samo blog https://blog.dnevnik.hr/samo

subota, 27.08.2005.

...lagani post...

slika preuzeta sa: CapeFearWedding

Danas sam bila sama doma, moji su se svi razbježali a ja sam doma i učim, budući da je ispit za pet dana. Ispit kojeg se nenormalno bojim i zbog kojeg već tri-četiri večeri ne mogu na miru zaspati. Inače, par dana prije ispita prije spavanja obavezno popijem pivo da mogu zaspati. Eto, ako vas ima još živčenjaka, da znate kako doskočiti nesanici.
Međutim, nije post o predispitnoj groznici, nego o tome kako sam bila sama doma. Obično ne kuham za sebe kad soliram jer mi se ne isplati, no danas sam po izričitom naređenju gospođe majke morala skuhati krumpir i podgrijati punjenu papriku. Krenem po krumpir u podrum i uzmem ga hrpu. A onda se skuliram i skužim da sam sama, da samo za sebe kuham i da su mi dovoljna dva.
Vratim se u kuhinju i stavim ta dva krumpira kuhati i počnem razmišljati kako sam ustvari nezahvalna. Barem jednom dnevno pomislim kako bih voljela sama živjeti jer me moji doma nerviraju, zaboravljam kako je lijepo kad se skupimo barem na ručku i zajedno provedemo pola sata. Uvijek smo nekako razbježani, svatko ima svoje obaveze, ali ručamo zajedno.
Pretpostavljam da se čovjek navikne kad živi sam, ima to ohoho prednosti, ali eto... i život s gnjavatorima u obitelji ima svojih prednosti... na primjer, da ne kuhaš samo dva krumpira...i da možeš nekome reći da ti doda sol...i da ispričaš poneku anegdotu...
Bogu hvala na mojoj obitelji!
Evo i jedne pjesme Rade Šerbedžije. Nisam sigurna jesam li je već stavljala na blog, ali tako je jaka, prelijepa, da neće škoditi da je ponovno napišem. Zove se Uzalud je budim, a preporučam svakome da posluša kako je recitira Rade. Nisam njegova ljubiteljica, ali kad nešto valja, onda valja!

Ovaj zadnji dio, kad kaže "i pretvorite me... u kamen" svaki put me potrese kao da nikad prije nisam čula pjesmu...nisam sigurna da postoji neki komadić poezije kojeg volim i cijenim više od ovog ovdje...pogotovo zato što još uvijek pokušavam objasniti neke dijelove... Kako god bilo, želim vam lijepu, blagoslovljenu i sunčanu nedjelju u krugu onih koje volite...

utorak, 23.08.2005.

I want to ride my bicycle...

slika: TheOmahaChannel.com, 2002.

Danas sam imala izlet u mehaničarske vode. Bilo mi je dosta učenja, a nekako je trebalo ubit vrijeme do kasnog ručka, pa mi je palo na pamet da bih mogla dovesti bicikl u red. Tata je dobio od nekog poslovnog partnera gomilu auto lak sprejeva svih boja, pa sam odlučila malo ga posprejati i „osvježiti“.
Farbanje je super ispalo, ali kad sam ga preokrenula da to isto napravim s donje strane našla sam se pred velikim izazovom za svoj pileći mozak. Kako maknut gumu da mogu posprejat felgu?
Ne, ne, nije mi palo na pamet da moram skinuti kotač, nego je ideja bila skinuti samo gumu. Kako skinuti gumu? Odlučila sam ispustiti zrak pomoću pumpe, ono kad staviš pumpu na ono malo kroz kaj ide zrak (kasnije sam naučila da sam samo trebala taj mali drek stisnut s bilo čim). E, ispustim zrak i polako izvadim gumu iz ležišta. I onda – PROSVJETLJENJE! Glupačo, pa kotač je zašarafljen za željeznu štangu, na koju foru ćeš izvuć gumu van? U tom trenutku sam shvatila da u priču moraju uć šarafinciger i još neke alatke. Ispitam teren, skužim di se treba odšarafit i uzmem tatin alat. Počnem s onim ključevima raznih veličina, i ispadne da bi mi taman trebao broj 15 a ja imam 14 i 16. Pa sam uzela neka kliješta, niš od toga, kotač je divljački zašarafljen. Na kraju poludim i uzmem kombinirke i namjerim se na šaraf s lijeve strane kotača. Nije se odmah predao, ali malo pomalo uspjela sam ga odšarafit. I onda s druge strane. Bila sam ponosna na sebe kao nikad dosad, ova operacija je doista bila zahtjevna.
Međutim, kad sam isto željela ponoviti na stražnjem kotaču, ispostavilo se da je situacija malo složenija. Počela sam odšarafljivat, al nema šanse. Ko da je netko to zavario…nakon desetak minuta hrvanja, odustala sam… Tako da operacija farbanja bicikla nije uspjela.
Srećom, buraz je, pun razumijevanja za moju krajnju nesposobnost, odlučio obaviti zadatak odstranjivanja priraslog kotača umjesto mene. Samo ne znam kad. Naime, s tavana je skinuo grilje da ih ofarba prije dva mjeseca…i otad ih više nitko nije vidio… Al je barem zato čitavo potkrovlje obasjano suncem… Kad ne pada kiša, to jest.

Poruka priče: ko zna, zna. Ko ne zna, nek zove majstora.

Za kraj, jedna zanimljiva činjenica koja me iznenadila.
Znate li koje kosti u tijelu prve okoštaju?
Ajmo, malo promislite…
Dajte neku ideju…
Koja bi to kost mogla biti…
Hmmm…

pe es - bez obzira na neuspjeh u vađenju kotača iz ležišta, moram priznat da se čist ugodno osjećam s alatom u ruci... Guba je to... All you mechanics out there, zakon vam je posao!

nedjelja, 21.08.2005.

Neka se ne uznemiruje srce vaše...

Prekrasna je naslovnica Bloga osvanula jučer, Urednik je sigurno prošao kroz teške intelektualne muke da onako pametan post napiše.
Što se tiče koncerta, prosvjed protiv MM-a je samostalan istup nekolicine svećenika i vjernika istarskih župa. Hrvatska biskupska konferencija uopće nije reagirala na koncert, a jedini je razlog zašto je ta priča toliko aktualna je činjenica da postoje ljudi kao što je Urednik, koji na svaku, i najmanju objavu medija o tome da je neki član Crkve napravio nešto krivo (ako je krivo) skaču kao mala djeca kad im pokažeš bombone.
Ne razumijem zbog čega se svaki put kad netko ima potrebu reagirati na glupost iz crkvenih krugova obavezno moraju uključivati priče od inkvizicije naovamo.
Što se tiče zgrade HBK, gradit će se na crkvenom zemljištu novcem Talijanske biskupske konferencije i manjim prilozima drugih biskupskih konferencija u svijetu. Pitanje gradnje crkvenih objekata doista je pitanje koje se često poteže u crkvenim krugovima, jer je upitno koliko je jednoj crkvi potreban pomičan krov, dok u drugoj trunu freske na zidovima. Međutim, zgrada HBK je potrebna da bi konačno tijela HBK i organizacije i odbori imali svoj vlastiti prostor za djelovanje.

Imam i ja svojih sumnji… Ne razumijem ponekad naše biskupe… ne razumijem zašto si dopuštaju projekte poput Vojnog ordinarijata i Papinskog nuncijata… zašto odabiru raskoš umjesto jednostavnosti… i nisu mi jasni njihovi istupi ponekad… i ne želim razumjeti zašto se nikad ne može dogoditi da jedan biskup izađe pred svoj vjernički narod i kaže mu: „Braćo i sestre! Iako imam ovu zadaću, slab sam čovjek! Molite za mene, pomozite mi!“ Zašto crkveni vođe moraju biti prvo političari, a tek onda vjernici… Zašto prave propovjednike i zaljubljenike u Krista stavljaju za kapelane a „mehaničare“ za župnike… Zašto se ne zaljube u Krista… Zašto nijedan nije istupio u slučajevima zlostavljanja djece i rekao – „Ovo je naš težak propust. Braćo i sestre, molite za nas da više ne ponovimo ovakav grijeh i da nam Bog oprosti jer smo ovo svojim nemarom dopustili!“… Zašto nisu oštri prema propustima Crkve a na propuste drugih znaju reagirati munjevito… Zašto je ljubav i dobrota jednog katolika čast Crkve, a zloća drugog katolika ruglo pojedinca…

Ne znam odgovora na ova pitanja…i još mnoga koja si postavljam…tužna sam zbog toga, jer ti grijesi odbijaju ljude od Crkve. Ali onaj tko puno radi taj puno i griješi… Kako god da se činilo ljudima koji u Crkvu ne idu, svećenici, redovnici, redovnice i laici doista rade za dobrobit drugih. Župni Caritasi u većini župa pomažu siromašne obitelji… Djeca idu besplatno na more… Ljudima u nevolji otvorena su vrata raznih savjetovališta… Javne kuhinje… Bezbrojne molitve za nevjerne, duše u čistilištu, druge religije… Bolesničko pomazanje i ispovijed u bilo koje doba dana i noći… Druženje sa starijima i bolesnima… Druženja mladih ljudi – katolička malonogometna liga, susreti zborova, ljetovanje na Modravama… Postoje župe s raznim aktivnostima i grupama – strani jezici, likovne radionice… Zatim duhovne vježbe… Seminari… Škole molitve… Hodočašća… Netko na to može gledati kao sredstvo pridobijanja ovaca, ali da tu nema božanske ljubavi i prisutnosti, nikakva se sekcija ne bi mogla ostvariti jer nijedan čovjek svoje vrijeme ne bi prosipao. Niti bi svećenici, da su ovdje zbog automobila, studirali teologiju. Ali ljudi su ljudi, i opako griješe. A moć ih kvari. Ali zato moramo moliti jedni za druge… Svima vama koji smatrate vjernike budalama, samo poručujem – vjernici se ne okupljaju oko biskupa ovog ili onog, niti oko mafijoze koji tjednom krade a nedjeljom liže oltare, niti oko ženske koja prosjaku ne bi dala koricu kruha a uredno ide u Crkvu… nego smo ovdje zbog Isusa. Pa ako sam već budala u tvojim očima, onda da bude jasno da sam budala najveća ali samo za Isusom… I svi mi katolici nosimo svaki svoju porciju grijeha, svaki od nas pridonosi slici Crkve kakva je danas… I ja imam udjela u zlu koje vlada u Crkvi, nemojte mi pisati u komentarima da sam licemjerna, sebična, materijalist, svakakva, znam to… radim na tome, koliko mi narav dopušta… ali srećom nemoguće je da svojom opakošću nadvladamo Ljubav Onoga koji nas je sabrao... I tako, uvijek je Crkva više sveta nego zla… pa i danas. To ne objavljuje nikakva matematička jednadžba, ne postoji znanstveni rad koji to opisuje, to se samo može osjetiti. A tko je osjetio, zna o čem pričam. Tko nije, a želi, neka moli.
Eto…toliko od mene za večeras i nekoliko sljedećih dana. Mislim da je ovo jedan od najdužih postova koje sam ikada napisala. Zapravo, toliko ga teško i dugo pišem da ne znam ima li ikakvog smisla. Blanka, ako ovo čitaš, već znam da ćeš komentirati post… ali, ajde ovaj put učini iznimku.
Ljubim vas sve i želim laku noć!

četvrtak, 18.08.2005.

Dvije vijesti.

Prva, kojoj još ne mogu vjerovati, jest da je ubijen devedesetogodišnji brat Roger. E sad, vjerujem da većini nije poznato tko je (bio) taj veliki čovjek. Naime, on je protestantski svećenik koji je prije mnogo godina osnovao ekumensku zajednicu Taize u koju dolaze kršćani svih "opredjeljenja" - katolici, pravoslavci, protestantske crkve. U Taize odlaze tisuće mladih svake godine i tamo se druže i daju svoj prilog ujedinjenju Crkve.
Ubila ga je neka poremećena Rumunjka tako da ga je priklala nožem i to za vrijeme molitve kojoj je prisustvovalo 2500 ljudi. Bio je star i bolestan, žao mi je da je svoj plodonosan život završio na takav način. Molitva za brata Rogera bit će 19.08.2005. navečer u Crkvi svete Marije na Dolcu. Počivao u miru. Amen.

Druga je vijest vezana uz Svjetski dan mladih u Koelnu. Naime, jedna organizacija pod nazivom Giordano Bruno, kojoj su članovi ljudi bez religije i ateisti, protestirala je protiv okupljanja mladih katolika u Koelnu jer smatraju da bi religija trebala biti nečija privatna stvar i da se nemaju oni šta tamo okupljat. Zanimljivo, očito da pravo na slobodu okupljanja ne vrijedi ako se radi o ljudima iste religije? Odnosno, bolje rečeno, katoličke? Ne razumijem koga može vrijeđati takva manifestacija, gdje se dvjesto tisuća mladih ljudi skupi da bi molilo i pjevalo i potvrdilo svoje zajedništvo?
Naravno da je religija nečija privatna stvar, ali isto tako je i nečija privatna stvar voli li Harley Davidson motore, je li gay, sluša li Elvisa, je li biljojed, pa i takva okupljanja postoje. Osim toga, nije li paradoksalno da se UDRUŽUJU antireligijci da bi protestirali protiv UDRUŽIVANJA religijaca?
Bila sam ove godine u Međugorju na festivalu mladih. Vele da se skupilo trideset tisuća ljudi. Trideset tisuća ljudi! Nisu došli protestirati, pokazivati frizirane automobile, došli su reći Bogu: "Hvala Ti što si u mojem životu i molim te daj mi snage da i ja budem s Tobom." I je li onda taj skup manje vrijedan, organizacijo Giordano Bruno?

Tražiti da čovjek svoju religiju čuva samo za sebe, to je tražiti da se sam sebe odrekne. Ne samo Kršćanin, nego i Musliman, Židov, Budist. Ako čovjek pripada nekoj religiji, ako u nešto vjeruje, onda pokušava u sve dijelove svojeg života unijeti tu vjeru, a to je i javno djelovanje. Vjerovati ne znači misliti da Boga ima, nego pokušati živjeti po Božjoj volji. A vjerska okupljanja su za svakog vjernika posebna prigoda da se učvrsti u vjeri, jer je zajedništvo ono što čovjeka veseli i što mu daje snage da i dalje svoju vjeru živi. Ljudi se vole okupljati oko raznih stvari, zašto im zabraniti da se okupljaju oko Boga?
Možda malo i previše uzimam k srcu ovu vijest, ali pomiješana s ovom prvom o ubojstvu brata Rogera, stvarno me povrijedila.

nedjelja, 14.08.2005.

Post sam dva sata pisala, a onda ga je pola nestalo. Sad tek vidjela. Pokušat ću dovršit po sjećanju.

Nije da će zbog toga na Trgu napraviti vatromet za pamćenje, niti da će ovaj dan netko osim mene „slaviti“. Svejedno, svečan mi je, i zapravo sam izuzetno ponosna i sretna da mogu reći sretan prvi rođendan mojoj blogovskoj karijeri! Prvi, nadam se u nizu dugih sretnih godina blogovanja. Eh, kad se sjetim svojih početaka...jedva da sam se znala ulogirati... a sad sam čak i dizajnirala stranicu!

Nisam bila vjerna adresi, tako da zapravo imam pravo na nekoliko obljetnica: otvaranje prvog bloga, zatvaranje prvog bloga, otvaranje drugog bloga… Ipak, s obzirom da sam i prvi pisala pod istim nickom, i praktički ništa osim dizajna nisam promijenila, za mene postoji samo ova obljetnica – 14.kolovoza.
Pa bi možda bilo u redu napisati kako je to sve počelo. Za Blog.hr sam čula od jednog prijatelja, i kao prava internetska nepismenjača, nisam pojma imala što bi to moglo biti, i tako sam utipkala tu stranicu www.blog.hr. Odjednom ispred mene nekakva lista, i odaberem jedan od linkova, pod nazivom Sunčica u zemlji čudesa. I počnem čitati, kad ono – sasvim zanimljivo štivo. Neka učiteljica koja se pokušava izboriti da joj u učionici ne smrdi po pišalini, a k tome vodi borbu s bolešću. Tada je postojala opcija da ti na mail pristigne obavijest ako se neki blog obnovio, i ja sam to napravila za taj blog, na adresi sandra14.blog.hr (ako se ne varam, dosta je već vremena prošlo…). I tako, malo pomalo, čitala sam dogodovštine te učiteljice, a ispod njezinih tekstova komentare koji su me naveli na pomisao – ajme, kako je složna i simpatična ta blogovska obitelj. Kasnije se ispostavilo da sam se namjerila na pravu ratnicu, koja je skoro ostala bez posla radi istine na blogu.

I eto… nije prošlo dugo, otvorila sam svoj blog. Počela sam čitati nekoliko blogova, i nije ih bilo teško pratiti, jer uopće nije bilo puno adresa. Bili su tu Bigmamma, Kulerica, Hajdučica, Buba mara, Ksiola. Prvu vezu Bloga i stvarnog života osjetila sam kad sam iz Xiolinog posta skužila da smo išle u istu srednju školu, a kasnije se i Kulerica pridružila. Xiolina lista bila je i prva na koju sam dospjela, sa svojih 1,7 čitatelja dnevno, koliko sam imala, bila sam ponosna da me stavila na svoju listu čitanih, taman kad se pojavila na Briljantinu kao jedna od najblogerica.
Pisala sam svašta, pročitala sam svašta…i ušlo mi je u rutinu sjesti za kompjutor i pogledati što ima novo kod vas, što se događa u vašim životima, što vam je danas palo na pamet, gdje ste bili, kakva sjećanja iznosite iz svojih škrinjica… I tako, malo-pomalo, bez svjesne namjere, stvorila sliku o desecima vas, tko ste, kako izgledate, koliko godina imate...
Evo za koga je glasalo svih 14 glasova u mojoj glavi (slučajnim poretkom):

Ti me i dan danas ostavljaš u čudu, iako te najduže čitam od svih blogera, jednostavno navukla sam se na tvoje pisanje još u ono pretpotopno doba stare Sandre, i neobično mi je drago da si nakon svih natezanja ostala na blogu i da ćeš tu biti i dalje. I da ćeš nam pisati o tome kako napreduje Princeza, kako se slaže s bratićem, kako ste usvojili drugo dijete i kako se više ne sjećaš boli operacija i loših prijateljstava i ljubavi koje se ne bi smjele tako zvati.
S Markom sam se upoznala kad mi je došao komentirati jedan post oko krštenja Ivaniševićeve kćeri. Tad sam ga htjela izlemati, a sad mi je toliko drag da mi je žao što živi tako daleko, jer da je bliže pozvala bih ga na kavu taj čas.
Ova ženska je riznica opće kulture. Svugdje putuje, lijepo se izražava, gurmanica je, ljubomorna sam kad vidim kako dobre postove piše. Jedino ona smije imati duge postove, a da ih ja cijele pročitam.
Kod Tičerice još nikad nisam bila a da se nisam nasmijala. Okej, osim kad je pisala Papi na poljskom, a Bog zna šta je tamo natrkeljala, možda bih se i tada nasmijala. Jedva čekam da bude i peti član obitelji, bit će još zanimljivije. Da pokojni Kishon treba nasljednika, nju bih kandidirala.
Ona se uklapa u moju sliku prave intelektualke. Ima o svemu mišljenje. Čak i o stvarima o kojima se ja ne sjetim razmišljati, kod nje nađem kvalitetan i opširan osvrt. Njezin blog je utočište tolerancije, koje na blogu baš i nema pretjerano puno.

Čovjek koji puno zna, a osim toga ljubi ljubav iznad svega, poseban je, sasvim. Ima rječnik književnika, znanje znanstvenika, osjetila djeteta. I vrijedi baš.
Tko je pratio njezin blog posljednjih mjeseci, mogao je vidjeti kako je zatrudnjela, pa prebrodila lošu vijest(srećom, lažnu uzbunu), pa se nećkala oko imena, i na kraju rodila drugo dijete!
TI i TI – dva izvora prekrasnih priča, duhovne okrepe, razmišljanja. Često se sjetim vaših lijepih priča u razgovorima s prijateljima. Vaše misli nisu samo vaše.
Xiolu i njezinu frendicu Marisi već svi znaju, tako da ih ne treba posebno predstavljati.
Kod Frive i Blahnik čitam o dogodovštinama s dječicom, kakve se nadam jednog dana i ja imati. Dobre i požrtvovne mame, držale bi i pet kutova u kući kad bi ih bilo.
Ovaj dečko se predstavlja kao Strijelac, a u stvari je Tragač. A osjećam da će naći... :-)
Bridge je prava cigančica - svako malo pakira kofere i mijenja adresu. Što blogovsku, što stvarnu. Ovo su najljepše rečenice bloga, koje printam i dijelim frendicama za peemesična razdoblja.
Jazz sada negdje moči dupe u moru, a bila je najavila da se možda neće vraćati na blog. Slava je težak teret, drago mi je da se nećkanje poklopilo s godišnjim, pa kad se vrati, sigurna sam da će u svojoj maniri bauštel džezistice napisati come-back post na zadovoljstvo širokog kruga čitateljstva.

Volim još čitati i njega, njega i njega. Njih trojica nemaju apsolutno ništa zajedničko, osim što su muškarci i blogeri. Ali podjednako cijenim njihov rad.
Posebno stvorenje koje sigurno nikad nisam vidjela, jer po postovima koje piše, sigurna sam i da posebno izgleda, ne bi mi promakao. Tri ruke ili jedno oko, to bih od njega očekivala. Daje novo značenje riječi mašta.
Cure koje su mi simpatične i kod kojih volim doći u posjet: ona, ona i ona. Kao i kod dečkiju, niti kod njih nema velike povezanosti. Ali ova tri linka sadrže žensku mudrost, žensku osjećajnost i ženski humor.
Mlada nada blogerskog neba, kod koje se nasmijem onih svakodnevnim situacijama, čiju vrijednost često potcjenjujemo. Ona zna da u svemu ima humora, i sigurna sam da će zbog toga dugo živjeti!
Najbolji par bloga su ovo dvoje.

Ne mogu se sjetiti svega, možda ću kroz dan još svratiti i nadopuniti. Čak sam i Uredništvu napisala zahvalu, ali sad sam skužila da mi je pola posta nestalo, pa nisu zaslužili. Hvala vam lijepo na godini dana druženja, nadam se da ćemo se i dalje čitati!

UPDATE: apdejtam da mi se vrate komentari.

petak, 12.08.2005.

JE ME SUIS RENTREE!

Vratim se i što zateknem? Hajdučica nam je postala drugi put mama, ČESTITAMO sretnoj hajdukovskoj obitelji i novim-starim roditeljima!
A Rock me se zaželio, pa reko' javit ću se blogopučanstvu s rečenicom-dvije. Dakle, bilo mi je lijepo na odmoru, ma prelijepo, da ne držim do privatnosti stavila bih i neke slike na blog. Ovako, morat ćete mi vjerovati na riječ :-) !

Pročitam u novinama vijest da u Nizozemskoj kreće produkcija nekog reality showa s nazivom "Želim samo tvoje dijete", ili tak neš slično. Radi se o tome da će ženska birat između nekih tipova, koji joj se najviše sviđa, pa bu uzela njegovu spermu i rodila si njegovu bebu. Superiška. Nekak je postalo dosadno gledat na teveu kak mijenjaju žene, pa se zatvaraju u kuće, odlaze na otoke... bezveze. Sad je pravi gušt gledati ko bu oplodil tu žensku, a sigurna sam da neće proć puno vremena i otvorit će se mogućnost klađenja kakvo bu dijete ispalo. Onda možda ak bu grdo ga možeju iskoristit na dalekom istoku za radit nike patike ili da ga diraju bogati stričeki a za potrebe šoua napravit drugo dijete. I tak malo pomalo dok ne dobiju dijete kakvo oće. A ak bu žena u međuvremenu ostarila, bu pokupila par savjeta od supruge našeg slavnog redatelja, koja bu s 58 postala prvi put mama. Kaj nije to krasno? Taman te prođu tegobe klimaksa, prestaneš se sekirat oko bora jer si cijela jedna bora, imaš vremena jer si u penziji, a dijete ti krene u prvi razred. Divota.
Ah ma to opet ja lupetam, konzerva konzervasta. Tak ljepe boje na blogu a ja ih unakazim s tak glupim tekstom. Dajte mi malo lufta da se uštosim, valjda bum i nekaj pametnoga napisala za skorašnju prvu obljetnicu bloganja. Pozdrafček!

<	kolovoz, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Opis bloga

Bez ukrasa, bez psovki, bez velikih riječi, bez koncesija, bez prevare, bez mržnje, bez umjetnih aroma, bez PDV-a. S vjerom u Boga, život i ljude. I s morem ljubavi.

Zahvaljujući ovom ovdje odsad me možete kontaktirati na adresi maja.dr@gmail.com

posjetitelja unikatnih komada

Blogovlje i linkovlje

Arhangel
Marisi
Xiola
Pegy
Dr. Luka
Georg
Pero Panonski
Poliglotna
Jazzie
piskinja


Blog.hr
katolička stranica
brojač posjeta
riječi pjesama
BBC Science and Nature
Scientific American
zdravlje
British Medical Journal
vijesti
darujmo krv
Le Monde
The LA Times
The Daily Telegraph
Medscape

Arhiva

Neki od uradaka koje i danas volim možete pronaći u arhivi mog starog bloga, s desne strane na popisu. Otkad je ovog bloga, bilježim postove koji su bili dragi ili meni ili blogopučanstvu (što zaključujem po interesu za komentiranje):

Početak
o IVF-u
o sportu
o životu
pjesma
bolan post
Turkmenistan
MOJ NAJDRAŽI POST
novogodišnje odluke
ja sam ZA Crkvu
o nekom "liječniku"
o skakavcima, leptirima i siru
o Srebrenici
neka tamo ljubav
o prvom rođendanu
o religiji
o glumljenju mehaničara
o Katrini
oprost
rođendan
ratna uspomena
jutra
neke iz branše
GMO prvi dio
o branjenju svetinja
obiteljsko nasilje
o ratu
o braku

U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Gospodine, Ti si svoju Crkvu kroz vjekove očuvao od raspada, dao si joj čvrste temelje svoje ljubavi da je vrata paklena ne bi nadvladala. Hvala Ti na tome daru.
Pomozi Gospodine da snagom svetih sakramenata i neprekidnom molitvom ponovno procvjetaju kršćanske obitelji, izvori duhovnih zvanja. Pozovi u ovu žetvu novih radnika, koji će iz ljubavi prema Tebi dati svoj život u službu drugih.
Čuvaj Gospodine, po zagovoru Blažene Djevice Marije i sviju svetaca, čistoću srca svojih svećeničkih i redovničkih kandidata - da molitvom, siromaštvom, postom i radom u sebi hrane taj oganj ljubavi koji si Ti zapalio.
Blagoslovljeno budi ime Trojedinog Boga - Oca, Sina i Duha Svetoga.
Blagoslovljeno Ime Djevice Marije, Majke Crkve i Kraljice neba i zemlje. Amen.