguća, ne odnosi se na ništa materijalno. Tak da je uistinu nemoguće. Možda me noćas posjete ona tri duha: duh prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ali takvo što postoji samo u filmovima tak da baš i nema puno nade za mene.
Muka mi je kad vidim da što je ljudima postao Božić. Sve je u tome koliko će se poklona dobiti, koliko će se prežderavati, što više novca potrošiti…zašto se izgubilo ono da je jedino bitno to što se Isus na taj dan rodio, da obitelj bude na okupu, da pokažemo bližnjima koliko nam je do njih stalo, da pomognemo onima koji su manje sretni. Ni svi su samo u žurbi, nikog nije briga za ništa, svi kako da misle samo na sebe. Božić postaje samo još jedan potrošački blagdan isto kao i valentinovo, koje mi se gadi. Ako nekog voliš, voliš ga i ostale dan u godini, a ne samo na taj dan.
Da se vratim na Božić, nisam protiv poklona, ali kad se pretjera, pretjera se. Ljubav se ne kupuje i ne pokazuje se skupocjenim darovima.
Protiv Djeda Božićnjaka nemam ništa, premda kao to nije prema našoj tradiciji, ali kasno su se sjetili, to se već skroz uvuklo u društvo. Što sad hoće da ga ukinu. Da se ljudi promijene. Nemoguće dokle god je u svakom Božićnom film Djedica. Previše smo tim okruženi da bi se oduprli. Npr. kupovala sam tetki čestitku za Božić, morala sam sve knjižare obići da bi jedva našla jednu čestitku na kojoj nije Djedica već su jaslice. Jer znam da bi joj se digla kosa na glavi kad bi joj poslala neku čestitku s Djedicom.
Bio Božić s Djedicom ili bez njega, meni nije bitno.
24.12.2006., 20:04 ||
Komentari (33) ||
Isprintaj
||
on/off ||
^
Imala sam samo jednu želju
i nikad se nije ostvarila .
Imala sam samo jednu nadu
i davno sam ju izgubila .
Tebe sam voljela,
Tebe preboljela,
A sebe zauvijek izgubila .
Zar sam puno tražila?
Samo jedno obično volim te.
P.S. Davno sma to napisala...
Vani kisa pada, a ja sam presretna jer mislim da sam bar za sad otkrila smisao života i sve mi se čini potpuno posloženo i jasno, nema zbrke u glavi. Znam što želim. Savršeno.
I'm only happy when it Rains
17.12.2006., 11:10 ||
Komentari (28) ||
Isprintaj
||
on/off ||
^
Možda je prošao i život cijeli, od onoga dana kad smo se sreli.
Kad prvi put ugledah te oči plave i kosu boje pokošene trave.
Al' pomislih lijepa je ona, tad začuh zvuk onog zvona, koji je u smrt polako zove,
da sam znao vijećno bih plakao.
Ruku mi pruži kao da pita voliš li rijeke, polja i žita.
Ruku pružih ruci što drhti, ruku pružih vapaju smrti.
I tad saznah pred kim stojim, pred onim što živi u snovima mojim,
ispijena i blijeda provodi noći i dane u dimu Marihuane.
Htijedoh ljubavlju da otjeram drogu jer što je ona skrivila Bogu.
Zvala je noću svijezde da joj sude, htijela je da voli i voljena bude.
Uzalud bijahu sve moje molbe, ne utješih oči plave boje,
preklinjem dolazak onoga dana i zla što je donijela Marihuana.
Ana djevojka plavih očiju i kose, s imenom koje hiljade djevojaka nose,
i što će isto tako jednoga dana otići tamo gdje i Ana.
Na grobu ujednom zaplakah prvi, ispisah rijeći kapljama krvi,
umrla je u svitaju dana, bila je lijepa i zvala se Ana.
A znala je da Marihuanci dugo ne žive i da se kratko svojim snovima dive,
voljela je da bode svoje vene, voljela je drogu, a možda i mene.
Ova je pjesma za mene dio vječnosti zato što otkad znam za sebe znam i za ovu pjesmu i čudno je to što mi nikad nije u potpunosti izbijelila s uma i nikad mi nije došlo da mi se manje sviđa sve od onog dana kad sam ju prvi put pročitala. Ima li pisana riječ toliku moć da postane dio nekoga?
(Ova pjesma što se nalazi pred vama je prema sjećanju i vidim da nešto nedostaje, ali se ne mogu sjetiti što i ne znam tko ju je napisao.)
P.S. - nisam vas zaboravila, to je nemoguće … pozz svima
Dodatak: popravila sam što je nadostjalo
10.12.2006., 03:42 ||
Komentari (28) ||
Isprintaj
||
on/off ||
^
< |
prosinac, 2006 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
|
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (6)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (2)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (5)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (3)
Listopad 2006 (3)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (6)
Lipanj 2006 (2)
Svibanj 2006 (10)
Travanj 2006 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
TkO sE kRiJe IzA oVoGa?
Eto ja sam jedna obična dosadnjakovićka iz VK koja se čudi da to što pišem itko i pročita.
Moje pravo ime je nevažno, za vas na blogu sam Lucy.
Da vam nešto pišem o sebi ovdje mislim da i nije potrebno. Čitajte postove pa ćete saznati, a ako ne saznate pa što onda.
broj posjeta -stari - ni ne radi više
Tracked by Histats.com
Besplatni predlošci
nema ih više...di end...samo sam zaboravila lozinku da sve to pobrišem...
LiNkOvI
*bLoGoVi*
Âru
Beatlesica
Bitch28
CroRealms
Dicentra
Erchamion
Gugo
Jasmine Dantes
Kala
Lucia
Luxferro
Naste
Nessa
Sepia
Sophie Wolf
SO-JO
Tihi
Turmalina
Valsharess
(...nekih od njih su još aktivni na blogu,ali su manjina...više ih je došlo pameti pa prestalo pisati...)
*kOrIsNi SaVjEtI**
Compov
Savjeti i trikovi - Windows XP
Tutor blog
*fOrUmI*
crostuff.net
warez-bb
mi3dot.org
Spalionica forum
PoKoJi StIh
...I ja sanjam da sam tu,
sputan u tom kutu bijednom,
a snio sam da sam jednom
uživao sreću svu.
Što je život? Mahnitanje.
Što je život? Puste sanje,
praznina sjena što nas ovi.
O, malen je dar nama dan,
jer sav je život - to je san,
a san su i sami snovi…
(Život je san, Pedro Calderone de la Braca)
Povratak
Ko zna (ah, nitko, ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam se mogla desiti ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječno kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojaviti
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurno će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledati ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nama opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srce se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Ko zna (ah, nitko, ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam se mogla desiti ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
Dobriša Cesarić
Pjesma najmanjem čovjeku
Negdje si, negdje, malen i pognut,
ti najmanji na cijelom svijetu.
Pusti sad pozdrav i prekini svoj put,
stope tvoje da taknem svojim čelom.
Ah, ja znam da i vrane mogu
iz usta ti iščupati jedini zalogaj.
A dječurlija te vuče za nogu,
kad prođeš kroz seoski neki kraj.
Umoran zaspiš li koji put u hladu,
od koprive vijenac ti oviju oko glave,
od kudjelje namjeste ti bradu.
I po jedan čičak na rame ti stave.
Pritaje se i slamkom te milo
golicaju po nozi, jer ti si uvijek bos.
Ili tvom dahu prinesu leptirovo krilo.
Dišući ti ga uvučeš u nos.
U šaku ti zadjenu kukuruzni klip,
i zaigraju uz viku sve jaču,
pa onda veselo, džip, džip,
kao preko panja preko tebe skaču.
Ustaješ mirno i uzimaš torbak,
i šešir, koji ti je dao neko.
Gone te, gone u korak,
dok te nestane za žitom, daleko.
Nikola Šop, 1904.-1982.
Ručak siromaha
Jedno pred drugim stide se da sjednu
za takav ručak
i dokle jedu boje se
da ne bi jedno drugom život pojeli.
Kad ustanu od stola,
tišina i težina
Gađenje pred samim sobom
unakazi obadvoma lica
i svaki misli da je drugom ubica
i da je krv što teče kroz njegovo tijelo
krv drugog
(kao da je jedno drugo jelo)
Antun Branko Šimić, 1898.-1925.
Zahvale
Design: Lucy
Hosting slika:ImageShack