Eto nam i pred vratima nova godina, treba samo otvoriti vrata i ući u nepoznato. Godinu dana smo stariji ali pitanje je da li smo i pametniji. Što nas čeka? To zaista ne možemo znati, jedino se možemo nadati da će biti bolja od 2020. godine.

Blagdane sam čestitala sam skoro pa svima...i što sada? Naravno, zna se, čekati NOVO LETO kako bi se po domaći reklo. Njega ću isto dočekati u izolaciji ali što se mora, nije teško. Pripremit ću neku lijepu i prigodnu čestitku za sve vas.

Za sada, što se tiče korone i izolacije, jako se dobro držimo, kćer se već polako počinje oporavljati ali općenito sve je bez ikakvih problema prošla, čak bolje nego običnu gripu...a ja i sestra baš se super držimo, vidi se da smo jako otporne.

Pa da vidimo koji su to, zar ne?


- Budala uvijek pronalazi još veću budalu koja mu se divi.

- Mozak budale pretvara filozofiju u ludost, znanost u praznovjericu i umjetnost u pedanteriju. Otuda fakultetsko obrazovanje.

- Prednost pametnih je da oni uvijek mogu glumit idiote dok suprotno je nemoguće izvesti.

- Budala ima veliku prednost pred pametnim čovjekom: uvijek je zadovoljan samim sobom.

- Uvredom nećeš poniziti mudraca, pohvalom nećeš uzvisiti budalu.

- Tko je budalastiji? Budala, ili budala koja ga prati?

- Pustite budale neka govore: znanje ima svoju cijenu.

- Nije istina da vlast kvari ljude. Istina je samo da budale, ako se domognu vlasti, kvare vlast.

Skupljam novu snagu za daljnje blogerske pobjede. Nitko me neće u tome spriječiti, najmanje blog@blog (sa svojim klaunom). Oni dva nek se i dalje bave prljavim i sramotnim radnjama.

Oprostite dragi blogeri morala sam maknuti prijašnji post iz razloga koji me povrijedio kao nikad do sada, na blogu. Blog@Blog se lijepo sa svojim prijateljem jako ružno i krajnje bezosjećajno narugao mom postu u vezi 15 godina na blogu kojeg sam 17.12. napisala.

Nek se samo on ruga ali ljudi moji dragi to mi je ujedno i godišnjica kad mi je umrla meni draga osoba! A njemu je to valjda smiješno, čak su se javili i neki blogeri na taj blog ne shvaćajući da je to zapravo adminova zajebancija najprljavije vrste.

Sad mi recite molim vas jel' to normalno, jel' to ljudski, jel' to pošteno??? Gdje su granice bezobraznosti i bezosjećajnosti? Zar takav čovjek da nam kroju blogersku sudbinu???

Meni je zlo od svega, muka mi je i ne znam što bih više napisala. Slobodno si pogledajte ovaj blog, sve će vam biti jasno.

Na današnji dan prije 15 godina 17.12.2005.g. napisala sam svoj prvi post. Bio je veoma kratak i nisam ni u snu pomislila da ću dogurati sve do 2020.-e. Nadam se da ću ipak još malo ostati tu...na nečiju sreću ali i na nečiju žalost.

Pauzirala sam zbog tragedije u obitelji (i to na isti datum samo 2014.g.) cca 2 godine koje su povukle za sobom i druge nepremostive probleme ali onda sam se pak vratila. Uglavnom, mnogi su me divno dočekali pa čak i oni s kojima se prije nisam družila jer ih prije nije ni bilo.

Obožavam priče mudrih i pametnih ljudi. Jedna mi se posebno dopala pa sam je odlučila podijeliti s vama. Zašto? Jer je itekako prigodna među nama blogerima:

Kao što neki znaju moja mlađa kćer doktorirala je veterinu i jako dugo već ima tri mace koje ja obožavam. Žao mi je što ih viđam dosta rijetko ali kad sam s njima nemilosrdno ih mazim (hehehehe...) cijelo vrijeme.

Vasko, to je onaj crno-bijeli mačak najmanje se voli maziti, Sivka iliti Lili ona pak obožava kad može drugome mrsiti i žvakati kosu a najveća maza je Crnka. Isprva se boji izaći kad netko dođe ali kad se ohrabri neprestano bi se mazila. Velika sam ljubiteljica životinja a maca posebno.

Evo i slika:

Nikad nije na odmet pomoć i savjet, zar ne?

Malo sam se udubila u svoje misli, zagrabila duboko u sebe i nikako da nađem odgovor na jedno pitanje, pa se nadam da ćete mi vi pomoći. Dakle, radi se o tome zašto neki ljudi ne mogu ostati svoji i zašto su podložni drugim mišljenjima?

Recimo na pr. ja se volim sportski oblačiti i netko mi kaže da bih trebala nositi nešto drugo jer njemu se to ne dopada. Kad bih popustila i dozvolila da me to zdrma i odmah bih se počela oblačiti drugačije svrstala bih se samim time u osobu bez svog JA. Naravno da bih jasno i glasno odgovorila NE!

Kako vi stojite po tom planu?

Neću jaukati, neću se žaliti, neću se čuditi, neću prigovarati, neću se objašnjavati, neću se ljutiti, neću otići, neću suze roniti njih čuvam za jedan drugi datum...ma, hoću vam reći da je sve ok. Pa ljudi moji ja sam svašta prošla i ostala sam, za sada, cijela. Teško je mene zdrmati, nema šanse!

Dakle, idemo dalje u nove blogerske pobjede, zar ne?

Južina zna biti jako gadna jer djeluje negativno na ljudsko raspoloženje. Malo prije sam saznala da je raditi u HTML-u vrlo jednostavno...kao, promijeniš boju i to je to.

Hm, a što sa slovima, što s linkovima za sliku, pa veličina slova, razmak između redova, kako staviti nepomičnu podlogu i onu drugu...itd. i sl.

Hm, sad se pitam, jesam li ja normalna osoba ili što ne valja sa mnom kad me netko napada i omalovažava zbog mog truda, rada i volje??? Što to radim loše, gdje griješim, čime sam zaslužila takvo omalovažavanje? Je li baš južina u pitanju ili nešto drugo? Možda zavist?

Ma nema veze. Ja ću i dalje po svom. Kome odgovara ok, kome to smeta isto ok ali činjenica je da mi nitko ne može zabraniti da stvaram svoje kreacije (dizajne) kad već zbog bolesti ne mogu to raditi svojom rukom jer kao što već neki znaju zbog moždanog udara motorika desne ruke mi je onesposobljena.

Vjerojatno ste pomislili da smo vam prikazali sve fotke s Japana ako je tako onda se jako varate. Slika imamo na izvoz, kako bi se reklo i uvijek ih rado pogledamo. Ovaj put moderan Japan (Tokio, Osaka):

Sve više i više se bliži taj dan iliti datum kad sam prvi put napisala post 17.12.2006. ali ujedno to je i datum (igra sudbine?) kad sam doživjela tragediju u obitelji. Mogli bi o tome puno raspravljati a nikad ne bi došli do rješenja. Tako je kako je, prošlost se ne može promijeniti niti ne možemo utjecati na sudbinu, naravno, ako zaista i postoji.

Od tog datuma za mene Božić više ne znači isto kao i prije. Samo želim da što prije prođe. Uvijek sam bila uvjerenja da pakao ne postoji, bar ne u smislu kako ga tumači vjera. Pakao jedino može postojati na ovom svijetu, kao i sam raj...to je moje skromno mišljenje.

Nedvojbeno je da sva znanost neminovno napreduje sve bržim i većim koracima. S jedne strane to je ok ali s druge bome i nije vjerojatno zbog toga što nismo u psihi dorasli svom tom napretku.

Ali naravno, to ne smije biti razlog da se stane...nema i ne smije biti odustajanja već se moramo znati prilagoditi. Što bi značilo da prodrmamo našim glavicama, educiramo se i otvorenog uma prihvatimo promjene.

Tako na pr. naši dragi muškići neće trebati više trošiti novce na prostitutke niti se pribojavati svakakvih zaraza. To se posebno odnosi na ovo vrijeme korone.

Nekad davno veselila sam se ovom mjesecu. Znala sam već peći trajne kolače i to s velikim zadovoljstvom. Atmosfera je bila nabijena jednom posebno pozitivnom i čarobnom energijom. A sada?

Sada, već jedno par godina, skoro sve je nestalo. Voljela bih da je drukčije ali život mijenja pravila na koje ne možeš utjecati. Ali bome i mi ljudi doprinijeli smo ponajviše svemu tome, možda čak i najviše. Najradije bih do proljeća hibernirala k'o medo ali...