Sagitta odapinje svoje str(j)elice visoko, visoko...

Ima jedna prokleta stvar u tome kad si žensko.
Naravno, ima ih više, ako ćemo iskreno, no ja ću se ovdje pozabaviti samo jednom. A ta je da se olako razmaziš.
Ili probahatiš, kako se uzme.
E, pa kad si uza sve to još i Dalmošica nenavikla na zimske radosti čišćenja snjega lopatom ispred zgrade, onda to poprima neoprostive razmjere.
Navikla na to da dalmatinskim šarmom, lajavošću i temperamentom rješavaš pola kontinentalnih problema, daješ se u misiju umiljavanja.
No nikakav šarm ni opravdavanje ti ne pomognu.
Na popisu si u haustoru i ima da čistiš.

Pa draga Sagitta, eto! Lopatu u ruke i razgrći snijeg!
Ma da?
Pa imate li vi srca, susjedi dragi? Ja sam jedno single domaćinstvo, nježno i krhko žensko stvorenje koje može promrznuti čisteći snijeg pred zgradom! Nemojte mi to raditi! Mogu li se ikako izboriti za oslobađanje od ove nemile aktivnosti? Ta do jučer u tom stanu ionako nije bilo nikog, tek otkad sam ja tu podstanar ponovno se prezime mojih gazda nalazi na popisu za čišćenje snijega! Nemojte mi to raditi!

Prije preseljenja u sadašnji kvart živjela sam u jednom manje popularnom novozagrebačkom kvartu. Tek sam bila doselila u Zagreb i snijeg me beskrajno veselio.
Sve dok nisam saznala za program čišćenja istog.
Otada me samo proganjao.
I nerijetko se sjetim bešćutnog susjeda s trećeg kata grozne limenke, koji mi je jedno jutro, vidjevši da sam propustila svoju obvezu čišćenja snijega dan prije, rekao:

Znate, gospodična, to što ste vi iz Dalmacije i nenavikli na ovaj posao vas ne pošteđuje obveze čišćenja snijega! To zapada sve u zgradi, pa tako i vas!

Bilo mi je beskrajno teško pri srcu. Toliko da sam šutke otišla prema autu i rekla mu samo "Riješit ću ja to već nekako.", ne znajući ni sama na koji način to smjeram riješiti...
Ipak, kad je isti taj susjed zamaknuo iza ugla, vratila sam se u haustor zgrade i vidjela na oglasnoj ploči oglas, gdje je neki ostariji striček nudio usluge čišćenja snijega za 20 kn po satu... I ja sam ga nazvala... Iako nisam znala što mi je u tom trenu bilo bolnije; spoznaja da bih ja trebala biti ta koja će se uhvatiti posla, ili da će to umjesto mene odraditi striček, kojem je ovo možda spas pored one bijedne mirovine...

Ujedno, ja sam se taaako bila nadala da su se svi sustanari nekim tajnim slobodnozidarskim dogovorom bili usuglasili da jedinu Dalmošicu u zgradi poštede čišćenja snijega.... Jer ipak je ona, je li, Dalmatinka... I kakva to, dovraga, bešćutna stvorenja očekuju od krhke metar i osamdeset visoke i sedamdeset kila teške susjede iz toplih južnih krajeva da čisti snijeg... A ona je tu sama... prepuštena sebi i nemilosrdnom bijelom prekrivaču koji je samo debljao... i debljao... O sudbe li klete!

Tog je dana snijeg očistio striček.
I ništa mi nije htio naplatiti.
Stoga sam ja sljedećeg mjeseca odradila svoj dan.
I preuzela njegov.
Besplatno, naravno.

Danas živim u znatno većem ulazu.
Svaki dan se pred rasporedom pomolim Bogu da nije moj dan.
Jer dosta sam se sinoć načistila snijega s auta kad sam vidjela kakav me dočekao po povratku busom iz Dalmacije.

Ipak, vjerujem da više nikad neću naručiti stričeka (bilo kojeg i u bilo kojem kvartu) da mi počisti snijeg za 20 kn po satu.
Učinit ću to sama i dati mu 30.
I ako treba očistit ću i na njegov dan.

Jer ovo je vrijeme darivanja.
A ja sam se iz Dalmacije, čini mi se, vratila kao bolji čovjek.
To mi je sinoć rekao jedan dragi muškarac kojem nikad dosad nisam uzvratila ljubav jednakom mjerom.
To se jutros čini i samoj meni kad vidim da sam se pomirila sa šefovom tajnicom.

Želim čista ući u 2006.

Lord I'm doing all I can
To be a better man.

Dragi moji čitatelji i nečitatelji, čitani i nečitani blogeri, ovom vam prilikom i s priličnim zakašnjenjem želim čestit i blagoslovljen Božić!

Za Novu se još čujemo...

Ovako, dragi moji:
U subotu sam napunila 29 godina. Nisu to neke godine, no postoji jedna vrsta opasnosti u tumačenju mojih godina sad kad nastupi 2006.
O čem se radi?
E, pa, radi se o tomu da ću ja u 2006. redovito ispadati tridesetogodišnjakinja. A to (još) nisam.
Pitat će me netko: "A koje si godište?", na što ću ja odgovoriti: "Seansšesto", a ovaj će to automatizmom u sebi preračunati u 30. Jer, lako je od 1976. do 2006. izračunati točno trideset.
A stvar je drukčija.
Ja sam rođena u mjesecu prosincu, mjesecu darivanja i zimskih radosti.
Tako sam i ja ispala jednim od darova i zimskih radosti ovom svijetu.
Najveći dar ovom svijetu.
Znakovito je to moje rođenje u dvanaestom, nije to slučajno!
Eto, opet sam odlutala.

Nemam namjeru pisati o tomu kako sam se provela za ročkas, niti kako je na mene djelovala činjenica da mi se približava okrugla brojka (big deal!), no jedno moram reći:
Jučer sam (naknadno) dobila na poklon knjigu o kojoj jutros piše ona , koja mi je pobliže dala uvid u ono što sam već otprije znala - sadržaj, odnosno, umjetničku (ne)vrijednost knjige.
Zanimljivo je to da sam ja jučer tu knjigu zaboravila uzeti iz birca u kojem sam sjedila s ljudima koji su mi je poklonili. Nedugo nakon toga sam se vratila po zaboravljeni poklon (jedva da je prošlo sat vremena), potražila konobara koji nas je bedinao, no bezuspješno - poklon je dobio noge.

Ne znam, iskreno, koga pali uzimati tuđe, posebice kad se radi o poklonu na kojem piše posveta s datumom, no očito ima ljudi (da ne kažem neki pogrdniji izraz) koje to pali. Nije da sam izgarala od želje pročitati knjigu jeftinog sponzoruškog žanra bez vjerojatno trunke umjetničke vrijednosti, no radi se, dovraga, o poklonu!
Stoga ovim putem molim (ne)poštenog nalaznika knjige naslova "Život na visokoj peti" da je vrati.
Sjetite se one Titove: "Tuđe nećemo, svoje ne damo."
Ja čak i ne bih bila toliko rigorozna, već bih to preformulirala u "Tuđe nećemo, svoje posudimo."
Drugim riječima, posudila bih knjigu nekome kog zanima.

Ukoliko se nalaznik ili nalaznica javi, bit će mi drago.
A ukoliko ne, ovim ga/je putem proklinjem na pretvaranje u vječnu golemu bezglavu ćurku iz knjige.
I na sretnu udaju za starog, ružnog i bogatog muškarca.

Meni knjiga očito nije bila suđena. Možda zato što mi još nije vrijeme.

Razgovor s mladim muškarcem (otprilike 25-27) nekad u 2006.:
ON: Koje si godište?
JA: Seansšesto.
ON: Opaaa, trideset!
JA: Ali krajem! To ti je skoro seanssedmo! A ti si u siječnju '79., to ti je skoro '78.! Vidiš kako smo blizu!

Budu li mi se u 2006. preveć puta ponavljali razgovori kao iz primjera, možda ću kupiti knjigu.
Bit će to znak da mi je vrijeme.
Bogato, ružno i pod svaku cijenu se udati.

Nastavljajući se na prethodni post, napisat ću još par besida o 'idealnom'.
Nikad, naime, nisam shvaćala da se za ljubav treba boriti. Uvijek sam se čudila ljudima koji bi se zainatili k'o sivonje u namjeri da dobiju ljubav od osobe. Osobe, koja im tu ljubav možda i ne bi samoinicijativno pružila, da je oni pošto-poto ne iznude od nje.
E, pa tu je valjda problem s mnogo žena koje traže svog čovika.
Ja iskreno vjerujem da se pravu osobu ne zaskače negdje iza ugla, ne prinuđuje ju se na ljubav niti se za istu treba boriti; Ljubav ili jest ili nije.
Iz toga mi logično slijedi zaključak da nema druge, nego čekati svog čovika (ili ženu, ovisno o spolu i spolnim afinitetima).

Boriti se za ljubav mi zvuči jako okrutno u današnje vrijeme. U prošlosti možda čak mogu i zamisliti na što se mislilo; On princ, budući nasljednik kralja, a ona seljanka iz pokorene kolonije. Sve ukazuje na nepremostive razlike između dvoje zaljubljenih. Kralj se ne miri s tim da mu sin šizi za seljankom, on mu već odredio buduću ženu. A ovaj hoće seljanku, hoće, pa hoće. I nema te princeze ni kraljice koja mu u tom trenutku može zasjeniti strast prema jednoj običnoj ženici iz puka.
Onaj tko bi htio znati o kakvom se točno scenariju radi, neka pogleda 'Aidu'.
E, to je borba za ljubav.
Takvih borbi možda ima i danas u kraljevskim obiteljima gdje se neposlušni sin želi podružiti s nekom striptizetom ili običnom pučankom, a kraljica mu već namijenila nasljednicu von Hohenzollerna (postoji li ih još uopće?!).
Tu se još događaju borbe za ljubav.
No katkad više iz inata i kontra pogleda na svijet, nego iz istinske ljubavi.

Ipak, borba na koju ja mislim u ovom postu odnosi se na dvadesetprvostoljetnu ljubav, ljubav između dvoje ljudi koji bi se valjda trebali pronaći... a ne iznuđivati ljubav.
Za ljubav se ne možeš boriti - ona ili jest, ili nije.
Možda je moja pogreška to što tako razmišljam. Možda sam se i ja nekad trebala zainatiti i reći: "E, pa bit ćeš moj, makar se ja na trebala popeti na oblak!".
Možda sam tu griješila.
Nikad se nisam htjela penjati na oblake za nekog tko je pod istim tim oblacima prema meni bio indiferentniji nego što bi se očekivalo od nekog kom je stalo do osobe.
Ukoliko obrnem situaciju, bilo je muškaraca koji bi se ovako zainatili u nakani da me zavedu.
I recimo da bi uspjeli.
Godilo mi je da mi ovako nešto kažu, to mi je hranilo ego i učvršćivalo u uvjerenju da sam posebna.
A koju ženu ne bi?!
Ipak, došlo bi vrijeme kad bi se oblak rasplinuo, a ovaj bi jadničak pao s njega ravno na glavu i lupio u obližnji brežuljak.
S ozljedama opasnim po budući emocionalni život.
I s trajnim posljedicama koje se zovu 'bori se za ljubav'.
Onaj tko se nauči boriti za ljubav lagano izgubi busolu, pa vjeruje da ništa što mu dođe poklonjeno nije vrijedno.

Ja ne kažem da ljubav dolazi lagano i naručeno. Nju se možda treba njegovati jednom kad je nastala. No zasigurno nije nastala borbom.
Jer, ukoliko jest, ne mogu a da ne zamislim da je možda nastala pod prijetnjom pištolja ili odmazde cijele obitelji.

Ne mogu reći da ovaj post nije krajnje subjektivan.
Jer upravo prolazim kroz nešto što bi se moglo nazvati borbom za ljubav. Gdje je muškarac u moje uho izgovorio gore navedene oblake.
Ne mogu reći da mi nije godilo...
No bojim se što će biti kad kiša rasplini oblake...

I tako, čekajući svog čovika, ja se ne borim za ljubav.
Ipak, vidjet ćemo što njegova borba nosi, dok mi sve govori da on nije onaj idealni...

Try, Sagitta, try...

Ne znam bih li trebala pisati Simi Mraoviću. Jednom sam čak došla u napast osloviti ga osobno kad je sjedio pored mene u bircu. Pitati ga. Pitati ga nešto što mi se čini poprilično zabrinjavajućim u ovom stoljeću i na ovoj točki u svemiru. Samim time i u mom mladom životu.
Ipak, suzdržala sam se od te mogućnosti, obzirom da je čovjek u bircu sjedio s curom.
Jedva sam se othrvala potrebi.

A pitanje bi glasilo kao u naslovu: Točnije, postavila bih ga u prvom licu (znači, namjesto 'tvoj' stajalo bi 'moj'), no problem je u tomu što ja to pitanje sebi nikad nisam postavila. Niti ću ga postaviti.
Nikad nisam bila sklonu stvaranju ideala svog muškarca. Uvijek sam jednostavno znala je li nešto to ili nije.
Taj sam osjećaj imala sa 16 i imam ga sad.
Sa skorašnjih 29.

Međutim, problem je u tomu što mi se to pitanje neprestano postavlja.
Postavljaju mi ga ljudi koji iz nekog meni potpuno neznanog razloga žele shvatiti zašto sam još uvijek single.
Točnije, muškarci.
No i žene, no o njima ću kasnije.

Znači, najčešće oni muškarci koji bi sa mnom željeli nešto imati. Ali ja ne bih s njima.
Ne zato što sam ja sebi nešto spešl, već zbog toga što mi se ne sviđaju.
I onda se, htjela ja to ili ne, nametne pitanje iz naslova.
I onda ispadne da sam ja izbirljiva, da mi nitko nije dovoljno dobar, da bih mogla ja malo 'smanjiti kriterije', da bih se trebala 'otvoriti za ljubav' i ine floskule koje ja nikad nikomu ne bih mogla stavljati na nos.

No često se iza cijele priče (ovisno o svjetonazorima govornika) nadvija duh jedne ružne mogućnosti.
A ime te mogućnosti je - STARA CURA.
Znate, s tako visokim kriterijima bi mi se moglo dogoditi ono naaaaajstrašnije za ženski puk- mogla bih ostati STARA CURA!
Da, zamisli! Stara cura! I to još u Hrvatskoj, ne d'o ti Bog!

Imam ja jednu svoju teoriju o tomu. Ona vjerojatno ne odskače previše od teorije bilo koje druge singl djevojke koja se dobro osjeća u svojoj koži.
Biti singl je izbor, a ne sudbina.
A da ne govorimo strašna kob.

No da ne bih duljila sad s tom teorijom (ista traži duži elaborat, možda se jednom i odvažim), želim reći samo jedno:
Stara cura je jedan oduran izraz, tekovina Slavena s Karpata koji su se ovamo gdje smo sad spustili jaaako davno.
I još uvijek se nisu kultivirali.
Stara cura je sintagma koja je u narodu uvriježena podjednako kao bapske priče o pranju kose za vrijeme mjesečnice.
Ništa u Hrvata nije tako strašno kao stara cura.
Ništa!
Pa čak ni stari dečko.
Brrr.

Ne želim više o ovomu.
Morala sam samo ispucati negdje ovaj bijes koji me obuzeo kad mi je jedna žena postavila pitanje iz naslova.
Znači, žena.
Ne muškarac.
Jer podosta sam načisto s tim kad mi muškarac postavi ovakvo pitanje. Točnije, znam zašto ga postavlja.
No kad mi ga postavi žena, i uza sve to još nesimpatična, to za sobom povlači tri vagona pitanja.

Pa pitam ja nju:
Pa dobro, a koji je tvoj problem zapravo?

Napomena: Žena koja je postavila ovo neukusno pitanje je 'sretno' udata za muškarca koji je vara kad god se za to ukaže prilika i zbog kojeg je svoje tijelo zatrovala popriličnim brojem i vrstama barbiturata, sedativa, antidepresiva i antipsihotika. Za muškarca na čijim putovanjima u slobodno vrijeme ona nema što tražiti, i koji je sav teret odgoja nesretnog djeteta prebacio na nju, uzimajući sebi pravo na svu onu prakarpatsku slobodu seobi i invazija u nepoznate i neosvojene prostore.
Točnije, žena bi pitanje trebala preformulirati u Što je uopće muškarac? ili Jesam li sretna sa svojim muškarcem?...

... pa štogod onda da taj ideal znači...

Svaki se put iznova čudim koliko budala ima na ovom svijetu.
Kad malo lokaliziram izjavu, to se svede na Lijepu našu.
Točnije, na milu mi Dalmaciju i moj grad Split.

Usprkos činjenici da je Svilokos u nekoliko navrata naočigled cijele stadionske publike, a i nas pred TV-ekranima, pokušao natjerati loptu na skakutanje, njoj se nije dizalo.
No publici jest.
I to onoj najnabrijanijoj, koja nema veze s nogometom i istinskim obožavanjem istog.
Dizalo joj se ono što je najopasnije u situacijama koje nagovještavaju eksces.
Adrenalin.

Inače, to je moj omiljeni hormon kojeg luči nadbubrežna žlijezda, i u određenim je situacijama više nego neophodan.
Kao, npr., kad se radi o bijegu iz opasne situacije.
(U mom slučaju, o bijegu iz bilo kakve stresne situacije.)
Simptomatično za Dalmatince, ne?
Adrenalin tada kreće prema mozgu i mi brže-bolje uspijemo izmaći prijetnji.
(U mom slučaju poslu.)

Ipak, bojim se da su, kad se adrenalin diže, neke druge stvari spuštene.
I onda ne mogu a da ne pomislim da je cijeloj onoj pomahnitaloj bandi sa stadiona jedna stvar non-stop spuštena.
Pa to kompenzira kroz dizanje adrenalina.
A time normalnim ljudima diže živce.

Točnije, dvije su stvari spuštene.
Samopoštovanje i još nešto stršeće.

Bože, oprosti im jer ne znaju što čine.
A meni nikad dosta čuđenja, k'o da sam retardirana.
I k'o da već nisam mogla naviknuti na to da Poljud već odavno nije sinonim za sportska događanja.
Uzalud mu stoga epitet Spli'ske Ljepotice.
Kad je to više bojno polje na kojem budale iživljavaju svoje niske strasti...
Pitam se samo koja je kvota nezaposlenosti među tom hordom budala...

A što se tiče suca koji je izašao na teren da natjera loptu na dizanje - čovjek je bio pravi komad!
No meni se tada nije imalo što dignuti, pa čak ni adrenalin.
Samo sam se pobojala da mu kiša ne smoči svilenu kosicu...

Svilokos, Svilokos,
ti si naš ponos...

Čini se da mi se smiješi promaknuće na poslu.
Doduše, po načinu na koji me gledao potencijalni poslodavac, više mi se činilo promaknućem na spolu.
Uz neizostavno pitanje Gdje se vidite za 5 godina? uslijedila je još nekolicina pitanja, koja i nisu baš bila vezana za ono što bih u budućnosti radila.
Svakako, čovjeku sam se svidjela, vidio je valjda nekakav potencijal.
Za što god.

Obzirom da je u igri za posao bilo i nekoliko muškaraca (a ja jedina žena, zamisli!), čini mi se da je presudio spol.
Poslodavac očigledno više voli žene.
Mlade.
Obećavajuće.
Friške i pune ideja.
Kakvih god.

Intenzivno razmišljam o tomu treba li mi to u životu.
Promaknuće.
I što sve to samo po sebi nosi.
Veću plaću? Ugled? Više posla? Bolje reference za budućnost?
Što god.

Dolazi vrijeme odluka. Ma koliko mi one bile mrske.
Teško se nosim s odlukama. Barem onim velikim.
Ne znam zaslužujem li uopće punoljetnost i titulu donositelja odluka.
Rado bih da netko drugi odluči za mene.
Uz jamstvo da će to novo biti bolje.
Pa kako god.

Ne znam, ne znam.
Kako god da okreneš, nije dobro. Nisam dorasla donošenju velikih odluka za vlastiti život.
Nadam se da odgovor pred oltarom jednog dana ipak neće biti neodlučan.
Kako god.

Radim u kolektivu u kojem je šefu ponajmanje stalo da mu djelatnici napreduju.
Čudno, ne?
Dobija čovjek pozamašan dodatak na plaću za to što je, je li, nekakav human resources manager. A to što ne zna managirati svojim djelatnicima, to nikog posebno ne zabrinjava.
Njega, zapravo, zanima samo kako će on sam napredovati. Gdje će se ogrebati za kakvo putovanje, bolju poziciju, ugled među uglednicima i sl.
A djelatnike ne šiša 5%!
Ipak, isti ti djelatnici mu odrađuju većinu posla kojime se on uokolo 'kiti'.
No svejedno zdušno radi na tomu da područja u kojima su pojedinci dobri podcijeni s vremena na vrijeme. I prigovori im to što se u nešto drugo, u čem je npr. on dobar, ne razumiju dovoljno.
Pa ne dobijam ja dodatak na plaću za managiranje ljudima, dovraga! Kad već zbireš kulturnu lovicu na tom što navodno upravljaš nama, nosi se s tim kako se spada!
Najčešće su to misli koje mi sijevnu kroz glavu kad on napravi neku od the faca na bilo što.

Razlog ovog mog gnjeva leži u tome što me danima nema na blogu. Dovoljno dugo da vidim da mi je guzica najprepoznatija među svim guzicama koje su se pojavile na TLO-ionom blogu. Ipak, dugujem objašnjenje.
A vi meni razumijevanje.
Moja guza je najprepoznatija, a po jednom od čitatelja čak i na dnu ljestvice ocjenjivanja.
Dobila sam, naime, three points! Od mogućih 10.
Inače, nije mi guza ružna kao na slici.
Kriv je samo kut slikanja i nemogućnost adekvatnog poziranja živom Lupinu.
Namjesto samookidaču.
Eto, baš jadno izgledam dok vam se pokušavam opravdati.
No morala sam.
Enivej, čestitam curama na ljepšim guzama od moje.
Stoički ću podnijeti.
I Darkwolfu čestitke za prepoznavanje svih osam (8) guza.
A Mafiji pitanje:

Zašto je moja guza naprepoznatija (ne mogu reći najprepoznatljivija, jer nisam kult ličnosti).
Mislim, nemam lik u javnosti.
Ni djelo.
A svejedno mi je guza prepoznata.
Why? Perche? Warum?

Eto. Od šefa do guze. Valjda postoji dobra poveznica između jednog i drugog?
Ili je to samo slijed misli da opravdam naslov.
Jer naslov se ipak odnosi na besmislenost mog šefa.
Beckettov teatar apsurda.

P. S. Znači li ovo da bi me i u policiji mogli prepoznati na temelju guze? Eto, jest da nemamo neke forenzičare... Ali prepoznavatelje guza bismo definitivno mogli izvoziti.
Bili bi nam izvozni proizvod br. 1. Pod imenom Ass Recognizers.
Headed by Darkwolf.