Osjećate li nekad (ili možda često) da vaš rad i trud nije pravedno ocijenjen?
Danas sam se ja tako osjećala. Riješila jedan dosta bitan ispit, možda i najbitniji ove godine, i prošla ga s dvicom.
Ma meni je inače dvica ko kuća, prosjek me nimalo ne dira, ali ne iz ovog predmeta...
Najgore od svega je kaj fakat mislim da sam znala dobro, da sam kvalitetno naučila gradivo i čak i povezujem pojedine cjeline i stekla sam dojam da mi totalno leži... a inače mi se to rijetko događa, inače mi je uvijek teško prisiliti se sjediti sto godina za knjigom i ponavljati. A ovo je bilo fakat zanimljivo, nadala sam se nekoj lijepoj ocjeni...
i onda dva...
ah, valjda je to dvica da se ne ulijenim :-)
Bilo kako bilo, morat ću se zadovoljiti tom ocjenom, poništiti ispit je nešto što nikad ne bih uradila, a i čeka me još posla s tim faksom ako hoću ljeto provesti u miru. I podsjećat će me taj labudić u indeksu još duge godine na ovaj osjećaj...
Ma niš, naporan je dan bio, idem se još malo samosažalijevat pa pajkit...
Pogađaju me zbivanja u Londonu, civili nikad ne bi smjeli ispaštati za nadjebavanja moćnika, ali bojim se da će takvih zbivanja biti sve više i više pa se trudim ne misliti na to zlo koje nas je sa svih strana opkolilo. Kad počnem razmišljati o tome, zaista ne znam koja mi je strana odvratnija. Ma nekad mislim stvarno da bi mi život bio puno ljepši da bacim televizor i kompjutor...
A onda opet, što bih ja bez Bloga?
Ljubim vas sve, blogoljupci!
Post je objavljen 08.07.2005. u 00:30 sati.