slika: TheOmahaChannel.com, 2002.
Danas sam imala izlet u mehaničarske vode. Bilo mi je dosta učenja, a nekako je trebalo ubit vrijeme do kasnog ručka, pa mi je palo na pamet da bih mogla dovesti bicikl u red. Tata je dobio od nekog poslovnog partnera gomilu auto lak sprejeva svih boja, pa sam odlučila malo ga posprejati i „osvježiti“.
Farbanje je super ispalo, ali kad sam ga preokrenula da to isto napravim s donje strane našla sam se pred velikim izazovom za svoj pileći mozak. Kako maknut gumu da mogu posprejat felgu?
Ne, ne, nije mi palo na pamet da moram skinuti kotač, nego je ideja bila skinuti samo gumu. Kako skinuti gumu? Odlučila sam ispustiti zrak pomoću pumpe, ono kad staviš pumpu na ono malo kroz kaj ide zrak (kasnije sam naučila da sam samo trebala taj mali drek stisnut s bilo čim). E, ispustim zrak i polako izvadim gumu iz ležišta. I onda – PROSVJETLJENJE! Glupačo, pa kotač je zašarafljen za željeznu štangu, na koju foru ćeš izvuć gumu van? U tom trenutku sam shvatila da u priču moraju uć šarafinciger i još neke alatke. Ispitam teren, skužim di se treba odšarafit i uzmem tatin alat. Počnem s onim ključevima raznih veličina, i ispadne da bi mi taman trebao broj 15 a ja imam 14 i 16. Pa sam uzela neka kliješta, niš od toga, kotač je divljački zašarafljen. Na kraju poludim i uzmem kombinirke i namjerim se na šaraf s lijeve strane kotača. Nije se odmah predao, ali malo pomalo uspjela sam ga odšarafit. I onda s druge strane. Bila sam ponosna na sebe kao nikad dosad, ova operacija je doista bila zahtjevna.
Međutim, kad sam isto željela ponoviti na stražnjem kotaču, ispostavilo se da je situacija malo složenija. Počela sam odšarafljivat, al nema šanse. Ko da je netko to zavario…nakon desetak minuta hrvanja, odustala sam… Tako da operacija farbanja bicikla nije uspjela.
Srećom, buraz je, pun razumijevanja za moju krajnju nesposobnost, odlučio obaviti zadatak odstranjivanja priraslog kotača umjesto mene. Samo ne znam kad. Naime, s tavana je skinuo grilje da ih ofarba prije dva mjeseca…i otad ih više nitko nije vidio… Al je barem zato čitavo potkrovlje obasjano suncem… Kad ne pada kiša, to jest.
Poruka priče: ko zna, zna. Ko ne zna, nek zove majstora.
Za kraj, jedna zanimljiva činjenica koja me iznenadila.
Znate li koje kosti u tijelu prve okoštaju?
Ajmo, malo promislite…
Dajte neku ideju…
Koja bi to kost mogla biti…
Hmmm…