Zvjezdani šapat Duše

On/Ona - Ratnik Svjetlosti (3)

Porod nije bio težak, ali nije bio niti lagan.Ono što je bilo zanimljivo, sva okolina pjevušila je i smješila se, sestre i doktori kao da su osjetili da na svijet dolaze dvije male krijesnice.A svjetlost i toplinu koju su roditelji osjetili nekoliko trenutaka po porodu, pamtiti će cijeli život.
Godine su prolazile, došlo je vrijeme za vrtić.Pitanja su se nizala, a djeca bi samo zafrknula nosom i pogledala se bez riječi, kao da kažu - svašta, pa to nije točno, kako to ne znate.
Dječak je bio miran, tih, imao je oči poput srne.Noću je znao gledati u zvijezde, kao da nešto očekuje.A djevojčica? Baš kao vrckava krijesnica, sad je tu, sad tamo, čas bi jela, čas bi pjevala, čitala, pitala, skitala.
Ono što nitko nije znao, bila je njihova tajna. Samo njihova? Neeeeee!I njihovoga anđela čuvara, koji se pojavljivao svake noći u obliku svjetlosti svih duginih boja.Pričali su mislima, dobivali odgovore na svoja pitanja, ali do jutra ostalo je samo sjećanje na jedan divan san, bajku. Tako su bar rekli odrasli.Majka je znala pričati prekrasne priče o anđelima, jedino je otac bio malo zatvoreniji po tom pitanju.Nije negirao njohovo postojanje, ali nikada nije glasno izrekao da vjeruje u njih.To je u djeci stvorilo dilemu, jer osim oca ,i djeca u vrtiću, i tete u vrtiću smijali bi se njihovim pričama.
I tako, malo po malo, anđeo je nestajao iz njihovog života.Ostala je samo pokoja priča.
Došlo je vrijeme za školu, za učenje.Dječak je volio učiti, dok je djevojčica uvijek bila nezadovoljna.Pitanja i pitanja, na koja nije dobivala odgovore, stvorili su u njoj malog buntovnika, malu svadljivicu koja je željela uvjeriti cijeli svijet da ono što ona vidi i čuje nije isto onome što svi drugi vide .Dječak je samo šutke promatrao, ali duboko u sebi patio je zbog nje.Želio je pomoći, ali nije znao kako.Majka im je bila podrška, ali otac..........Sa godinama je postajao sve depresivniji.Dok su druga djeca imala sve, njegova su bila skromna, prosječna..Nisu bili goli i bosi ali on je kao i svaki dobar roditelj želio svojoj djeci najbolje.Smatrao se lošim ocem.Majka je danju postajala šutljiva, a noću bi plakala.Djeca su sve to slušala, ono što nisu čula sluhom, osjetila su unutarnjom mudrošću.Ta mudrost vodila ih je u mnoge dogodovštine.Susreli su se sa drogom. Prijatelj im je umro od nje, blizak susret sa smrću otvorio ih je za mnoga nova pitanja.A odgovori? I dalje nisu stizali.......Susreli su se i sa materijalizmom.Oni su djelili jedan mobitel, druga djeca imala su dva, i opet nova pitanja........... bez odgovora.
Ono što im je bila prava radost, bilo je planinarenje.Tek u planinama, na travi pored potoka,osjetili su ono nešto, jednom doživljeno, ali kada???????Nikako da se prisjete. Miris šume, vlažna mahovina, pjev ptica.Da, dječak je odlučio biti veterinar! Uvijek je sa životinjama komunicirao lakše nego sa ljudima.A ona?Hmmmmm, da vidimo!
Učiteljica? Prelijepo zanimanje, ali krivo vrijeme, pogrešno znanje, nitko ne zna odgovore, kako će ih ona dati učenicima? Doktorica?Ajme, a tko će secirati sve te ljude i čeprkati po leševima, neeee!Veterinar, kao i brat? Pa, možda, ali ljudi su joj nekako draži.Odlučila je biti medicinska sestra.Uvjeravali su je da odustane.Rad u smjenama, na svetak i petak, smrt, ljudski izmet i urin, krv, rane, suze i znoj, ali tko je tvrdoglav ako ne indigo dijete.Što na umu, to na drumu, i put u život je počeo za naše male indigovce.

Nastavlja se.............