The end
Evo da vas sve obavijestim, odlazim s bloga na neko duže vrijeme, napuštam blogosferu, definitivno sam to odlučila. Već sam o tome dugo razmišljala, ali shvatila sam da su želje jedno, ono što je moguće nešto sasvim drugo. Nije da ne želim pisati blog ili da nemam tema, baš mi je sad na umu milijun ideja, ali vrijeme mi je najveći neprijatelj. Ne stignem. Jadni ljudi u mojoj blizini sad ću njih više mučiti pitanjima kojima bi inače vas mučila. Čini se da svemu jednom dođe kraj, ali namjeravam se vratiti ili u 12 ili u 3 mjesecu,a možda se čak nikad i ne vratim, ne znam što budućnost nosi. Ako me želite kontaktirati možete na mail (koji jedanput mjesečno provjerim) ili preko ICQ, sve piše u jednom boxu.
Za kraj jedan citat, koji je meni jedan od boljih:
„Čudno je, kako je malo potrebno da budemo sretni, a još čudnije kako često nam baš to malo nedostaje!“ Andrić
Pusa svima :)
I am the worst thing that ever happened to me
„Bok, moja najveća noćna moro. Baš mi je drago što smo se srele. Gdje si mi do sad bila? Vratila si se doma. Pa vrata su ti otvorena. Baš sam te čekala da se uvjerim da mi život ipak može biti još gori.“
A ona šuti….
„Dobro, samo ti mene ignoriraj. To si i prije radila.“
A ona i dalje šuti….
„Znaš što sad mislim? Ma, naravno, da ne znaš. To tebe ni ne zanima, ali ipak ću ti reći. Konačno shvaćam. Sve mi je sjelo na svoje mjesto, a ti znaš što to znači. S tobom je gotovo zauvijek.“
Nakon kraće tišine, noćna mora napokon progovori: „Uzalud se nadaš, pa ne znaš mi ni ime. Kako ćeš me se onda riješiti?“
„Aj.“
Vjetar se zaustavio, vlakovi su stali, zemlja se samo taj tren prestala okretati oko sunca, a zatim se sve ponovo pokrenulo i nastavilo dalje kao da se ništa nije dogodilo. Ništa se i nije dogodilo, ali su zvijezde jače sjale, vjetar mi je šaptao svoje tajne, a ja sam napokon bila ja.
P.S. Ipak da pojasnim što sam ovim tekstom htjela reći. Svatko od nas ima neke svoje noćne more, loše strane ili što god već. U ovoj prići ja sam sama sebi najveća noćna mora, zato je se rješavam kad kažem Aj, što je ustvari ja samo obrnuto. U biti htjela sam reći da jedan korak prema rješavanju svih naših problema je da ih shvatimo da ih imamo kako bi ih riješili. Ok, ovo pojašnjenje što sam sad upravo napisala, zvuči jadno kao neka samo pomoć, a to zasigurno ne želim. Tako da u buduće više neću pisati nikakva pojašnjenja, ali znajte sve je napisano s nekom misli vodiljom u pozadini.
Ja pamtim samo sretne dane . . .
Vani je hladno i kiša pada nošena vjetrom. Jesenja kiša pere ljudsku nečistoću s ulica. Lica prolaznika su namrgođena. Kad bi bar mogli samo zaustaviti tu prokletu kišu. Tu je i ona, drugačiji prolaznik. Hlače su joj mokre skoro do koljena, ali njoj ne smeta, čak se čini i sretnom. Ona hoda pod kišobranom u sivoj odjeći i spaja se sa gradskim asfaltom, tako da je skoro neprimjetna. Neprimjetna svima koji ju i ne žele vidjeti, a primjetna samo kiši koja ju ne želi zaobići. Njoj to ne smeta navikla je tako. Sama je izabrala biti sjena. Unatoč njenoj nevidljivosti u plavim prodornim očima vidi se radost. Želja za životom. U očima joj se vidi da nije uvijek bila sjena. Sve ju je to posjetilo na lijepe trenutke. Sad je samo sama, ali u srcu još uvijek nosi uspomene i čini se sretnom zbog toga. Ona ima uspomene i nitko ih joj ne može uzeti. Sretna je, jer zna da je bar imala nešto. Sretna je jer ima uspomene. Prisjeća se kako je znala kao dijete s majkom hodati tom istom ulicom, te kako bi majka više nagnula kišobran na njenu stranu tako bi ona više kisnula. Sjetila se da je znala tom istom ulicom prolaziti vraćajući se iz škole s prijateljicama. Kako bi se samo smijale. Više se ni ne sjeća čemu, ali zna da je bila sretna. Prisjeća se kako je znala tim istim putem trčati da ne zakasni u školu. Sjeća se i trenutaka kad je kiša padala, a on ju je dopratio kući i kad su se prvi put poljubili. To ju je sjećanje malo rastužilo, jer njega više nema. Otišao je. Zbog toga joj jedna suza klizne niz obraz. Ali zna da je već sto puta rekla da će biti jaka. Mora biti jaka. On je čeka s druge strane. Tješi ju jer nije otišao svojom voljom. Vjeruje u život poslije smrti jer to ima je jedina nada da ponovo budu zajedno,a i da nema toga ne bi mogla ni jedan dan podnijeti bol s kojom započinje i završava svaki dan. Zbog toga je odlučila i biti sjena. Zna da više nikad i nikoga neće moći voljeti nikoga kao njega. No, ipak je sretna, jer je našla mir. A i sretna je jer ima bar uspomene i na njega i na cijeli život. Uspomene. Kao da je već mrtva pa živi od uspomena. Samo je sjena sve do smrti, a nakon smrti se nada da će dvije srodne duše naći put jedna do druge. Kiša i dalje pada. A ona je ipak sretna. Promišlja:“Sve je to život. Moj život.“ Nije joj žao što je voljela i što još voli. Prolazi tako putem svojih uspomena, a kiša i dalje pada i pada. Kap za kapi se spušta brzo niz kišobran i padaju na tlo. Tlo željno kiše, kao što je ona željna novih uspomena, ali stare je vuku da bude sjena. U dubini svoje duše misli da je pronašla mir i sretne je zbog toga. Pa makar i bila sjena s uspomenama. Tako prođe i ona, jedini sretni prolaznik.
P.S. Ovo je kao neki pokušaj da napišem nešto sretno, nije mi uspjelo. Trenutno nisam nigdje i ništa mi se ne da, niti sam provjeravala mail, niti mi je sa dalo ići po blogovima. Ne znam, ali u zadnje dane čak gledam TV, jeste li znali da nakon nekoliko mjeseci ne gledanja TV- a čak su i reklame zanimljive (da one dosadne i iritantne reklame), jer su skoro sve nove, zapravo su one jedine i zanimljive. Ne znam ni gdje mi je mobitel. Ma ništa. Napravila sam neki dizajn sličan mom (ali baš i ne), ali mi se ne da staviti. Uskoro se bliži moj rođendan (u nedjelju), baš me zanima koliko će ljudi ove godine zaboraviti na to. Ma zapravo znam, svi koji me poznaju. Danas sam saznala da smo dobili bezuvjetan upis, koma, a zašto sam se onda ja trudila da položim potrebne ispite. Ali neka, jer bi ih nekoliko palo, a morali bi se vratiti u prvu godinu i ne bi mogli studirati ono što su počeli, bar ne u istoj kombinaciji. No sad su drugi kao bune jer oni nemaju bezuvjetan upis, ali tko će svima uspjeti udovoljiti. Ja se samo čudim otkud to da su i nama dali bezuvjetan upis.
