Marketing
...lagani post...
slika preuzeta sa: CapeFearWedding
Danas sam bila sama doma, moji su se svi razbježali a ja sam doma i učim, budući da je ispit za pet dana. Ispit kojeg se nenormalno bojim i zbog kojeg već tri-četiri večeri ne mogu na miru zaspati. Inače, par dana prije ispita prije spavanja obavezno popijem pivo da mogu zaspati. Eto, ako vas ima još živčenjaka, da znate kako doskočiti nesanici.
Međutim, nije post o predispitnoj groznici, nego o tome kako sam bila sama doma. Obično ne kuham za sebe kad soliram jer mi se ne isplati, no danas sam po izričitom naređenju gospođe majke morala skuhati krumpir i podgrijati punjenu papriku. Krenem po krumpir u podrum i uzmem ga hrpu. A onda se skuliram i skužim da sam sama, da samo za sebe kuham i da su mi dovoljna dva.
Vratim se u kuhinju i stavim ta dva krumpira kuhati i počnem razmišljati kako sam ustvari nezahvalna. Barem jednom dnevno pomislim kako bih voljela sama živjeti jer me moji doma nerviraju, zaboravljam kako je lijepo kad se skupimo barem na ručku i zajedno provedemo pola sata. Uvijek smo nekako razbježani, svatko ima svoje obaveze, ali ručamo zajedno.
Pretpostavljam da se čovjek navikne kad živi sam, ima to ohoho prednosti, ali eto... i život s gnjavatorima u obitelji ima svojih prednosti... na primjer, da ne kuhaš samo dva krumpira...i da možeš nekome reći da ti doda sol...i da ispričaš poneku anegdotu...
Bogu hvala na mojoj obitelji!
Evo i jedne pjesme Rade Šerbedžije. Nisam sigurna jesam li je već stavljala na blog, ali tako je jaka, prelijepa, da neće škoditi da je ponovno napišem. Zove se Uzalud je budim, a preporučam svakome da posluša kako je recitira Rade. Nisam njegova ljubiteljica, ali kad nešto valja, onda valja!
zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je
zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta
i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari
koje liče na ove ovde
zbog ljudi
koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči, trgova
budim je
zbog manufakturnih pejzaža, javnih parkova budim je
zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu
drugova zaspalih između dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore koju budim
budim je
mada je to uzaludnije nego dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
ta žena sa rukama deteta, koju volim
to dete koje je zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš, voda protiče, ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pesku
ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me
u kamen
Ovaj zadnji dio, kad kaže "i pretvorite me... u kamen" svaki put me potrese kao da nikad prije nisam čula pjesmu...nisam sigurna da postoji neki komadić poezije kojeg volim i cijenim više od ovog ovdje...pogotovo zato što još uvijek pokušavam objasniti neke dijelove... Kako god bilo, želim vam lijepu, blagoslovljenu i sunčanu nedjelju u krugu onih koje volite...
Post je objavljen 27.08.2005. u 20:59 sati.