Ne znam bih li trebala pisati Simi Mraoviću. Jednom sam čak došla u napast osloviti ga osobno kad je sjedio pored mene u bircu. Pitati ga. Pitati ga nešto što mi se čini poprilično zabrinjavajućim u ovom stoljeću i na ovoj točki u svemiru. Samim time i u mom mladom životu.
Ipak, suzdržala sam se od te mogućnosti, obzirom da je čovjek u bircu sjedio s curom.
Jedva sam se othrvala potrebi.
A pitanje bi glasilo kao u naslovu: Točnije, postavila bih ga u prvom licu (znači, namjesto 'tvoj' stajalo bi 'moj'), no problem je u tomu što ja to pitanje sebi nikad nisam postavila. Niti ću ga postaviti.
Nikad nisam bila sklonu stvaranju ideala svog muškarca. Uvijek sam jednostavno znala je li nešto to ili nije.
Taj sam osjećaj imala sa 16 i imam ga sad.
Sa skorašnjih 29.
Međutim, problem je u tomu što mi se to pitanje neprestano postavlja.
Postavljaju mi ga ljudi koji iz nekog meni potpuno neznanog razloga žele shvatiti zašto sam još uvijek single.
Točnije, muškarci.
No i žene, no o njima ću kasnije.
Znači, najčešće oni muškarci koji bi sa mnom željeli nešto imati. Ali ja ne bih s njima.
Ne zato što sam ja sebi nešto spešl, već zbog toga što mi se ne sviđaju.
I onda se, htjela ja to ili ne, nametne pitanje iz naslova.
I onda ispadne da sam ja izbirljiva, da mi nitko nije dovoljno dobar, da bih mogla ja malo 'smanjiti kriterije', da bih se trebala 'otvoriti za ljubav' i ine floskule koje ja nikad nikomu ne bih mogla stavljati na nos.
No često se iza cijele priče (ovisno o svjetonazorima govornika) nadvija duh jedne ružne mogućnosti.
A ime te mogućnosti je - STARA CURA.
Znate, s tako visokim kriterijima bi mi se moglo dogoditi ono naaaaajstrašnije za ženski puk- mogla bih ostati STARA CURA!
Da, zamisli! Stara cura! I to još u Hrvatskoj, ne d'o ti Bog!
Imam ja jednu svoju teoriju o tomu. Ona vjerojatno ne odskače previše od teorije bilo koje druge singl djevojke koja se dobro osjeća u svojoj koži.
Biti singl je izbor, a ne sudbina.
A da ne govorimo strašna kob.
No da ne bih duljila sad s tom teorijom (ista traži duži elaborat, možda se jednom i odvažim), želim reći samo jedno:
Stara cura je jedan oduran izraz, tekovina Slavena s Karpata koji su se ovamo gdje smo sad spustili jaaako davno.
I još uvijek se nisu kultivirali.
Stara cura je sintagma koja je u narodu uvriježena podjednako kao bapske priče o pranju kose za vrijeme mjesečnice.
Ništa u Hrvata nije tako strašno kao stara cura.
Ništa!
Pa čak ni stari dečko.
Brrr.
Ne želim više o ovomu.
Morala sam samo ispucati negdje ovaj bijes koji me obuzeo kad mi je jedna žena postavila pitanje iz naslova.
Znači, žena.
Ne muškarac.
Jer podosta sam načisto s tim kad mi muškarac postavi ovakvo pitanje. Točnije, znam zašto ga postavlja.
No kad mi ga postavi žena, i uza sve to još nesimpatična, to za sobom povlači tri vagona pitanja.
Pa pitam ja nju:
Pa dobro, a koji je tvoj problem zapravo?
Napomena: Žena koja je postavila ovo neukusno pitanje je 'sretno' udata za muškarca koji je vara kad god se za to ukaže prilika i zbog kojeg je svoje tijelo zatrovala popriličnim brojem i vrstama barbiturata, sedativa, antidepresiva i antipsihotika. Za muškarca na čijim putovanjima u slobodno vrijeme ona nema što tražiti, i koji je sav teret odgoja nesretnog djeteta prebacio na nju, uzimajući sebi pravo na svu onu prakarpatsku slobodu seobi i invazija u nepoznate i neosvojene prostore.
Točnije, žena bi pitanje trebala preformulirati u Što je uopće muškarac? ili Jesam li sretna sa svojim muškarcem?...
... pa štogod onda da taj ideal znači...
Post je objavljen 08.12.2005. u 16:44 sati.