Mali jadni svijet

Kao prvo bolje dalje nemojte citati, ako želite dalje o meni zadržati neko recimo lijepo mišljenje, jer ovaj post je nastao samo kao izljev gorčine.

Danas mi je došlo da mrzim čak i one divne zvijezde na nebu, a još više ono što je ispod, ovaj odvratni mali svijet.

Danas, pakleni dan na zemlji mirno je počeo kao zatišje pred oluju. Ma nije bitno to bitno je to što sam neke stvari shvatila koje ne želim znati. U biti ja uvijek mislim da sa ja loša prijateljica, jer često kad mi netko pošalje poruku neda mi se negdje ići, ali imam svoje razloge i dobro opravdanje, ali nije uvijek tako, neka iziđem (to nekad je ipak malo češće). Danas sam imala samo jednu malu želju. No cijeli svijet ne mari za Lucy i nebo mi se nije smilovalo. Kad sam izišla vidjela sam da ništa od moje želje. No dobro, prilagodim se. Na kraju završim na mjestu gdje ljude apsolutno ne podnosim, ma nemam ja baš nešto protiv njih, ali malo pretjerivanju sa svoji uzdisanjem samih sebe. Tim što se sami uzdižu i zamišljaju si da su kao neke face djeluju mi samo jadno i otužno, nesvjesni svog jadnog jada. Da bude još bolje, jer ja ne slušam narodnjak, a gdje ćemo dalje da se maknemo iz tog jada, pa ajdmo tamo gdje puštaju narodnjake. Nije potrebno da spominjem da mi se kosa na glavi digla, pravim kao kompromise, odem i proživim sat vremena patnje. Najjače mi je pitanje: „Ako ne slušaš narodnjake, a što onda slušaš?“, ali to nikad nije samo to obično pitanje, to je više ponuđen odgovor u tom pitanu, a to je da ne postoji ništa drugo što bi se na svijetu moglo slušati osim narodnjaka. E, žalosnog li svijeta. Oni nisu svjesni da postoji brdo dobre glazbe osim toga. Zašto se ljudi povedu za tim? Možda, kao svi to slušaju. Dobro, većina, ali ako svi to slušaju pa ne moram i ja. Gledala sam tamo ljude koji su pomahnitali u žaru te glazbe, rasplesali se na neku pjesmu koja uopće nema hrvatske riječi i još je neka spora pa im je taj ples posve na primjeran ritmu. Kad ih na prvi pogled pogledam izgledaju mi smiješno, ali nakon nekog vremena žalim sve te generacije ispranih mozgova. Odemo van, ali mojoj se prijateljici sad sviđa ta glazba. Ona prelazi na narodnjake. Neke su ih već prije slušale, tako sam sad ja jadna ostala sam. Jedino ja sad u društvu ne slušam narodnjake. Naravno sad sam ja izdajica. Uvijek moram protiv onoga za što je većina, ali kao razumiju oni mene, samo im ipak nije jasno: „Zar se meni ni malo ne pleše na tu glazbu.“ Ne, i nadam se ako postoji Bog da nikad i neće. Ja sa trudim razumjeti njih, ali kao što vidite teško mi to ide. Nekad su postojala vremena kad je bilo sramota slušati narodnjake, ali ja ipak ne živim u tom vremenu :(. Ma, bilo je tu još i drugih stvari koje su me mogle izbaciti iz takta, ali gluma mi očito dobro ide, pa nisam nikome pokvarila raspoloženje zbog tih drugih stvari, ako jesam zbog narodnjaka. Nastojim se držati nekog svog da me baš briga tko što sluša, dokle god se ne vrši pritisak na mene da ja to moram slušati. Da sad o tim drugim stvarima pišem post bi bio pre kratak.

Danas mi je došlo da malo razmotrim ovaj jadni mali svijet koji se kreće bez cilja u propast. Tko zna gdje budućnost vodi. Meni se nekako čini da postoji neka crna rupa koja sve vuče u propast i ništa joj ne može pobjeći. Poneka je su ljudi koji nas okružuju ta crna rupa, a ponekad smo mi to sami. Ja znam da ja sama sebi ne želim biti ta crna rupa, ali nekako mi se čini da se sama dovodim u neke životne situacije koje jedino mogu odvesti u propast.

A sad malo druga tema koja mi se nekako proteže kroz misli. Recimo, približava se komet Zemlji i ostalo nam je sam 24 sata do sudara. Što bi ste vi sad radili u posljednja 24 sata života? Ja mislim da trenutno znam što bi učinila. Prvo bi sjela prihvatila tu činjenicu, radovala se jer napokon će sve uskoro biti gotovo, a bilo bi me malo i strah. Strah bolne smrti, ali ne i smrti same. Jer recimo da ne postoji Bog, ali ja vjerujem da postoji, ali eto i da ne postoji i da nas poslije čeka ništa. Zar to ništa ne bi bilo savršeno blaženstvo, da nema ništa ni boli, ni tuge. Čisto ništavilo svega. No, da se vratim što bi učinila, nakon toga bi otišla i rekla sve svima što uistinu mislim,a li ono uistinu, ono što ne kažem ni vama, ni drugima, a ni sama sebi.

p.s.- nisam se skroz vratila, još sam dosta nak recimo u gužvi :(

28.05.2006., 03:17 || Komentari (25) || Isprintaj || on/off || ^

<< Arhiva >>