Sagitta odapinje svoje str(j)elice visoko, visoko...

Mnogo mi se toga izdogađalo na emotivnom planu od jeseni prošle godine nadalje.
Najviše po dolasku Nove, o čem sam pisala prošli put.
I onda nastupa ono što je svojstveno svakom misaonom biću - preispitivanje.
Neminovno dođe do toga da se čovjek, neovisno o spolu i dobi, preispita i sagleda neke stvari.
Točnije, prošlost.

Pričala sam s muškarcem koji mi je od Nove naovamo podosta zaokupirao misli. I vrijeme.
On ima prošlost. U obliku dvije duge veze.
Imam je i ja. U obliku jedne duže veze. I mnogo onih koje nikad nisam željela nazvati tim imenom.
Jer to nisu ni bile.

I svi brojevi muških osoba koje imam u mobitelu nisu neminovno brojevi ljubavnika.
Iako se katkad dogodi da ti se javi netko iz prošlosti.
Posebice one nedavne.

No kad si siguran da je ovo što sad proživljavaš intenzivnije od bilo kakve prošlosti, onda istu tu prošlost jednostavno ne želiš prizivati.
A opet ti je glupo ne odgovoriti na poruku nekom tko ti se javi.

Drago mi je da mi novi muškarac u mom životu vjeruje.
Vjerujem da ću mu nekad možda i odati svoj blog, pa ako se dogodi da ovo čita, želim mu reći jedno:
Imaš mi razloga vjerovati.
Ovo što činim posljednjih deset dana nisam činila nikad.

Rekao je da imamo mnogo toga zajedničkog. I istina je. Vidim i sama.
No jedina je razlika u tom što je on u svoje prošle dvije duge veze već mogao pomalo iscijediti srce.
Posebice ako je u njima bio povrijeđen.
A moje je još sočno i neiscijeđeno.

Stoga bih voljela da mi ne govori da ga neka pjesma podsjeća na mene.
Jer nekako mu ne mogu potpuno vjerovati.

Osim za "Garavušu".

I onda, pitanje iz naslova. Odgovor?
Isto kao i bez brkova.

On brkove nema.
No nekako bih sebično voljela da nema ni prošlost.

Iako bi odgovor na pitanje iz naslova bio ništa, ja ipak ne želim ništa.
Jer prošlost nas, bila kakva bila, čini ovime što jesmo.

I like you just the way you are...