Veli Rat - Put za vječnost
PUT ZA VJEČNOST
Dakle, ne znam od kud da počnem kol'ko toga bih vam rado rekla ...
Ove ćete mailove čitati tek kad se vratim. Nema spajanja na otoku. Bar za sad.
Noć prije puta sam spavala samo tri sata, iz sto raznih i sad već nebitnih razloga. Jedva sam dočekala da krenem. Puno prerano sam već bila u autu i kretala.
Još sam obavila bankomat i benzinsku u Zagrebu, pustila CDe i krenula. Vozila sam od 110 do 160 km/sat, ovisno o raspoloženju i ritmu pjesama koje su mi se izmjenjivale u autu.
Ja sam naravno pjevala iz sveg glasa! :-) Ključne pjesme su Tony: Nije važno koliko smo puta udahnuli dah, neg važnije je koliko smo puta ostali bez daha, Gibo: Već je vrime da se pomirim sa svitom i tiho ko da zaronim na dah, u svemu sad mogu naći nešto lipo i reći živote, dobar ti dan, i Leona Lewis: Happy. :-)
Po putu sam nekoliko puta stala kao da popijem kavu ali odustala sam svaki put osim jednom već blizu Zadra. Jako mi se žurilo stići do mora. I vječno mi je tako.
Stigla sam u Zadar 2 i pol sata prije trajekta. Šetala se i pokušala se pomiriti sa Zadrom. Zadnji put kad sam bila, zaključila sam da ga ne volim. Imala sam sto prigovora a sad se ne sjećam ni jednog osim da već oko 11 navečer krenu maleni kamiončići smetlari i stvaraju strašnu buku na terasama u centru koji je u to vrijeme još pun turista.
Prvo sam kupila povratnu kartu za trajekt. Jeste li primjetile: povratnu. I tada sam se na tren rastužila jer još nisam ni stigla do cilja a već znam da ću se morati vratiti :-( . Ne volim to kad nešto još ni ne počne a već znaš da dolazi kraj. Lijepim i dugo priželjkivanim stvarima, naravno. Onim lošima, jedva čekamo da stigne kraj. I taj kraj nikad ne stiže dovoljno brzo. Traje cijelu vječnost. No ....
Kupila sam kartu od mlade plave žene koja me uopće nije doživljavala nego je s kolegicom pričala o (naravno) nekoj trećoj. Ta treća je (naravno) bila "zločinac". A ove dvije su se (naravno) u tom trenu savršeno dobro razumjele i suosjećale jedna s drugom. Žene :-) Bilo bi zanimljivo vidjeti dijalog između druge i treće u idućoj smjeni. Mora da na kraju (naravno) ni ova prva ne bi bila baš tako sjajna. I njoj bi (naravno) našli zamjerku o kojoj bi druga i treća pričale cijelu novu smjenu. I tako cijelu vječnost.
E, pa tom misli vodiljom sam ja krenula u pomirenje sa Zadrom. Prvo sam krenula do umornih mornara starih, koji su bili ispred trajekta i malo si popričala s njima. Čisto informativno :-) A kakav god razgovor da vodiš s mornarima to je uvijek zanimljivo. Jer, ili su jako ljuti, ili su jako umorni, ili su jako stari ili su jako mladi, ili su opijeni morem, suncem, zimom, vinom, rakijom. Mornari su čudo. Vječno isti.
Pitam ja svojim glasićem nekoliko pitanja odjednom: "Dobar dan, smijem Vas nešto pitati? Di mi stoji trajekt za Dugi otok? Kako se zove? Oko kol'ko moram doći obzirom da nije baš srce sezone?"
I nasmijem se. Pitam jednog a slušaju četvorica. I to je uvijek tako. Uvijek ih je nekoliko na hrpi :-)
I umorni mornar stari odgovara smrtno ozbiljan: "Dobar dan. Smiješ. E. Ovdi pored nas će stat. U jedan i po ide. Vladimir Nazor. U jednu uru dođi."
I nasmije se na kraju. I ja njemu.
Na ulicama Zadra ima puno više ljudi nego je za očekivati. Dan je polusunčan i friški. Svi su u jaknama ili kaputima ali sunčane naočale nisu spremljene negdje gdje ćemo do ljeta zaboraviti na njih. Sunčane naočale se nose.
Kava se pije na otvorenim terasama. Pa sam i ja odabrala jednu. Činilo se poput nekog rituala, kao da svojim prisustvom prizivamo i dozivamo ljeto da dođe čim prije. Jer mi ga evo spremni čekamo. Samo ćemo skinuti jakne kad stigne. Preljubazan konobar donosi kavu, naplati i ostavlja me na miru. Odlično. Ja pijem kavu, pušim, ne mislim ništa, gledam sve te ljude. Svi su jako dotjerani. I to je jedan fenomen o kojem možemo jednom porazgovarati. Ja kad god odem iz Zagreba i dođem nekamo, imam osjećaj da su ljudi strašno uređeni. Svi friško ošišani, pofarbani, našminkani, predobro obučeni i nekako sretni i opušteni. Dobro, nije da Zagrebom lutaju depresivni i neuredni čudaci ali ipak .... hm, o tome ćemo kad se vratim :-)
Uglavnom, potpuno neočekivano se ponovno događa situacija u kojoj ja imam ulogu koju uopće ne želim, a uloga je "nemam prijatelja, pričaj samnom". To je kad nepoznati ljudi iz nepoznatog razloga imaju potrebu započeti razgovor samnom. Prolaze ljudi Zadrom. I prođe jedan muškarac, prosječno običnog izgleda, između 36 i 40 godina. Prođe jednom na lijevo. Prođe drugi put na desno. Svaki put nekako drago pogleda na tren.
I vrati se treći put, zastane, pogleda, nasmije se i pita "oprosti, da li je možda slobodno sist kraj tebe". Ja u svom stilu kažem "ne." I frajer kaže "a i mislija san si tako. oprosti." I ode.
Bilo je na toj terasi i još mnogima u nizu dalje, mnogo lijepih, sređenih žena, sa sunčanim naočalama, nasmješenih, koje su većinom nešto živahno pričale. A bilo je i samih. Koje su izgledale tako da bih im ja najrađe sjela za stol i pitala ih kako su, bi li možda malo pričale s nekim :-) ... Kad bi mi netko objasnio zašto uvijek ja bivam odabrana u takvim situacijama. Bojim se da će to ostati vječno pitanje...
U šetnji Zadrom sam se pomirila s gradom. Bez riječi i objašnjenja. Samo smo se gledali taj Zadar i ja, i pomirili se u tišini. Lijepi je. Ja sam mu bila dobra. Lijepo sam ga gledala. Za svađu s njim je ionako kriv onaj s kojim sam bila u Zadru i koji mi je pričao gluposti o njemu. Tražio greške. Najlakše je tako. Stalno tražiti greške nekome. Ajde molim te. Dobar je Zadar. Uostalom, jedna svađa, jedno mirenje, pa to produbljuje odnos ha ha ha ha. Treći put ćemo već postati prijatelji :-) Zadar i ja.
Ja i moj Lavić u koloni za Nazora. Duža kolona nego sam očekivala. Galebovi su me otpratili na trajekt. Naravno da sam onome koji mi je uzimao kartu objasnila časkom kako se jako ne volim pentrati autom na trajekt iako se inače jako jako volim voziti brodom. Zbunila sam ga :-). Pa sam onima što na hrpi stoje dok se ukrcavaš radila grimase kojima sam isto to samo licem pokušala objasniti. I za kraj sam također licem komunicirala s onim koji je unutra uvijek ljut, uvijek se dere i maše rukama jer baš ni jedan auto ne stane baš onako kako je on zamislio. E pa njega sam važno glavom pitala jel dobro, on je još važnije blagoslovio moju poziciju i onda smo se važno ovlaš nasmijali jedno drugome. Cijelo to vrijeme me vozač kombija pored mene, promatrao i sve mu je to bilo jako neobično i zanimljivo.
Nazor i ja se također znamo. Prijatelj iz Rijeke me upoznao sa svom tom ekipom brodova :-) Nema pušenja u Nazoru više. Strašno. Ali ima toliko tog mora uokolo....... Naravno da se i na Nazoru netko osokolio i pitao "sinjjorina, bi li moga ja tu" i ja sam čak rekla "a ha" iako na način da smo oboje znali da je tu zapravo kraj razgovoru.
Idućih sat i 20 min ja sam samo gledala more. Kroz glavu bi mi prošli razni galebovi i golubovi, ali zapravo sam sve nekako ostavljala za sobom. Iza sebe.
More me obuzelo u potpunosti.
Stigli smo. Ja sam odlazeći s trajekta se smješkala svim mornarima kao da se znamo, kao da će me se sjećati, kao da se vidimo opet ... Baš ja i baš oni :-) strašno...kakva budala od žene.
Krenula sam jedinom cestom koju sam vidjela. Krenula prema Velom Ratu. Otok je predivan. Otok je čaroban. Cesta je divna i zove na vožnju. U jednom trenu sam se odvojila na cesticu koja vodi prema Svjetioniku. Uska, vrckasta, uzbro, nizbrdo, zavoj na zavoju ali sva je nekako vesela. Kao da je željela da ju baš tu naprave. Kao da je silno ponosna jer baš ona vodi do Svjetionika. Odjednom iza mene auto, mali nebesko plave boje ... I odjednom, dragi moji ja stižem ........ Kao na kraj svijeta!
Svjetioničar je bio u autu iza mene, dočekao me, pružio ruku i rekao "ja sam Zvone" a ja sam jedva izašla iz auta. Kad sam konačno izašla, samo sam uspjela reći svoje ime. Stajala sam i gledala najvećim očima na svijetu. Jedva sam disala. Pomaknuti se nisam mogla. Nakon što je Zvone 3 puta rekao "izvolite zamnom" ja sam samo ponavljala "Isuse, oprostite ali Isuse Bože dragi......"
Ima mjesta koja nam ostaju u sjećanju. Ima ih koja nazivamo posebnima. Ima ih svakakvih. Ali ovo je toliko nevjerojatno da se na trenutak čini kao da je nestvarno. Zaista, ako ikada budete imali priliku, preklinjem vas, otiđite na Svjetionik Veli Rat. Jer to treba vidjeti. Ne mogu vam više pisati o tome jer nema dovoljno moćnih riječi kojima bih to opisala. Ništa ne zvuči dovoljno dobro. Sve je preslabo i prejednostavno i ne valja. O ovome ću vam pričati pa vam uz riječi možda još očima, licem, rukama i ostalim uspijem barem malo dočarati ovu divotu. Divotu koja se zaista pamti vječno. Osjećaj koji će, vjerujem, trajati vječno.
|
