S obzirom na to da imam sve manje i manje vremena za pisanje postova zbog priprema u Japan (znate da ja volim biti spremna i to ohohoooo unaprijed), objavit ću divnu češku pjesmu (proslavljenu u cijelom svijetu) koju u originalu pjeva Waldemar Matuška.



Bit ću ja ovdje i kad god budem mogla komentirat ću vas. Jednostavno i da mogu pisati tj. da imam vremena k'o što imam, lovi me putna groznica.



P.S: Bilo bi nepravedno da ne objavim i ovaj video, iznad, na kojem pjeva (na plaži) moj dragi Morski (obavezno preslušati heheheheh)

DODATAK (2.5.19.): Dragi blogeri ja vas pratim i kad god mogu komentiram vas. Vi mene ne morate, to najozbiljnije mislim. Bez veze je komentirati post koji je tu danima već ali ja jednostavno nemam ideju za novi post. Molim vas probajte me shvatiti.

Samo zamislite ljudi, umjesto da pečem kolače ja sam 20.04. morala s kćerkom ići kupiti novu perilicu rublja jer nam je "stara" (samo 6 godina) skroz zakazala. Ali inače smo s njom imali uvijek problema iako je puno koštala (5000 Kn) i bila je poznata marka što ujedno dokazuje da cijena i marka ne garantiraju kvalitetu.

Ova nova, košta samo 2400 Kn, uzeli smo je na kredit na 24 mjeseca bez kamata i zamislite - 5 godina garancije! Osim toga može se u nju staviti 8 Kg veša što nam je jako bitno a možemo njom upravljati preko aplikacije na mobitelu. Dakle, pravi pogodak, zar ne?

Na Uskršnji ponedjeljak, ove godine, moj dragi - More ljubavi - slavi osamnaesti rođendan. Pa sam ovaj post posvetila tome da svima poželim - Sretan i blagoslovljen Uskrs! - a mom Morskom - Sretan rođendan!

Zna se kako se današnja djeca zabavljaju a kako smo se mi, sjećate se toga? Ma sigurno imate lijepe uspomene na to razdoblje, jel'da? Mi smo jedno vrijeme najviše igrali gumi-gumi, pa smo se i pikulali čak i mi cure, pogotovo ja.

Uglavnom me svi poznate kao crnku što i jesam od samog rođenja ali jedno kratko vrijeme bila sam i plavuša (cca godinu dana). Ispod su dvije slike, otprilike iz istog razdoblja...na jednoj sam kao plavuša a na drugoj kao čistokrvna crnka. Vas bih zamolila da mi iskreno kažete što mi više paše...plava ili crna kosa? Spremna sam na promjene.

Moja djeca i ja:

Obrisala sam svoj prethodni post o komentarima jer je stvorio nepoželjnu pomutnju što mi nikako nije bila namjera. Javno se izvinjavam svima koji su ostavili komentar. Već ja to budem nadoknadila.

Ovaj post je posvečen svemu što počinje s naj. Dakle, 'ajde da počnemo.

Najduža riječ na svijetu - ima 189.819 znakova, a prosječnom čovjeku treba oko tri i pol sata da je izgovori. Kratak dio te riječi:

Danas sam nekako dobro raspoložena iako se nisam seksala, časna riječ! Ali Meca me stalno požuruje pa sam se sjetila jedne prigode koja se može desiti samo meni.

Još dok sam radila pozvala me jedna prijateljica na kavu, znate već kako to ide, i dok smo onako lijepo pijuckali i ogovarali druge ona me odjednom pita: "..a kakve su vam hlače?" - malo me začudilo pitanje ali ja sam ipak spremno digla nogu, onako manekenski, iznad stola uz objašnjenje: "Vidiš, malo u zvono a...." - nisam stigla završiti rečenicu od smijeha koji je odzvanjao cijelim kafićem.

Što se zapravo dogodilo. U toj buci u kafiću nisam je dobro čula pa sam umjesto plaće čula riječ hlače. Možete si samo zamisliti kako smo se nakon toga obje ludo smijali.

Mislim da svaki čovjek ima neku fobiju. Moja se zove arahnofobija (iracionalni strah od paukova). Čak i sad kad o tome pišem i zamišljam dlakavog pauka, naježim se i sva se stresem kao da je u ovom trenutku na meni.

Ne volim ni svakakve bube ali definitivno pauka se najviše bojim. Odnosno, ne bojim ga se jer sam svjesna da mi ne može ništa već ga se gadim. Što se tiče guštera, miševa, štakora, zmija, žaba...uopće mi se ne gade.

A koje su vaše fobije?

Za ovaj post dao mi je ideju moj blog-prijatelj Taango kad je u komentaru (u prošlom postu) napisao da sličim Kleopatri tj. Elzabeth Taylor.

Pa sam se lijepo primila posla i napravila od sebe Kleopatru a od Morskog sam napravila Marka-Antonija.

Moja slika obrađena u Photoshopu:

Prija par godina posjetila sam u Češkoj svoju prijateljicu koju sam upoznala u osnovnoj školi. Znate na koji način sam je upoznala? Naravno da ne znate, gluposti pitam.

Jednom sam se sagnula i kako sam nosila uske crne hlače, pukle su mi na dupetu a pošto je Gabka (spomenuta prijateljica) živjela blizu škole išla sam s njom kod nje i njezina mi majka sašila rasporene hlače. Ok tako smo se upoznale i kasnije se družile sve dok nisam otišla u Hrvatsku ali i tada smo se povremeno viđale.

Nakon određenog perioda, koji je dosta dugo trajao, opet smo se vidjele i ona me dočekala s jednim smiješnim i čudnim komplimentom kojeg, do tada, nikad nisam čula: "Gle ti nje, ona je k'o konzerva...toliko je godina prošlo a ona uvijek ista!" - heheheehehe.

Dakle, poanta ovog posta je, kad vam netko kaže da izgledate kao konzerva to je kompliment a ne uvreda! I budite ponosni na sebe iako taj kompliment ne zvuči baš lijepo hehehehhe.

Za tako daleku zemlju, kao što je Japan, potrebne su pripreme. Psihičke smo, slobodno mogu reći, odradili ali trebaju i fizičke. Kao prvo i najvažnije trebamo biti spremni za puuuuuno hodanja. To je jednostavno neminovno.

Ne smijemo si dozvoliti prazne i nekorisne korake, sve mora biti doooobro isplanirano. Tokyo je ipak najveći grad na svijetu a ako želimo vidjeti u tih par dana što više moramo planski iskoristiti svaki dan od jutra do navečer.

Brzo stizati na odredišta metroom i busevima da bi mogli tek onda uživati u razgledavanju znamenitosti. U Japanu, svaki puta, prohodamo bezbroj kilometara vjerujte mi na riječ nije to nimalo lako. Noge nam znaju itekako boljeti zato ja, gdje god vidim vodu (jezerce, fontanu, rijeku...) umočim noge u nju bar na trenutak da mi se vrati snaga.

Eto, zato ja svaki puta jedno 3 mjeseca prije puta u Japan imam fizičke pripreme. Da vam pravo kažem i dan danas se čudim kako sam prošle godine izdržala taj fizički napor nakon samo 4 mjeseca od teške operacije na srcu (ugradnje 4 premosnice!).

Sigurno mi je pomoglo i to što od operacije nikad više nisam popušila nijednu cigaretu, čak niti jedan dim! Neću biti lažno skromna pa ću napisati da sam iznimno ponosna sama na sebe zbog toga.

Ljudi ne da mi se pisati pa ću samo onako nešto sitno objaviti i napisati. Kao prvo, Morski mi je obećao da će me vodit (kad budemo u Japanu) u kafić gdje su sami pimpeki, sise, guze itd. i sl. (jedva čekam hehehehe) i prijetio mi da će me odvesti ispod najvećeg pauka na svijetu a ja se užasavam tih stvorenja!