Ovako, dragi moji:
U subotu sam napunila 29 godina. Nisu to neke godine, no postoji jedna vrsta opasnosti u tumačenju mojih godina sad kad nastupi 2006.
O čem se radi?
E, pa, radi se o tomu da ću ja u 2006. redovito ispadati tridesetogodišnjakinja. A to (još) nisam.
Pitat će me netko: "A koje si godište?", na što ću ja odgovoriti: "Seansšesto", a ovaj će to automatizmom u sebi preračunati u 30. Jer, lako je od 1976. do 2006. izračunati točno trideset.
A stvar je drukčija.
Ja sam rođena u mjesecu prosincu, mjesecu darivanja i zimskih radosti.
Tako sam i ja ispala jednim od darova i zimskih radosti ovom svijetu.
Najveći dar ovom svijetu.
Znakovito je to moje rođenje u dvanaestom, nije to slučajno!
Eto, opet sam odlutala.
Nemam namjeru pisati o tomu kako sam se provela za ročkas, niti kako je na mene djelovala činjenica da mi se približava okrugla brojka (big deal!), no jedno moram reći:
Jučer sam (naknadno) dobila na poklon knjigu o kojoj jutros piše ona , koja mi je pobliže dala uvid u ono što sam već otprije znala - sadržaj, odnosno, umjetničku (ne)vrijednost knjige.
Zanimljivo je to da sam ja jučer tu knjigu zaboravila uzeti iz birca u kojem sam sjedila s ljudima koji su mi je poklonili. Nedugo nakon toga sam se vratila po zaboravljeni poklon (jedva da je prošlo sat vremena), potražila konobara koji nas je bedinao, no bezuspješno - poklon je dobio noge.
Ne znam, iskreno, koga pali uzimati tuđe, posebice kad se radi o poklonu na kojem piše posveta s datumom, no očito ima ljudi (da ne kažem neki pogrdniji izraz) koje to pali. Nije da sam izgarala od želje pročitati knjigu jeftinog sponzoruškog žanra bez vjerojatno trunke umjetničke vrijednosti, no radi se, dovraga, o poklonu!
Stoga ovim putem molim (ne)poštenog nalaznika knjige naslova "Život na visokoj peti" da je vrati.
Sjetite se one Titove: "Tuđe nećemo, svoje ne damo."
Ja čak i ne bih bila toliko rigorozna, već bih to preformulirala u "Tuđe nećemo, svoje posudimo."
Drugim riječima, posudila bih knjigu nekome kog zanima.
Ukoliko se nalaznik ili nalaznica javi, bit će mi drago.
A ukoliko ne, ovim ga/je putem proklinjem na pretvaranje u vječnu golemu bezglavu ćurku iz knjige.
I na sretnu udaju za starog, ružnog i bogatog muškarca.
Meni knjiga očito nije bila suđena. Možda zato što mi još nije vrijeme.
Razgovor s mladim muškarcem (otprilike 25-27) nekad u 2006.:
ON: Koje si godište?
JA: Seansšesto.
ON: Opaaa, trideset!
JA: Ali krajem! To ti je skoro seanssedmo! A ti si u siječnju '79., to ti je skoro '78.! Vidiš kako smo blizu!
Budu li mi se u 2006. preveć puta ponavljali razgovori kao iz primjera, možda ću kupiti knjigu.
Bit će to znak da mi je vrijeme.
Bogato, ružno i pod svaku cijenu se udati.
Post je objavljen 19.12.2005. u 13:49 sati.