Produkt bolest nespavanja, trenutne inspiracije ili potreba da se negdje istresu trenutne misli kako bi možda onda mogla u tišini zaspati. Jedan trenutak sve je savršeno, drugi svijet se ruši. Ideali se raspadaju, a vršci prstiju bole jer sam opet pretjerala ili možda nisam. Sve je to… Tako ti i treba?
Razmišljala sam o nadolazećem rođendanu (za koji mjesec). Mom rođendanu. Onom koji mi čestita samo par ljudi, bar se netko sjeti. Razmišljala sam trebam li okupiti četvorku + dodatak. Ne znam,… iz te četvorke se samo jedna osoba spada u onih par ljudi koji se uvijek sjete, ali opet bila sam ja na njihovom. No, opet zašto? Pa oni ni ne znaju. Zašto? Pa, nisam im nikad ni rekla. No, opet zašto bi im i rekla pa nismo si tako dobri. Znam da nikad neću biti dio te četvorke, a ni ne želim. Nisam ni malim prstom maknula da bi bila. No, je li se moramo truditi da nam netko postane dobar prijatelj? Zar to jednostavno ne dođe samo od sebe? No, ako već imamo ljude koji su nam dovoljni, treba li nam još prijatelja. Postane li onda nekako zamorno? Pa svima bi onda morala onu bitnu priču iz svakodnevice pričati. Jednu priču da pričam sto puta. Pa, nisam toliko egocentrična da mi je to potrebno. Dobro je čuti više mišljenja, pogotovo ako je svako različito, ali ionako uvijek postupim kako sam sama zacrtala bez obzira na druga mišljenja. Tvrdoglavost, možda, a možda samo jedino sebi 100% vjerujem.
Da, danas sam naletjela na neki opći horoskop, sranje. Samo su jedno donekle pogodili, ako napišem što morat ću vas ubiti. Ma, dovoljno je da se zavjetujete na šutnju i da se nadate da niste u mojoj blizini. Ok, kao volim upravljati ljudima tako da ih navedem na ono što hoću, a da ono toga nisu svjesni. Hm…kad razmislim donekle je istina. Je li to loša osobina? Nije, samo korisna :) .To ide ovako, upoznaš osobu toliko da postane predvidljiva i onda ju je lako navesti po mome, ali obično prije dignem ruke od ljudi nego što im to učinim. A da se radi o nečem zlobnom, osjećala bi krivnju pa opet ništa od toga. Sve dalje su pisale totalne laži…de molim te 6, pa to je 576…, lijepe, da kad dođu u prostoriju svi se okreću, da su jako šarmantne, hahaha gluposti. Zašto sam onda i čitala? Da se smijem, da se zgrozim, da imam sad o čemu pisati….
E da, proučavala sam danas Ivana Kozarca i J. P. Kamova. Zanimljivo, kako sam slučajno tako sličnih sudbina, a tako dva različita književnika spojila za jedna dan. Obojica su umrli jako mladi. Zanimljivo je kako su se nosili s donekle sličnim sudbinama. Kozarcu se u neku ruku divim što je bio poprilično prihvatio svoju sudbinu, a Kamov mu je suprotnost. Svjestan je donekle svoje sudbine, buntovan, ogorčen bespomoćnošću. Slična sudbina, a totalno drugačije se razvija njihov literarni subjekt. Za Kamova su rekli da nema razvijenu maštu, da su mu dovoljni doživljaju iz vlastitog života. E, zbog toga mu se zapravo pomalo i divim. Čovjek je znao prepoznati trenutak i od njega napraviti vječnost.
Nije kraj…još me jedno razmišljanje o književnosti uhvatilo, a to je utjecaj kritike na književno djelo. Donekle svatko tko piše očekuje neku reakciju na napisano. Tako ako je pisac pohvaljen, uživa u steknutom priznanju i nastavlja pisati kako je pisao. No suprotno, ako je loša kritika kao onda to na njegovo buduće djelo utječe? Možda se odluči popraviti pisanje, možda poklekne a odustane, možda je vizionar pa nastavlja po svome. Također, dosta toga ovisi o reakciji čitateljstva. Baš se pitam koliko bi nastavaka imao Harry Potter da se nije svidio tolikoj masi ljudi? Uh, ta okolina…Koliko smo onda uopće svoji?
Da, sjetih se zašto me prsti bole, ne od pisanja bilježaka lektire nego jer sam se opekla, malo. Baš super, prva opeklina nakon 5-6 godina, očito je da koliko mi je kuhinja mrska pa ju u popriličnom krugu izbjegavam. No, neshvatljivo je to gotovo svima.
p.s. od kad je novi dizajn na blogu.hr? Čini se da me dugo nije bilo.
29.08.2007., 02:40 ||
Komentari (33) ||
Isprintaj
||
on/off ||
^
< |
kolovoz, 2007 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (6)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (2)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (5)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (3)
Listopad 2006 (3)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (6)
Lipanj 2006 (2)
Svibanj 2006 (10)
Travanj 2006 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
TkO sE kRiJe IzA oVoGa?
Eto ja sam jedna obična dosadnjakovićka iz VK koja se čudi da to što pišem itko i pročita.
Moje pravo ime je nevažno, za vas na blogu sam Lucy.
Da vam nešto pišem o sebi ovdje mislim da i nije potrebno. Čitajte postove pa ćete saznati, a ako ne saznate pa što onda.
broj posjeta -stari - ni ne radi više
Tracked by Histats.com
Besplatni predlošci
nema ih više...di end...samo sam zaboravila lozinku da sve to pobrišem...
LiNkOvI
*bLoGoVi*
Âru
Beatlesica
Bitch28
CroRealms
Dicentra
Erchamion
Gugo
Jasmine Dantes
Kala
Lucia
Luxferro
Naste
Nessa
Sepia
Sophie Wolf
SO-JO
Tihi
Turmalina
Valsharess
(...nekih od njih su još aktivni na blogu,ali su manjina...više ih je došlo pameti pa prestalo pisati...)
*kOrIsNi SaVjEtI**
Compov
Savjeti i trikovi - Windows XP
Tutor blog
*fOrUmI*
crostuff.net
warez-bb
mi3dot.org
Spalionica forum
PoKoJi StIh
...I ja sanjam da sam tu,
sputan u tom kutu bijednom,
a snio sam da sam jednom
uživao sreću svu.
Što je život? Mahnitanje.
Što je život? Puste sanje,
praznina sjena što nas ovi.
O, malen je dar nama dan,
jer sav je život - to je san,
a san su i sami snovi…
(Život je san, Pedro Calderone de la Braca)
Povratak
Ko zna (ah, nitko, ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam se mogla desiti ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječno kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojaviti
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurno će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledati ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nama opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srce se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Ko zna (ah, nitko, ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam se mogla desiti ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
Dobriša Cesarić
Pjesma najmanjem čovjeku
Negdje si, negdje, malen i pognut,
ti najmanji na cijelom svijetu.
Pusti sad pozdrav i prekini svoj put,
stope tvoje da taknem svojim čelom.
Ah, ja znam da i vrane mogu
iz usta ti iščupati jedini zalogaj.
A dječurlija te vuče za nogu,
kad prođeš kroz seoski neki kraj.
Umoran zaspiš li koji put u hladu,
od koprive vijenac ti oviju oko glave,
od kudjelje namjeste ti bradu.
I po jedan čičak na rame ti stave.
Pritaje se i slamkom te milo
golicaju po nozi, jer ti si uvijek bos.
Ili tvom dahu prinesu leptirovo krilo.
Dišući ti ga uvučeš u nos.
U šaku ti zadjenu kukuruzni klip,
i zaigraju uz viku sve jaču,
pa onda veselo, džip, džip,
kao preko panja preko tebe skaču.
Ustaješ mirno i uzimaš torbak,
i šešir, koji ti je dao neko.
Gone te, gone u korak,
dok te nestane za žitom, daleko.
Nikola Šop, 1904.-1982.
Ručak siromaha
Jedno pred drugim stide se da sjednu
za takav ručak
i dokle jedu boje se
da ne bi jedno drugom život pojeli.
Kad ustanu od stola,
tišina i težina
Gađenje pred samim sobom
unakazi obadvoma lica
i svaki misli da je drugom ubica
i da je krv što teče kroz njegovo tijelo
krv drugog
(kao da je jedno drugo jelo)
Antun Branko Šimić, 1898.-1925.
Zahvale
Design: Lucy
Hosting slika:ImageShack