Nije dovoljno dobra
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: «Najveća je laž da postoji sreća,
Da ljubav je samo u filmovima.»
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Otkad ne hodaš uz mene, teški me dani more.
U noćima kao ova držao sam je u svom naručju.
Slušali smo stare ploče i ljubili se u tvojoj rodnoj kući.
Voljela me je, a katkad sam i ja nju volio.
Sjeti se, kako smo maštat znali i Bogu dane krali.
Bilo je dobro dok je trajalo.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Iz nekih starih, starih razloga još uvijek drhtim zbog tvojih usana.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Odavno nisam tvoj, ne postojim.
I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Prema tebi pružam ruke da uhvatim tvoj zagrljaj.
Kao da je hoće približiti, moj pogled je ište.
Vraća me unatrag.
Više ništa nije važno.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio!
Pitam se, kome li je ostavljam?
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Osjećam kako nestaješ pod prstima. Više te nema.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Zaboravljam sve što smo nekad imali i sve što nas veže.
Možda je i tako bolje. Zaborav troši sve,
Ali ipak često. Često se sjetim nje.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ova posljednja bol koju mi ona zadaje,
Oči tvoje boje nade zaspati mi ne daju.
p.s. moja verzija nečega 
Neću, neću i eto neću
Samo što to, kad bi znala? U biti u zadnje dane, zapravo kojih mjesec dana nisam baš sva svoja, sva sam s drugog planeta ili možda i nisam. Pitanje je to, biti ili ne biti? Ma nije, stvar je u tome da ću natipkati koju glupost, a moram. Ponestalo mi je seminara u kojima bi tipkala gluposti, a učenje ne stvara tu kreativnu mogućnost razaranja smisla.
Danas sam pokušala biti lijena, čak i odspavati, ali nije mi pošlo za rukom, heheh. Ne mogu biti na jednom mjestu i ne raditi ništa, nadam se da je to trenutna pojava jer obožavam da mi bude dosadno (bar se nadam da je tako). No, opet obožavam kaos, strku u životu, sve u zadnji čas, neizvjesnost…ma sve ono što je recimo normalnim drugima ljudima mučno meni je ponekad super. U biti, sve je dobro što se dobro završi, a valjda će jednom doći i kraj ovom mjesecu. Eto, idem brojati sekunde do kraja :D…još samo…
I kraj ima početak
Kraj dana nagovijesti sunce, a i početak dana nagovijesti sunce. Pitanje što se događa s onim danima kad nema sunca? Kako da znamo kad je počeo, a kad završio dan?
p.s.-normalno, post je u prenesenom značenju :D
slika preuzeta s ove stranice
Monolog mrtvog tijela
Ležim tu, smrzajem se. Da, i meni je hladno! A što se misli mrtva sam pa je nestalo osjeta? E nije, hladnoća mi je prodrla skroz do srca. Dakako, davno je prestalo kucati, a krv se slila u dijelove tijela koji leže na hladnim pločicama. Već imam te mrtvačke pjege. O, da me samo netko vidi, uplašio bi me se. Ma i ja se sebe plašim. Malo mi je vruće po ljeti, a zimi se smrznem. Ma smrznem, ali naravno nikog nije briga. Mrtav sam!
Gle onu muhu kako leti! De bježi od mene! Na nos, a baš na nos. Morala je sletjeti na nos. Sad me i nos svrbi. K vragu! I to mi je neka smrt! Ležim, ma čamim tu u stanu. Naravno znam da sam zaslužila pakao, ali baš da ovaj zemaljski i da nakon smrti moram trpjeti. Ne, nisam bila baš toliko loša za ovu kaznu. Znam da sam imala 4 043 456 grijeha, ali nisu svi bili tako veliki. Da, znam da ih je Hitler imao manje, neki su čak i oprošteni jer jadnik je kao bio malo skrenuo. E, pa nije u redu on nije dugo trunuo u svom tijelu.
Pa ja sam samo 2 013 001 slagala, 1 prevarila muža, 30 000 zatajila majku, a što? Bila je pijanica i bilo me je sram. Svi su imali normalne roditelje, a ja… 1 sam pregazila pješaka i pobjegla, nisam rodila ni jedno dijete pa me je to zaračunano kao 53 grijeha. Znala sam da ću biti grozna majka, a i s kim bi ja to mogla roditi? S onim mojim mužićem. E, ima taj hrpetinu djece. Varao je na svakom uglu. I što, nije još skužio da sam mrtva da je bila bi valjda na groblju, a ne tu sama i jadna u staniću od par kvadrata. Da, sad se sjetih imala sam i onaj jedan pobačaj, ali spontani. Pa nisam ja ubila to dijete. Otkud sam mogla znati da ću selidbom ostati bez svoje bebe. Je, da sam dizala teško, ali da mi se i to zaračuna u grijehe. E, to nije u redu. Da, kad sam bila mala krala sam susjedima jabuke, kruške, šljive…u strašno, baš sam zbog toga ovo zaslužila. Koji milijun je otišao i na psovke, ogovaranja, ali to je sve za ljude. Da, za one koji su živi. He he…jadne li mene!
Evo je opet, daj bježi, muho! Čovječe! To nije normalno pa koliko dugo moram samo čekati da bi se i muhama zgadila. Crvi su skoro sve svoje napravili, više je ni njenima dosta, ali ne, kakav bi to bio zagrobni život bez muha. Aaaa, sad mi je ušla usta. Da ju bar mogu prožvakati, a ne ona mora i da me i po jeziku škaklja. Hm…imam li ja još jezik ili je i on istrunuo? Ma imam, nisam baš toliko dugo mrtva. Jeee, ode…dabogda crkla. Fuj, muhe su od svih napasti najgore.
Što to čujem. Netko je na vratima. Što zvone? Zar su tupavi? A mrtva sam, nije baš da mi se ne da ustati, ali ne mogu. Da mogu, ne bi trunula u ovoj rupi toliko dugo. Provaljuju mi vrata, ajme meni razbiše ih! E, neće to tako lako proći to sam ja svojim novcem. Krvavim sam novcem zaradila ta vrata. Koliko sam samo crkvenih kasica obila da bi si vrata kupila. Škrt je crkveni narod. Što me tako gledaju? Razbiše mi vrata, moja vrata, uuu gamad. Čovječe, ti kao da nikad nisu vidjeli mrtvaca. Gle, ne, ne, a morao je, baš je morao povratiti po mom novom tepihu.
Posljednja kap…
Status: Nedostupna
Zadnje što je Nedostupna upisala u svoj dnevnik, bilo je:
Možda bi voljela bi da me netko zagrli i kaže mi da me voli i da će sve biti u redu. Možda, kad bi znala da je to moguće! Mogla bi željeti mnogo toga, ali ništa od toga. Zanima me želiš li dotaknuti moje usne, želiš li me primiti za ruku, sjetiš li me se, žališ li, patiš li. Ma, ja sam biće bez srca i samo tražim svoju slijedeću žrtvu, samo kako bi se bolje osjećala. Smijem se svoj tragičnoj sudbini. Gledam u oči smrt. Ne dira me više ništa. Možda sam to i zaslužila jer previše sam uništavala. No, nikad me nitko nije skužio.
….
Jednom mi je netko rekao da postoje oni ljudi za koje je bolje da se nikad nisu sreli. Jesmo li i mi jedni od njih?
p.s. - Prošlo je podosta vremena otkako sam to napisala…sad sam slučajno naišla na to…:D
Jedna greška na ženi!!
Kad je Bog napravio ženu, došao je do šestog dana, radeći prekovremeno.
Došao je anđeo i pitao ga: “Zašto trošiš tako puno vremena na nju?”
I Bog odgovara:
“Jesi li ti vidio što sam joj joj sve dao, specifikaciju prema kojoj ju oblikujem?"
“Ona mora znati prati, ali ne smije biti od plastike, treba imati više od 200 pokretnih zglobova, svi moraju imati mogućnost za promjenu, i pri tom da svaka dijeta funkcionira, i još da ima krilo za najmanje četvero djece…ali u isto vrijeme da ima poljubac, koji može izliječiti sve, od ozlijeđenog koljena do slomljenog srca, i sve ovo radi sa samo dvije ruke.”
Anđeo se začudio svim tim vještinama.
“Sa samo dvije ruke… Nemoguće!”
“I ovo je samo standardni model…”
“To je puno posla za jedan dan… odmori se, pa je sutra dovrši“.
“Ne želim to”, protestirao je Bog, “tako sam blizu da završim ovo biće, što je mom srcu drago.
Kad se razboli, sama se izbori za ozdravljenje, i može raditi 18 sati dnevno.”
Anđeo se približio i dotaknuo ženu.
“Bože, kako si je napravio taku meku…”
“Jest, mekana je”, kaže Bog, ali napravio sam je da ima i snagu. “Nećeš vjerovati što sve može izdržati.”
“Može li misliti?" pita Anđeo.
Bog odgovara:
“Ne samo da može misliti, može i surađivati i dogovarati se."
Anđelu nešto privuče pažnju i dotakne ženino lice…
“Bože, izgleda da ovaj model ima jedan propust. Nisam li ti rekao da previše toga stavljaš na nju…”
“Nije to nikakav propust - to je suza”, ispravi ga Bog.
“Čemu to?," upita Anđeo.
I Bog kaže:
“Suza je njezin način da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoća, njen bol i njen ponos.”
Ovo je ostavilo jak utisak na Anđela; “Ti si genije, Bože….na sve si mislio. Žena je sjajno biće!!”
“To je istina!
Žena ima zadivljujuću snagu. Žene podnose teškoće, nose tugu, ali znaju za sreću, ljubav i svoje mišljenje.
One se smiju, kad žele vrištati.
Žene pjevaju, kada žele plakati. Plaču kad su sretne i smješkaju se kad su nervozne.
Bore se za ono u što vjeruju.
One su protiv nepravde.
Ne priznaju “ne” kao odgovor, ako postoji drugi i bolji način za rješenje. Sve od sebe daju za svoju obitelj. One prate prijateljicu k liječniku, zato što se boji. I žena voli bez granice...
One plaču kad im djeca dožive nešto novo u životu, i raduju se dobroti svojih prijatelja.
One se raduju kad čuju za neko rođenje ili vjenčanje.
Srce se njihovo slomi kad čuju za smrt neke drage osobe.
One tuguju za izgubljenim voljenim osobama, ali su jake i kada više nema ničega za što bi se borile.
Žene znaju da jedan poljubac i zagrljaj može izliječiti slomljeno srce.
Ipak, žena ima jednu grešku:
"Ona zaboravi koliko vrijedi"
-------
s net.hr, ali mi je bilo zanimljivo pa sam odlučila staviti to i ovdje :D...pozz
