Dragi moji,
jutros sam obogatila državni proračun za 610,00 kn.
Kad uzmem u obzir da me iz njega i plaćaju na poslu, nekako se tješim da je to valjda kolo (ne)sreće koje se okreće.
Valjda tako mora biti.
Da me nisu kaznili za prebrzu vožnju, možda ne bih primila plaću sljedeći mjesec.
To se zove tješenjem.
Tako mi se stvar ne čini baš toliko crnom.
Lakše mi je gledati na stvar na taj način, nego da sam izgubila jedne (a možda i dvoje?) cipele ili kaput. Ili da mi je to pola mjesečne stanarine.
Ne znam kako se u psihologiji naziva taj fenomen tješenja.
Ja to zovem samozavaravanjem.
Izvrsna sam u tome.
No tako mi i treba kad mislim da sam nezaustavljiva u djelovanju.
Baš me sve super bilo krenulo od početka ove 2006., da sam mislila da sam nezaustavljiva.
No valjda kad-tad svakom dođe trenutak 'kresanja krila', čisto da se ne bi previše uzletio.
Meni je jutros kresanje krila došlo u obliku Zapisnika o izmjerenoj brzini kretanja vozila, Prekršajnog naloga i dvije posebne uplatnice. Ales cuzamen 610 kn.
Fino.
I sve mi je to lijepo uručeno kroz prozor, uz osmijeh i cvrkut ptičica s obližnjeg Bundeka i uz napomenu da mi oprašta ljetne gume usred zime (fala, fala, barba!), nedostatak opreme u gepeku (opet fala!) i nevezivanje (jeb' se!).
Da mi to nije oprošteno, bila bih ostala bez gaća.
Ovaj policajac je vjerojatno bio gej kad nije pao na moje čari.
Je, stoposto.
Oprostite mi ako me dugo ne bude na cugi u gradu.
Izračunala sam da za ovu lovu mjesec dana ne smijem ići svakodnevno na piće, ilitiga dva mjeseca ne smijem kupiti cigarete.
Teško je odlučiti se između ovo dvoje.
Zapravo, nemoguće.
Bog, idem na piće.
Možda me ne ubaci u kompjutor.
Post je objavljen 17.01.2006. u 16:16 sati.