Zvjezdani šapat Duše

On/Ona - Ratnik Svjetlosti (5)

I put u nepoznato je započeo.
Došao je dan inicijacije.Učitelj je bio smiren i radostan kao i uvijek, prostorija je odisala anđeoskom prisutnošću, lagana glazba, tibetanska zvona u pozadini i onaj praiskonski zvuk OMMMMMMM, ispunjavali su cijelu kuću.Nešto u tom zvuku bilo je čudno, lagano je ježilo kožu na tijelu, a unutar tijela dešavala se do sada nedoživljena vibracija. Postala je svjesna sebe, svoga tijela, odjeće, čak i energije oko tijela.
Počelo je. Osjetila je lagani dodir na svome tjemenu. Zatvorila je oči .Istoga trena našla se obasjana Svjetlošću.Toplinom.Kao čedo smješteno u majčinom trbuhu, sigurno i zaštićeno.Letjela je beskrajno lako, cijeli Univerzum bio je njen dom.Neka poznata i neka nepoznata bića su se pojavljivala, ali ono što je u njoj izazvalo pravu bujicu emocija bila je pojava malenoga anđela obasjanoga duginim bojama. Obratio joj se , tiho u mislima, onim poznatim šapatom:"Ovdje sam, oduvjek, zauvjek"
Polako je otvorila oči, inicijacija je završila.

Pogledom je potražila brata i tome času desio se bljesak prepoznavanja.U zagrljaju Svjetlosti sječanja su navrla kao vodena bujica.Iz dana u dan slijedila su nova iskustva, druženja, razmišljanja.Nailazili su na ljude sličnih iskustava, sa kojima su ti bljeskovi prepoznavanja dolazili kao munja u zvjezdanoj noći.Uvijek su osvjetljavale jedan skriveni kutak duše, koji je još vapio za svjetlom.
Ali osjećali su da je još nešto važno ostalo sakriveno.Naime, svaki puta kada su se susreli sa patnjom nekog čovjeka ili životinje, osjetili su žarenje u nogama, kao da stoje na živoj žeravici, na kamenu ugaslog vulkana, koji ih kljucanjem lave iz najdublje dubine želi na nešto važno podsjetiti.Tihi zov nečije duše, skrivene a toliko izložene cijelom postojanju.Svijet u tome trenu kao da se fizički mijenjao. Boje su oživljele, postajale bi treperave, miris bi se širio i onda kada niti jedan cvijet nije bio u njihovoj blizini.A šapat, kao milovanje, obuhvatio bi njihovo biće.Netko im nešto važno ima za reći.Ali tko? Anđeo? Njega više nije vidjela od inicijacije, samo bi povremeno putem misli dobivala riječi pjesama za koje je znala da nisu iz njezinog uma. Uvijek o ljubavi, opraštanju, Svjetlosti i miru.

Jednom im je jedna predivna duša rekla kako su čudni putevi Božji, tada to nisu razumjeli, danas shvaćaju bit te izreke. Malo po malo,naučili su se u potpunosti prepustiti Vodstvu. Pratili su poruke, koje su bile svuda oko njih. U pjesmi na radiju, u knjizi koja se baš otvorila na mjestu gdje je zapisano što da se uradi, film sa tematikom koja baš njih u tome trenu zanima, telefonski poziv koji uvijek nosi neku vijest itd.Život se pretvorio u čaroliju, u igru, ples od tisuću milja u samo jednom koraku.
Korak po korak i našli su se na grupnoj meditaciji za planetu Zemlju.Čudesno mjesto, planina, zrak čist i bridak, kojeg kada udahneš osjetiš u svim dijelovima tijela. Ljudi su stajali u krugu, držali su se za ruke.On i Ona pridružili su im se.Neka nevidljiva sila je povezivala sve te ljude.
Toplina je krenula u valovima, od jednog ljudskog bića do drugoga, kao pulzacija, kao otkucaj srca. Zemljinog srca.Ljudsko srce otvorilo se za energiju Zemljinog srca.Kao svjetlosna transfuzija.
Val smaragdno zelenog svjetla odaslan je preko ove malene grupe u najudaljeniji kutak naše planete. Preko mora, preko gora, gradova, rijeka i oceana.Sve do Univerzuma, do samoga Izvora.Uslijedilo je svjetlo plavo svjetlo, pa tamno plavo i ljubičasto. Na kraju, iz najtoplijeg dijela ljudske duše, odaslano je zlatno svjetlo. Izvor se nasmješio.Nasmješila se i planeta Zemlja. I sva energija koja je bila poslana, istoga trena vraćena je među našu malu grupu, u obliku vizija.
Dvoje a Jedno, Svjetlost koja se smješi, Radost i Ples,On i Ona, znali su, sjetili su se svega.On/ona, nerazdvojne duše na putu spoznaje.

Postali su Ratnici Svjetlosti.

Kraj ne postoji..................:)