Sagitta odapinje svoje str(j)elice visoko, visoko...

... kad sam posljednji put napisala post.
I to ne miriše na dobro, jer se neke stvari gotovo i zaborave kad ih dugo ne prakticiraš.
Osim vožnje biciklom i plivanja - to se navodno ne zaboravlja jednom kad naučiš.
Ma moš mislit, meni je ovo drugo čak i uspjelo nakon što sam jednog ljeta (1981. valjda?) naučila plivati!

Ipak, kad je Blog u pitanju, nemoguće je zaboraviti pisati. Ali čitati možda jest.
Ja se duboko ispričavam što vas dugo ne čitam.
Jednostavno ne dospijem.
Prošli mi je tjedan bio lud na poslu, a svaki sam trenutak htjela provoditi s njim.
On je - znate već tko.

Osim što je tjedan bio lud, vikend je bilo još luđi.
U subotu sam nakon radnog dijela izlaska otišla malo do jednoga preslatkog malog i divljeg kluba na Novoj Vesi.
I gore upoznala jednoga preslatkog mladog hrvatskog repera, koji me doslovce razoružao osmijehom.
I to ne samo mene, nego i mice oko mene, koje su me zbog druženja s njim sve nekako poprijeko gledale.
Uf, uf, kako je gušt katkad biti predmetom ženske zavisti!
A da dečko nije to što jest možda ga ne bi ni primijetile!
Ja sigurno bih, jer je stvaaarno cute!

Lijepo je upoznavati nove ljude.
Nikad ne dosadi.
To isto vjerojatno spada u naučene vještine; jednom kad naučiš upoznavati ljude, to nikad ne možeš zaboraviti.
Postaneš ovisnikom o upoznavanju.
Ipak, katkad je varljivo to upoznavanje...
Kao, npr. kad nakon upoznavanja na tu osobu počesto i misliš...

Neću više ništa reći.
Idem vas sad malo komentirati.

Ono što me uvijek fascinira u muško-ženskim odnosima jest igra davanja i uzimanja.
Game of give and take.
Otkad sam se ja ovo friško, jel, zaljubila, shvatila sam da sam stalno na cesti. Jest, doduše, da to nisu neki golemi kilometri koje činim, no svejedno - na cesti po gradu.
Ja se vozim k njemu, on se (rjeđe) vozi k meni, katkad se nađemo u gradu, na pola puta...
No uvijek skužim da više ja naginjem prema njegovom dijelu.
On ima beštiju (ne ovu koju znate s bloga, pob(l)ogu!) koja se glasa s vau, pa mu je to golema obveza svaki dan. Zbog toga rjeđe može prespavati kod mene, a češće ja prespavam kod njega.
Da može redovito prošetati svoju beštijicu i omogućiti joj redovito olakšanje crijevnih sadržaja.
I tako Sagitta počesto hita prema zapadnom dijelu grada, češće nego ikad.
Iako sama živi na istočnijem.
I Sagitta češće nego prije obnavlja zalihe u rezervaru.
Nije to, doduše, ništa spomena vrijedno, no radi se o čistom principu.
Uh, hebena stvar su ti principi!
Oduvijek mi je rečenica "Iz principa!" bila nekako rezervirana za one koji teško pristaju ne kompromise ili ne žele odstupiti od nekih svojih stajališta.
No sad mi u primozgu uvijek negdje pending stoji ta rečenica: Iz principa.

Hajd' me malo škakljucaj po leđima!
E baš neću, uvijek ja tebe moram!
Aj' pliiiiiz!
Neću!
A zašto?
Iz principa!

Princip i ponos - dvije sestre blizanke.
Rođene skupa sa mnom prije 29 godina.

Kako da se nađemo na pola puta? Je li to u vezama uopće moguće, ili se ipak čini da jedno uvijek malo više daje?
Čak i ako se radi o pukom škakljucanju po leđima...

Dragi moji,
jutros sam obogatila državni proračun za 610,00 kn.
Kad uzmem u obzir da me iz njega i plaćaju na poslu, nekako se tješim da je to valjda kolo (ne)sreće koje se okreće.
Valjda tako mora biti.
Da me nisu kaznili za prebrzu vožnju, možda ne bih primila plaću sljedeći mjesec.
To se zove tješenjem.
Tako mi se stvar ne čini baš toliko crnom.
Lakše mi je gledati na stvar na taj način, nego da sam izgubila jedne (a možda i dvoje?) cipele ili kaput. Ili da mi je to pola mjesečne stanarine.
Ne znam kako se u psihologiji naziva taj fenomen tješenja.
Ja to zovem samozavaravanjem.
Izvrsna sam u tome.

No tako mi i treba kad mislim da sam nezaustavljiva u djelovanju.
Baš me sve super bilo krenulo od početka ove 2006., da sam mislila da sam nezaustavljiva.
No valjda kad-tad svakom dođe trenutak 'kresanja krila', čisto da se ne bi previše uzletio.

Meni je jutros kresanje krila došlo u obliku Zapisnika o izmjerenoj brzini kretanja vozila, Prekršajnog naloga i dvije posebne uplatnice. Ales cuzamen 610 kn.
Fino.
I sve mi je to lijepo uručeno kroz prozor, uz osmijeh i cvrkut ptičica s obližnjeg Bundeka i uz napomenu da mi oprašta ljetne gume usred zime (fala, fala, barba!), nedostatak opreme u gepeku (opet fala!) i nevezivanje (jeb' se!).
Da mi to nije oprošteno, bila bih ostala bez gaća.

Ovaj policajac je vjerojatno bio gej kad nije pao na moje čari.
Je, stoposto.

Oprostite mi ako me dugo ne bude na cugi u gradu.
Izračunala sam da za ovu lovu mjesec dana ne smijem ići svakodnevno na piće, ilitiga dva mjeseca ne smijem kupiti cigarete.
Teško je odlučiti se između ovo dvoje.
Zapravo, nemoguće.

Bog, idem na piće.
Možda me ne ubaci u kompjutor.

Postoje neke stvari za koje mi se čini da mi se uvijek i nanovo događaju samo i isključivo u Hrvatskoj.
Ne želim pritom reći da sam neki kozmopolit ili globetrotter pa da svako malo mijenjam destinacije i putujem diljem svijeta, no ono što sam vidjela i obišla nikad nije uključivalo pojedine sekvence koje mi se u Hrvatskoj neprekidno događaju.
I izluđuju me.
Do te mjere da riskiram negativno tumačenje svog mentalnog zdravlja od strane osobe koja mi je u blizini.
Jučer, točnije, od strane moga novopečenog dragog.

Pitanje koje prati situaciju broj jedan:
Mogu li odmah naplatiti?

Aaargh! Čekali smo konobara da uzme narudžbu punih 15 minuta (ja sam već bila na granici da promijenimo mjesto da mi dragi nije onako skuliran i strpljiv!), i kad je konačno uzeo narudžbu i kad smo opet odčekali nekih desetak minuta da nam donese kave - uslijedilo je gorenavedeno pitanje.
Budući da smo sjedili max. dva metra od šanka, malo je bilo izgledno da ćemo pobjeći ne plativši.
Da smo sjedili i deset metara ne bismo pobjegli.
Što onda, dovraga, tražiš da platim odmah?

Moramo li odmah platiti? Ta možete sad i vi malo pričekati, kad smo mi već narudžbu i cugu čekali sveukupno 25 min.!
Bio je to moj odgovor uz nezostavan ljupki osmijeh.
Čisto tako da se nitko ne uvrijedi.
A da se zna da ja kao gost imam svoj potrošački dignitet.
I da će biti po mom.

Bila je to prva jučerašnja situacija u kojoj sam riskirala moguće negativno tumačenje svog mental healtha od strane novopečenoga dragog.
Briga me, nek' odmah sad vidi da znam biti i drska i nervozna!

Pitanje iz situacije broj dva:
Imate li 3 kune sitnog?

Aaargh! Mrzim ovo pitanje! Nakon što račun bude, naklapam bezveze, 43 kn, on joj da 50. I ona mu sad nema 7 kn za povrat (kakav li je to, dovraga, trgovački obrt ili lanac?!), pa ga pita ima li 3 kn kako bi mu mogla vratiti 10.
Ne mogu vjerovati, opet mu komentiram kako su mi ovakve situacije poznate samo u hrvatskim okvirima; Nigdje na svijetu nisam imala problem da mi butiga žica siću, jer u protivnom mogu biti uskraćena za povrat... ili, nedajbože, napustiti trgovinu bez artikla!

Evo, imam ja tri kune. Zapravo, 2,80, fali mi 20 lp., kažem ja, pružajući joj napomenutu sumu i gledajući je ispitivački.
Ne, ne, u redu je., reče ona odbivši mojih 2,80.
Evo, izvolite.
I vrati mu 7 kuna.
A sad imaš, ha, bitch?, pomislim ja u sebi. Ne bi ti išla na štetu sebi ni trgovini za onih 20 lp koje su meni falile do 3 kn sitnog.
Aj, aj, maj Kroejša maj houmlend...
Ipak, ovo sam pred dragim prešutjela. Ipak sam mu nekidan rekla da on iz mene izvlači ono najbolje!
I ne mogu sad dopustiti sirotoj prodavačici da me razhebe.
Ona, na kraju krajeva, i nije kriva zbog manjka sitnježa u kasi!
Otišli smo s artiklima i epizodu sam brže-bolje zaboravila.
I ispreplela svoje prstiće s njegovima, razgledajući trgovine po velebnom i mondenom shopping centru jedine nam metropole.

Pitanje iz situacije broj tri:
Dvije karte za XY film, to vam je 58 kn.
Nakon što joj dragi pruži stotku, ona će:
Imate li možda 8 kuna sitnog?
Nakon njegovog premetanja po džepovima (a općepoznata je stvar znam da sitnjež i nije baš muška strast), on smireno konstatira da nema.
Napominjem, smireno.
Vidjevši kako se stvar razvija, otvaram ja svoj takujin i tražim 8 kuna siće.
No nemam ni ja, što je dama za pultom nimalo zbunjeno shvatila na sljedeći način:
Vratila mu je 41 kunu.
Kako naši muškarci i nisu baš teški po pitanju zakidanja po računu za kunu-dvije, ja nisam htjela daviti.
Samo sam ga pitala je li vidio da mu je vratila kunu umjesto dvije.
On je rekao da je vidio, ali da što će sad...
I tako krenusmo prema dvorani 7 ususret...

... situaciji broj četiri i pitanju koje prati istu (a jako je slična prethodnim dvjema):
Ja preuzmem na sebe obvezu kupovine kokica u znamenitom nam multiplexu (bila bih bezobrazna kad bih rekla da nemaju savršene kokice), i iskažem svoju želju za XL Combom, koji košta 33 kn.
Dečko mi ukrca kokice i natoči cugu, te kaže:
33 kune.
Ja mu pružam 50, a on će mi:
Imate možda tri kune?
Omajgad, ne mogu više šutjeti. Stvarno se nisam mogla suzdržati, previše je ovo situacija za jedan smiren dan kakvim nedjelja glasi.
Krenem ja neštedimice na svom dalmatinskom (napomena: nakvalitetnije se ljutim i svađam da dalmatinskom):
A šta, vi ovdi mučite popriličan problem sa sićon, a? Dolje na blagajni nas je ženskica isto tražila siću, ne bi da smo HNB (Hrvatska Narodna Banka, op. a.) ili tvornica para u Frankfurtu!
Od strane popcorn-dečka uslijedilo je nekoliko ne baš prepristojnih opravdanja, na što sam ja samo rekla (nisam se ni tu mogla suzdržati, sorry, ljubavi!):
Okej, okej, evo tri kune. I pozdravite Hrvoja K. Recite mu da se pobrine za to da mu multipleks ima sitniša za povrat, jer je to ipak civilizirano ponašanje zapadnog svijeta!
Puno je toga još prošlo mojom glavom, no kad sam se sjetila cijele tragikomičnosti situacije, nisam više htjela.
Uz titrajući osmijeh na licu i pružanje ruke svome dragom odšepesali smo u kino-salu.

I gledali "Što je žena bez potrošačkog digniteta?".

Premda znam koliko sam riskirala u očima svoga dragog kao teška osoba, ipak vjerujem da se ponosio mnome.
I kad-tad ću se potruditi da mu vrate onu kunu koja mu je uskraćena pri kupovini ulaznica...

P. S. Pitanje koje se neumitno i dugoročno provlače mojom glavom u ovakvim situacijama:
Koliko trgovine i ine profitne ustanove zarađuju zakidajući pojedince na sitnim lipicama i kunićima?
Mućnite glavom i razmišljajte o tomu kad ih nesebično budete rasipali i ostavljali...

Spadam, naime, u kategoriju žena valovite kose. Onako, na granici kovrčave (za regionalni sleng: ricaste, frčkave), te sam kao takva katkad pravim predmetom zavisti ravnokosim ženama.
Povremeno se volim osjećati nesputano s tom svojom kosom; ne brigam brigu s volumenom i obješenošću iste, mogu je zabacivati u svim smjerovima i dijeliti po glavi u svim mogućim i nemogućim razdjeljcima, zamišljenim i nepravilnim polovicama... Jednom riječju - uživam.
U toj svojoj kosi.
No ipak, događa se sve češće da želim imati ravnu kosu. Želim da mi u svakom trenutku bude uredno počešljana (napomena: kad mi je kovrčava uopće je ne češljam, to je nemoguće!), da izgledam kao neka samouvjerena markantna polu-bitchy teta (a ne kao djevojčica!), te da u svakom trenutku znam gdje mi je razdjeljak... i da je mogu staviti iza ušiju bez straha da će mi iste oklempaviti...

I tako katkad odem frizerki da mi isfenira (preciznije - izravna) moju prirodno valovitu kosu. Gotovo nikad ne budem sigurna da je to zaista pravilna odluka u trenu kad zasjednem u stolac, no kad to učinim - budem zadovoljna.
Iako sam sebi za Novu godinu (znate one novogodišnje odluke kojih se gotovo nikad ne pridržavate?) bila obećala da ću svoju kosu u 2006. minimalno mučiti ravnanjem i peglanjem (potonje je najsvetiji izum frizerske branše, ali vraški štetan!), svejedno sam poklekla.
I već je jednom otada izravnala.
Između ostalog spoznala da trenutni muškarac mog života navija za ravnu. Navodno sam za Novu (a tada me i upoznao) na njega ostavila poseban dojam s ravnom.

Meni se u tom trenutku neminovno nametnulo pitanje, koje sam mu, naravno, i obznanila (a tipično je i predvidljivo): "Znači, nisam ti lijepa s frčkavom?", složivši onako poluplačnu pekinezersku fačicu.
Nakon toga je, naravno, s njegove strane uslijedilo milijun i pol sve-ali-ne-taktičnih pojašnjenja tipa:
"Ma ne kažem to, ti si meni svakako lijepa, no ravne kose si mi nekako markatnija, ozbiljnija! Ovako mi izgledaš kao djevojčica!", misleći da će to kod mene isproducirati olakšanje.
Kao da je to loše biti 29-godišnja djevojčica!
Naravno, to kod mene nije imalo željen učinak i ja sam se cijelu večer razmišljala kako ću sutra izravnati kosu.
Samo zbog njega.

I tako bi.
Unatoč čuđenju gospođe koja je u salonu sjedila do mene i rekla da bi sve dala za frčkavu kosu.
A mi frčkave nezahvalnice je tako nemilosrdno mučimo! Rastežemo i peglamo.

Još jedan presedan kojeg sam napravila samo zbog njega.
Nego, ne mogu si pomoći a da vas ne upitam (eto, Sagitta vam otkriva svoje male nesigurnosti, budući da se po prvi put zaljubila) - koliko se smijemo promijeniti zbog nekog?

Prihvaćam sve odgovore.
Kao što vidite, pitanje je zapravo univerzalnog karaktera.
Stoga očekujem takve odgovore od vas pametnih glavica.

Ljubi vas vaša lebdeća Sagitta!

P. S. Svi su moji dosadašnji simpatizeri i udvarači navijali za frčkavu varijantu. Zašto je (baš) njemu milija ravna ?

Mnogo mi se toga izdogađalo na emotivnom planu od jeseni prošle godine nadalje.
Najviše po dolasku Nove, o čem sam pisala prošli put.
I onda nastupa ono što je svojstveno svakom misaonom biću - preispitivanje.
Neminovno dođe do toga da se čovjek, neovisno o spolu i dobi, preispita i sagleda neke stvari.
Točnije, prošlost.

Pričala sam s muškarcem koji mi je od Nove naovamo podosta zaokupirao misli. I vrijeme.
On ima prošlost. U obliku dvije duge veze.
Imam je i ja. U obliku jedne duže veze. I mnogo onih koje nikad nisam željela nazvati tim imenom.
Jer to nisu ni bile.

I svi brojevi muških osoba koje imam u mobitelu nisu neminovno brojevi ljubavnika.
Iako se katkad dogodi da ti se javi netko iz prošlosti.
Posebice one nedavne.

No kad si siguran da je ovo što sad proživljavaš intenzivnije od bilo kakve prošlosti, onda istu tu prošlost jednostavno ne želiš prizivati.
A opet ti je glupo ne odgovoriti na poruku nekom tko ti se javi.

Drago mi je da mi novi muškarac u mom životu vjeruje.
Vjerujem da ću mu nekad možda i odati svoj blog, pa ako se dogodi da ovo čita, želim mu reći jedno:
Imaš mi razloga vjerovati.
Ovo što činim posljednjih deset dana nisam činila nikad.

Rekao je da imamo mnogo toga zajedničkog. I istina je. Vidim i sama.
No jedina je razlika u tom što je on u svoje prošle dvije duge veze već mogao pomalo iscijediti srce.
Posebice ako je u njima bio povrijeđen.
A moje je još sočno i neiscijeđeno.

Stoga bih voljela da mi ne govori da ga neka pjesma podsjeća na mene.
Jer nekako mu ne mogu potpuno vjerovati.

Osim za "Garavušu".

I onda, pitanje iz naslova. Odgovor?
Isto kao i bez brkova.

On brkove nema.
No nekako bih sebično voljela da nema ni prošlost.

Iako bi odgovor na pitanje iz naslova bio ništa, ja ipak ne želim ništa.
Jer prošlost nas, bila kakva bila, čini ovime što jesmo.

I like you just the way you are...

... zaljubiti se.
Nakon što sam se jednom u životu bila zaljubila.
A onda se ja prvog dana 2006. zaljubim.
I to još za vrijeme trajanja novogodišnje proslave.
Nemoguće.

Dragi ljudi, neću puno biti na blogu, pa će i ovaj post ostati nekarakteristično kratak za moje dosadašnje postove.
Samo sam vas htjela izvijestiti da sam 2006. započela s osjećajem koji me jaaako dugo mimoilazio...
Dok su se oni trudili, ja se nisam zaljubljivala.
Ali nisam se ni zabrinjavala.
Znala sam da neću second best.
Znala sam što čekam.

Ja sam se zaljubila.
Zvuči nevjerojatno iz mojih usta.
Ne znam samo kako će to zvučati onima koji od mene nikad nisu čuli ovako nešto...
Sagitta se zaljubila...
Hm, zvuči gotovo kao novinski napis senzacionalističkog časopisa.
Imperijala, recimo.

Volim vas i želim svako dobro u 2006.
Nemojte me popljuvati zbog ove patetike, pustite me da još plovim bespućima zaljubljenosti...
Jer svatko se navodno kad-tad probudi, ne?