Iz Dubine
U dubini, u ocenskome miru, negdje skriveni od ljudskih očiju, ljudskoj ruci nedostižni, žive Svjetlosna bića. Povremeno, kada se zažele upiti malo sunčeve svjetlosti, izrone na površinu kako bi svoju radost podjelili sa ljudima.Tada uzimaju različita obličja. jednom su dobri dupini, drugi puta kitovi, i tako iz dana u dan. Nadaju se, netko će konačno osluhnuti njihovu pjesmu, koju pjevaju več milenijima.Do sada, tek nekolicina ljudi prepoznala je poruku što nose, ali ostatak svijeta kao da je gluh. Svi se dive veseloj igri, skakutavom plesu, nježno nasmješenoj glavici, neki su ih čak pokušavali pripitomiti i rekli su da su uspjeli u tome. Zaista u to vjeruju? Da se jedna slobodna duša može pripitomiti? Ali, ako ljudi žele vjerovati u to, pa neka vjeruju - misle naši mali mudrijaši.
Jednoga dana jedna grupica od četiri delfina, odlučila je posjetiti Jadransko more. Nekada davno, prolazili su onuda i u sjećanju im je ostalo predivno čisto more, sunce koje miluje površinu vode koja poprima izgled njihove dubine, kao plašt sa najsjajnijim zvjezdama.A sama pomisao na zvijezde budila je u njima pradavnu nostalgiju, sjećanje na jedno divno mjesto na samome kraju jedne galaksije, od kuda su potekle njihove duša. To mjesto, sada im se činilo tako udaljeno,a čuli su da u Jadranskome moru, na pučini, kada pogledaš u nebo, osjetiš da si povezan sa cijeli Svemirom.
I stigli su. Sjećanje ih nije varalo,sve je još netaknuto, bistro more,kliktanje galebova ,a dubina posuta rubin crvenim koraljima prostrla je svoje ljepote kao tepih dobrodošlice.
Nekoliko dana radosno su plivali radeći raznorazne akrobacije, čas ih vidiš več sekundu kasnije misliš kako ti se sve pričinilo.Odlučili su se razdvojiti. Jedna par zaplivao je prema pučini, a drugi prema obali.Vrijeme kada su se trebali naći proletjelo je brzinom munje, Međutim ,naši mali prijatelji koji su krenuli prema obali nisu se pojavili.
Prošao je dan, dva dana, zabrinutost je rasla.Telepatskim putem, misli su došle do same dubine oceana.Dubina je znala što se desilo. Ljudi!Ta predivna, čudna , neobična bića, koja ponekad poprimaju njima nepoznate osobine, i u tim trenucima podsjećali bi ih na morske pse ili pirane.Bića iz dubine su se udružila. Ribe svih vrsta, sisavci, rakovi ,morke meduze, odašiljali su poruke ljubavi u njihovom smjeru.
Do tada, naša dva dupina bila su upletena u ribarsku mrežu. Ovog puta igra i zantiželja učinili su svoje.
Zora je, sunčev izlazak uvijek je bio dio dana kojemu se radovala cijela priroda. Danas je priroda utihnula. I stari ribar je to zapazio.Neka tuga se osjetila u zraku. Več je to nekoliko puta proživio.Zadnji put kada mu je uginuo vjerni pas, prijatelj koji ga je pratio kroz dvanaest godina.Odlučio se na ribarenje, mora pogledati u mrežu, vrijeme ne sluti na dobro.Pretiho je!
Zaveslao je teškim zaveslajima, starost je ipak ušla u kosti, ne može se sa 73 što se moglo sa 33, nasmješio se tom razmišljanju. Prisjetio se svojega života. Mir, rat, mir, obitelj, odlazak djece u tuđinu, postao je udovac. Životno iskustvo - rekli bi mnogi. Ali , naš starac nije bio običan starac. U duši je bio šaman.Od rođenja je razgovarao sa prirodom, sa kamenom i stjenom, sa ružmarinom i lovorom. A razgovor sa morem najviše je volio. Kada bi bacio mrežu, zahvalio se moru, kada je izvlačio mrežu, ponovno se zahvalio moru. I more je uvijek uzvratilo zahvalom. Čak i po nevremenu.
Teškim zaveslajima, došao je blizu mjesta gdje je bila mreža. Nešto ga je vuklo da brže zavesla, imao je osjećaj da mu je i vjetar pomogao u tome. Šaputao mu je, brže, brže, još je malo vremena ostalo da im se pomogne. Iz daljine je zapazio malu njuškicu kako viri iz vode. Ugledao je dva dupina,Jedan pokušavajući pomoći drugome, još je više upetljavao obojicu.Trenutak tišine, životinje su se umirile.A i naš starac. Mudrost jednog srca pitalo je mudrost drugog srca što da se radi? Kao da je osjećao ubrzane otkucaje uplašenih životinja.Znao je što treba učiniti.
Razgovarati, kao što razgovara sa prirodom.Umirujućim glasom počeo je priču, koja se pretvorila u pjesmu, sa svakim stihom i zamahom ruke mreža se parala. Čvor po čvor i eto slobode!
Radost ,sloboda, ples , pjev, sve se proširilo morem, oceanom, Dubinom. U tom djeliću vremena neko davno znanje kao da je zablistalo u sjećanju našeg starca.I u sjećanju naših dupina.Bili su Jedno.
Ugledali su svoju zvjezdu, bili su Jedno sa Svemirom, ali pogled nije bio uprt u nebeski svod, nego u jedno ostarjelo ljudsko srce, koje je još uvijek u sebi nosilo ljubav.
Priča je mogla i drugačije završit, da je na dupine naišao netko drugi a ne naš starac..................toga smo nažalost svjedoci, ali na kraju svega, ljubav je ipak jača:)
|
- 22:28 -
