samo blog https://blog.dnevnik.hr/samo

subota, 23.07.2005.

Jedina slavna osoba koju baš želim upoznati.

Danas sam provela sasvim sadržajan dan. Ustala u POLA ŠEST. Neću vam sad nabrajati gdje sam sve bila, koga sam vidjela i što sam radila, nego sam odlučila s blogovskim svijetom podijeliti svoje otkriće – u ruke sam dobila Balaševićevu knjigu Tri posleratna druga. Nikad dosad ga nisam čitala, jako je teško doći do njegovih knjiga. Ali njegove pjesme obožavam, to sam ja totalno, a pretpostavljala sam da će mi se i knjiga sigurno svidjeti.
Putem doma nisam mogla izdržati i počela sam čitati. Moram, MORAM s vama podijeliti nekoliko rečenica.
A prije toga, od srca hvala blogeru N. koji mi je poslao onako lijep mail u znak podrške za pisanje bloga. Jako lijepo od tebe, razveselilo me pročitati ne samo u komentaru, nego i onako osobnije da ti je na mojem blogu ugodno. Nadam se da će tako biti i dalje :-)

Ne, tad još nisam znao da sviram. Znao sam, izgleda, da pevam, ali i to sam otkrio tek tog dana, u berbi, u drugom gimnazije.
Popac je nosio gitaru kao scenski rekvizit, poznato je da su još čovekolike curice padale na taj fazon. Više puta se vadio na najpodmukliji način, zatežući neku žicu dok ne pukne, sav očajan što nema rezervnu.
Morao je tako. Znao je samo dve pesme…

Polovina njegovog raznovrsnog repertoara, to jest, jedna od tih pesama bila je, sasvim slučajno, romansa o neki belim ružama, i nije mi bilo svejedno kad ju je zasvirao.
Bila je to pesma moje majke i dobro sam je znao, mada sam retko imao priliku da je čujem do kraja. Ponekad, na svečarima ili kakvom rođendanu, kad bi je neko, ne znajući, zapevao, svi su se okretali ka mom starom, ali on bi već vezivao šal i niko ga nije ni pokušavao da ga zaustavi…
Bele ruže, nežne ruže, cvetale su u prozoru…
Slučajno sam tuda prošao… Razboleh se kad ih spazih…


Svečari su uvek u zimu, a pesme se uvek pevaju kasno, kad busovi ne voze više, i onako mali, smrznut i pospan, trudio sam se da držim korak sa Ćaletom duž duge Futoške ulice, znajući da će on ćutati do kuće, i sutra, i možda duže, i da će me samo grliti češće nego inače, čvrsto, kao da se opraštamo. Kao onih dana kad smo dobili telegram iz bolnice u kojoj se mama lečila…
Ne prolazim više tuda… Cvetaju li ja ne pitam…
Samo sanjam još o njima… Bolje da ih video nisam…


U berbi sam se u tu pesmu ušunjao prvi put, i tek pred kraj sam primetio da ja pevam potpuno sam…
Neki su još mutirali, neki nisu znali reči, ili su se, možda, uplašili teškog, visokog dela refrena, ne znam, uglavnom svi su imali svoje razloge za odustajanje, kao što sam ja imao razloga da je otpevam do kraja…
Momci su me gledali onako kako bih i ja gledao neko čudo od deteta koje je propevalo u sedamnaestoj, ali curice su me potpuno zbunile.
Igrao sam „ce-fora“ u školskom timu, imao sam "Levi's" gornjak i ukor pred isključenje, matematičaru sam, pred svima, rekao da je pljunuti Gebels, ali nikad nisam uspeo da izvedem da me toliko devojaka posmatra u isto vreme.
Znao sam da su mi tada, i mnogo puta kasnije, momci zavideli zbog načina na koji su me curice gledale, što je, i jedno i drugo, odličan osećaj, ali to nisu bili razlozi zbog kojih sam pozajmio gitaru od Popca i odlučio da naučim da sviram. Ne…

Te jeseni sam ponovo čuo pesmu koju sam godinama potiskivao, misleći da je davno otpevana, i napokon sam shvatio da je to moja pesma, moja i Božija, i da je nikad niko neće čuti ako ne nađem pravi način da je oslobodim.
Nosio sam je u glavi kao neku novu, bezimenu boju, koju nikako ne mogu objasniti onima koji znaju samo plavu, crvenu i žutu…


Ugodan vam vikend i prekrasno ljeto, dragi moji!

23.07.2005. u 10:00 • 15 KomentaraPrint#^

nedjelja, 17.07.2005.

Knjige

Sljedećeg tjedna za mene počinje godišnji odmor, koji ove godine i neće pretjerano dugo trajati s obzirom na brojne obveze koje moram ispuniti do jeseni. Međutim, svakako moram odvojiti malo vremena za more i kratku turneju po unutrašnjosti Hrvatske. Dosad su moja ljetovanja bila takva da nisam ni novine pročitala - ustajanje oko dva popodne, pa malo na plažu, pa van, uglavnom, nisam apsolutno ništa s mozgom radila.
Ove godine ću malo reducirati takav način odmora, vrijeme je da se kulturno uzdižem. Aha, više neću ljetovati mjesec dana u jednom gradu a da ne posjetim njegov muzej ili staru tvrđu! Ne, ne, došlo je doba da mi uz bančenje odmor bude prilika i za nešto novo naučiti.
A kako ću to ostvariti? E, pa, brižno sam odabrala destinacije - Dubrovnik je sigurno u kombinaciji, a možda upali i Sarajevo. I ne samo to, ove godine na more sa sobom nosim KNJIGE. Pazi, ne knjigU nego knjigE! Nadoknadit ću sva ova ljeta prije!
I zato, primam preporuke od vas, dragi blogeri! Što ste nedavno zanimljivoga čitali? Koju biste mi knjigu preporučili za ljetovanje?
Zasad mi je prvi na popisu Meša Selimović, knjigu "Derviš i smrt" se spremam kupiti već jedno dvije-tri godine... ali osjećam da je ova godina prava za njega! Osim toga, na tapeti je Oliver Sacks sa svojom "Čovjek koji je zamijenio ženu sa šeširom". I last, but not least, Janko Polić Kamov i njegova "Isušena kaljuža".
U kućnoj biblioteci imam puno knjiga koje nikad nisam ni otvorila, možda ako se zalaufam preko ljeta će navika ostati i preko godine u meni...već mi je stvarno neugodno samoj pred sobom koliko mizerno malo čitam sve što nije Glorija i literatura za faks.
Za prijedloge otvorena,
srdačno vas pozdravljam!

17.07.2005. u 18:14 • 22 KomentaraPrint#^

utorak, 12.07.2005.

nešto me i danas tjera da šutim istinu
ili te
možda

ipak ne volim?
ma ne... i dodir je postojao prije nego smo mu ime rekli
(stvaran baš kao i Lj)

ne znam je li to strah ili ja samo u njega vjerujem
ti mi reci
dok kliziš


12.07.2005. u 21:26 • 27 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 11.07.2005.

Bilo jednom, ne ponovilo se.

Odlučila sam posvetiti jedan post ratnoj temi, makar o takvim temama ne volim razmišljati a kamoli pisati. Ali uvijek mi se čini da kad gledamo u prošlost, pogotovo onu koja se nije dogodila u našem bliskom krugu, gotovo olako shvaćamo žrtve. Čini nam se daleko... možda tako i treba biti, ne se opterećivati prošlošću... a možda je ipak korisnije znati - da se ne ponovi...

Bosanski Srbi su 6.7.1995.opkolili srebreničku enklavu, gdje su deseci tisuća Muslimana bili izbjegli kako bi se spasili od ranijih nasrtaja srpske vojske. Štitilo ih je oko 600 lako naoružanih nizozemskih vojnika. Kad su bosanske snage vidjele da se Srbi približavaju, zahtijevali su od "mirovnih" snaga da im vrate oružje koje su im bili predali, međutim taj je zahtjev odbijen. Nizozemski zapovjednik zvao je čelništvo UN-a u Sarajevo da pošalju zračnu potporu NAKON što su rakete padale blizu srebreničkog izbjegličkog kampa.

9.7.1995. Srbi su nastavili prodor, a izbjeglice su iz južnijih kampova bježali u grad. Napadnute su nizozemske izvidnice, a 30 vojnika je zarobljeno. Jedan je ubijen.
10.7.1995. pukovnik Karremans zove čelništvo UN-a. Prvi zahtjev za slanjem zračnih snaga je odbijen, a na drugi se general Janvier smilovao. Prije nego su avioni stigli, Srbi su se primirili. Oko 4000 izbjeglica su do večeri stigli u grad, u kojem je rasla panika. Pogotovo su velike grupe se stvorile oko nizozemskih položaja.
11.7.1995.Srbi se nisu povukli, a pazi ovo - u 9.00 ujutro pokuvnik Karremans dobiva obavijest da je njegov zahtjev za avione poslan na krivom obrascu. U 10,30 šalju novu zamolbu u Sarajevo generalu Janvieru, al šta se događa? NATO-ovi avioni su baš, gle slučajnosti, bili na putu u Italiju radi tankiranja. Do podneva, oko 20000 žena i djece skupilo se u Potočarima.
u 14,30 sati nizozemski avioni bacili su dvije bombe na srpske položaje u Srebrenici. Jasno, Srbi su odgovorili prijetnjom da će ubiti izbjeglice i Nizozemce, pa su se ovi kao preplašili i prestali bombardirat. Dva sata kasnije u Srebrenicu dolazi Ratko Mladić skupa s teve kamerama i ekipom. Zove generala Karremansa na sastanak i daje ultimatum - Bošnjaci moraju predati svo oružje njima.
12.7.1995. na muslimanski teritorij autobusima se voze žene i djeca, a Srbi počinju odvajati muškarce od 12 do 77 da bi ih "ispitali zbog eventualnih ratnih zločina". Pretpostavlja se da je u sljedećih trideset sati 23 000 žena i djece deportirano. Oko 15 000 muslimanskih vojnika preko noći su pokušali pobjeći iz grada, ali su ih opkolili u planinama.
13.7.1995. počela su prva ubijanja Muslimana, NENAORUŽANIH, u jednom skladištu u Kravici. "Mirotvorci" su predali oko 5000 civila koji su se skrivali u bazi Potočari u zamjenu za svojih 14 vojnika koje su Srbi zarobili. Tek tako, ako ste se ikad pitali koliko vrijedi jedan nizozemski vojnik, odgovor je 375,14 bošnjačkih civila.
16.7.1995.pristigle su prve vijesti o masakrima, a prvi preživjeli su počeli pristizati na muslimanski teritorij. Onda se nešto pregovaralo, pa su Nizozemci napustili Srebrenicu, za sobom ostavljajući oružje, lijekove i hranu. U pet dana otkako su bosanski Srbi opkolili Srebrenicu, ubijeno je oko sedam tisuća ljudi. S brojkama se još nije baš načistu, ali svakako se radi o TISUĆAMA.



Pročitala sam nekoliko izvora, brojke su stvarno različite, tako da ne treba uzimati sasvim točno ovo gore napisano. Međutim, napisala sam ih samo da se okvirno dobije dojam o kakvom je razmjeru zločina ovdje riječ.
Za osobne priče posjetite OVAJ BLOG.

11.07.2005. u 21:20 • 12 KomentaraPrint#^

petak, 08.07.2005.

Dok spava grad u krilu svoga svjetla...

Osjećate li nekad (ili možda često) da vaš rad i trud nije pravedno ocijenjen?
Danas sam se ja tako osjećala. Riješila jedan dosta bitan ispit, možda i najbitniji ove godine, i prošla ga s dvicom.
Ma meni je inače dvica ko kuća, prosjek me nimalo ne dira, ali ne iz ovog predmeta...

Najgore od svega je kaj fakat mislim da sam znala dobro, da sam kvalitetno naučila gradivo i čak i povezujem pojedine cjeline i stekla sam dojam da mi totalno leži... a inače mi se to rijetko događa, inače mi je uvijek teško prisiliti se sjediti sto godina za knjigom i ponavljati. A ovo je bilo fakat zanimljivo, nadala sam se nekoj lijepoj ocjeni...
i onda dva...
ah, valjda je to dvica da se ne ulijenim :-)
Bilo kako bilo, morat ću se zadovoljiti tom ocjenom, poništiti ispit je nešto što nikad ne bih uradila, a i čeka me još posla s tim faksom ako hoću ljeto provesti u miru. I podsjećat će me taj labudić u indeksu još duge godine na ovaj osjećaj...
Ma niš, naporan je dan bio, idem se još malo samosažalijevat pa pajkit...
Pogađaju me zbivanja u Londonu, civili nikad ne bi smjeli ispaštati za nadjebavanja moćnika, ali bojim se da će takvih zbivanja biti sve više i više pa se trudim ne misliti na to zlo koje nas je sa svih strana opkolilo. Kad počnem razmišljati o tome, zaista ne znam koja mi je strana odvratnija. Ma nekad mislim stvarno da bi mi život bio puno ljepši da bacim televizor i kompjutor...
A onda opet, što bih ja bez Bloga?
Ljubim vas sve, blogoljupci!

08.07.2005. u 00:30 • 21 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 04.07.2005.

Cvijeta...

Ovih sam dana u raspoloženju cvijeeeećeeee kako bi to rekla jedna frendica, a to me nekako podsjetilo na Florence Nightingale. O takvim bi se osobama u školama trebalo učiti, nije povijest samo politika i ekonomija.
Florence Nightingale je jedna iznimna žena koja je živila i djelovala u 19.stoljeću, a pamtimo je po tome što je osnivačica modernog sestrinstva. Bolnice s puno prozora, određen jelovnik, briga za pacijenta - zapravo su potekli od ove iznimne dame. E pa kako je to zapravo bilo?

Rodila se 1820. u Firenzi u jednoj jako bogatoj obitelji i od nje se zapravo i nije puno očekivalo - život joj je trebao biti pusto dokoličarenje. Al kad je Cvijeta navršila 24 godine, osjetila je u sebi poziv da Bog od nje hoće nešto više od toga, osjetila je da treba pomoći bolesnicima i napaćenima. I tako, odlučila je postati medicinska sestra, na opće zgražanje bliže i dalje obitelji, jer žena njezinog kalibra nije priradala u vlažne, mračne i smrdljive prostorije bolnica. (Inače, u to doba u bolnicama se liječila isključivo sirotinja, bogataši su se doma liječili.)
I tako, godine su prolazile, Florence je učila i radila, a onda je došao Krimski rat. Pokupila je ekipu od još tridesetak medicinskih sestara i ravno na frontu, njegovati ranjenike. A kako to obično biva, u ratu se nagledala svačega. Za ozlijeđene nije bila samo bolničarka, nego i prijateljica, duhovna pomoć, brižna u punom smislu te riječi. Zvali su je "the lady with the lamp", jer je danonoćno skrbila o njima i svakome bila svjetlost i nada.
Onda je bila muza jednom iznimnom čovjeku po imenu Henry Dunant, koji je 1864.osnovao Crveni križ. Reko Henry da sigurno ima još ljudi poput Cvijete koji bi pomagali unesrećenima. I nije bio u krivu.
Puna iskustva, napisala je naputak o tome kako jedna bolnica mora izgledati, od ventilacije do trijaže, kako da bude humanije, ugodnije i zdravije mjesto. Ne samo to, davala je i savjete arhitektima kako projektirati bolnice.

Otvorila je prvu pravu medicinsku školu, dotad su sestre učile samo kroz iskustvo, ali sad su imale i pravu školu. To je podiglo sestrinstvo na višu razinu i postalo je ugledno zanimanje. I danas je cijene kao osnivačicu svojeg zanimanja u ovom obliku.
Umrla je s devedeset godina nakon duge i teške bolesti, a zabranila je da joj od groba rade hram. Tako da je pokopana samo uz natpis "F.N. rođena 1820., umrla 1910."

I tako...to je kratka priča za laku noć o Florence Nightingale. Danas imamo divnu infrastrukturu, mogućnosti koje graniče s čudima, imamo svega lijepoga...
Ali, možda nam i više nego onda treba očovječivanje brige za bolesnika... I Florence Nightingale novog doba...
Bravo za sve medicinske sestre i braću koji poklanjaju pažnju svojim pacijentima.
Bravo za sve medicinske sestre i braću koji im se obraćaju s ljubavlju.
Bravo za sve medicinske sestre i braću koji, usprkos lošim uvjetima rada, i dalje vjeruju da je plemenitost i svrhovitost njihovog posla jača od problema koji ih obasipaju.

Bravo za sve cure i dečke koji su ovih dana upisali medicinsku školu, uživajte u brizi za druge i u nagradi koju ćete samo moći osjetiti u svojem srcu, a koju nijedan bankovni izvadak neće moći opisati!

04.07.2005. u 21:45 • 16 KomentaraPrint#^

petak, 01.07.2005.

Variola vera.

Čitala sam danas onaj Vjesnikov prilog o upisima na fakultete u Hrvatskoj. S obzirom da je vrlo aktualno pitanje Bolonjske deklaracije, odnosno Bolonjskog procesa, odlučih se informirati.
I tako, bacim oko na upisne kvote zagrebačkog Medicinskog fakulteta, a ispod toga pravila natječaja. Kad tamo, uz sve ostale potvrde koje treba priložiti prijavi, piše da kandidat treba ispuniti uvjet psihofizičke sposobnosti za studij medicine.

Sjetila sam se kako je izgledalo kad sam ja išla po svoju potvrdu. Rekli su nam da se to ne vadi kod osobnog liječnika, nego u nekom žnj-tom domu zdravlja. Ušla sam unutra u ordinaciju i rekla teti sestri da mi treba potvrda da sam okej za studij. Onda je teta doktor rekla cijenu (mislim stotinjak kuna), pa je teta sestra napisala, pa je teta doktor potpisala.
I tako, odlučeno je da sam zdrava psihički i fizički za studij. I da mogu uz predočenje računa dobit drugu potvrdu gratis.
Drugi neki kolege su potvrdu izvadili kod svojeg liječnika, gratis. Ispalo je da je svejedno.

Nisam tada mislila da je suviše bitna ta potvrda, ali danas znam da jest. I zgražam se kad se sjetim kako su nam izdavali te potvrde. Okej, u mojem slučaju nisu pogriješili (valjda :-). Ali, ne samo da bi trebalo uvesti poštenu liječničku kontrolu, a ne samo lupanje pečatom, nego bi i obvezatan dio prijemnog ispita trebao biti intervju. Ne da nosi bodove, nego čisto eliminacijske prirode da bude.
Pričala nam je asistentica na faksu kako je s njom studirala djevojka sa dijagnozom šizofrenije, a svi kolege su je se bojali. Slažem se da osoba sa šizofrenijom treba raditi i biti ravnopravan član društva, koliko god je to moguće, no je li medicina struka koja joj se može povjeriti?

Inače, zanimljiva povijesna crtica o počecima cijepljenja: u povijesti je velik problem bio liječenje velikih boginja. Javljala se u valovima, i kad bi se pojavila, većina zaraženih bi umrla. Jedan liječnik u Engleskoj, Jenner, jednom je prilikom pričao s mljekaricama na selu i komplimentirao ih kako su lijepe i prekrasnih lica. I da je šteta da velike boginje unakaze njihova lica. Onda su mu one rekle da nikad nemaju boginje, pa ga je to zainteresiralo. Ispostavilo se da ljudi koji se bave stočarstvom prebolijevaju velike boginje. Našao je i razlog - krave imaju kravlje boginje koje su slične velikim boginjama po strukturi, al je lakša bolest. Pa kad su u dodiru s kravljim boginjama, prebolijevanjem njih steknu otpornost na velike.
I onda je napravljeno cjepivo - od gnoja kravljih boginja!
A prvi pokušaji cijepljenja bili su inhaliranje krasti bolesnika. Otrgali kraste, smrvili i šmrkali! I znalo je biti uspješno! Tisuće godina prije prvog Jennerovog "cjepiva".
Danas su velike boginje iskorijenjene. Zadnji slučaj je bio 1977.
Osim što se čuvaju u dva velika laboratorija u SAD i Rusiji, pa predstavljaju potencijalno biološko oružje. No, o tome drugi put.

01.07.2005. u 23:31 • 24 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< srpanj, 2005 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Opis bloga

Bez ukrasa, bez psovki, bez velikih riječi, bez koncesija, bez prevare, bez mržnje, bez umjetnih aroma, bez PDV-a. S vjerom u Boga, život i ljude. I s morem ljubavi.

Zahvaljujući ovom ovdje odsad me možete kontaktirati na adresi maja.dr@gmail.com

posjetitelja unikatnih komada web statistics


Blogovlje i linkovlje

Arhangel
Marisi
Xiola
Pegy
Dr. Luka
Georg
Pero Panonski
Poliglotna
Jazzie
piskinja


Blog.hr
katolička stranica
brojač posjeta
riječi pjesama
BBC Science and Nature
Scientific American
zdravlje
British Medical Journal
vijesti
darujmo krv
Le Monde
The LA Times
The Daily Telegraph
Medscape

Arhiva

Neki od uradaka koje i danas volim možete pronaći u arhivi mog starog bloga, s desne strane na popisu. Otkad je ovog bloga, bilježim postove koji su bili dragi ili meni ili blogopučanstvu (što zaključujem po interesu za komentiranje):

Početak
o IVF-u
o sportu
o životu
pjesma
bolan post
Turkmenistan
MOJ NAJDRAŽI POST
novogodišnje odluke
ja sam ZA Crkvu
o nekom "liječniku"
o skakavcima, leptirima i siru
o Srebrenici
neka tamo ljubav
o prvom rođendanu
o religiji
o glumljenju mehaničara
o Katrini
oprost
rođendan
ratna uspomena
jutra
neke iz branše
GMO prvi dio
o branjenju svetinja
obiteljsko nasilje
o ratu
o braku

U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Gospodine, Ti si svoju Crkvu kroz vjekove očuvao od raspada, dao si joj čvrste temelje svoje ljubavi da je vrata paklena ne bi nadvladala. Hvala Ti na tome daru.
Pomozi Gospodine da snagom svetih sakramenata i neprekidnom molitvom ponovno procvjetaju kršćanske obitelji, izvori duhovnih zvanja. Pozovi u ovu žetvu novih radnika, koji će iz ljubavi prema Tebi dati svoj život u službu drugih.
Čuvaj Gospodine, po zagovoru Blažene Djevice Marije i sviju svetaca, čistoću srca svojih svećeničkih i redovničkih kandidata - da molitvom, siromaštvom, postom i radom u sebi hrane taj oganj ljubavi koji si Ti zapalio.
Blagoslovljeno budi ime Trojedinog Boga - Oca, Sina i Duha Svetoga.
Blagoslovljeno Ime Djevice Marije, Majke Crkve i Kraljice neba i zemlje. Amen.