Veli Rat - Plaćanje
PLAĆANJE
18.01. je i ja sam dobila potvrdu o uplati. Platila sam nešto što sam već rezervirala. Cijena je odavno manje bitna. Manje je bitna od trenutka od kad sam odlučila da vrijedi platiti cijenu za ono što ću dobiti.
Postoji mali problem što nikad ne znamo što ćemo na kraju dobiti. I nikad ne znamo vrijedi li cijena koju ćemo platiti. A onda ako ne probamo .... ja mislim da rizik da ne probamo, opasnost da ne saznamo, taj rizik gubitka, propusta, to je nešto što bi platili previše.
Kako da ipak budemo bar napola mudri i kako da ipak pokušamo procijeniti vrijedi li nešto nekog rizika? Vrijedi li nešto cijene za koju skoro sigurno znamo da ćemo platiti?
Nakon (priznajem) kraćeg razmišljanja, ne nalazim neki prepametan odgovor. Osim, možda, da procjenimo na osnovu osjećaja. Možda pomisliš, ne možeš velike stvari suditi na osnovu osjećaja, budimo realni, mora postojati neka logika, neki sigurniji način, neka konkretnija mjerila ... Možda. Ja ih ne znam. Ako zamislimo kako ocjenjujemo kakav nam je dan bio ... na kraju tog istog dana sjedimo ili ležimo, glumimo da smo opušteni ili možda imamo sreće pa zaista i jesmo opušteni, pustimo misli da nam prolaze kroz glavu, pustimo da nam još jednom ljudi iz tog dana prođu kroz te misli, proživimo još jednom barem površno sve događaje tog dana, i na kraju ... na kraju nam ostaje samo osjećaj, da li je dan bio dobar ili loš. Nemamo check listu, nemamo unaprijed određen princip bodovanja, nemamo knjigu s točnim odgovorima .. imamo samo osjećaj. A taj osjećaj nam nitko ne može platiti. On je samo tvoj.
Vjeruj mu. I taj rizik vrijedi svake cijene. Jer osjećaj je jedino što je samo tvoje. Nitko ti ga ne može dati. Nije bio već nečiji. Nikad neće u potpunosti biti predan drugome, koliko god pričali o njemu i dijelili ga s drugima.
Tvoj osjećaj je samo tvoj. To je nešto što ti nitko nikada ne može uzeti. Nitko nikada dovesti u pitanje. A to je neprocjenjivo bogatstvo.
Napokon, život je samo jedan veliki osjećaj. Ili da kažem zbirka osjećaja. I zbirka zadataka ha ha ha :-) ali ipak na kraju zbirka osjećaja. Svi znamo za neki osjećaj iz djetinjstva kojeg se ni danas ovako veliki nismo riješili.
Svi znamo osjećaj upisa u srednju školu. Osjećaja bezbrižnosti na faksu. Osjećaja kad smo prvi put mislili da volimo. Ili znali da volimo. Kad smo prvi dan došli na svoj prvi posao. Osjećaja kad topli i mokri izlazimo iz slanog mora. Najveće tuge koju smo doživjeli. Najčvršćeg zagrljaja. Najfinijeg okusa. Mirisa. Dodira od kojeg smo zadrhtali...
Sve od gore navedenog smo nekako platili iako možda nismo razmišljali koliko i kako. Ali sve ovo gore su naše odluke koje smo platili. Odluke koje su učinile naš život ovakvim kakvog ga danas živimo. Nije nam se ovaj život samo nekako dogodio. On je između ostalog, posljedica svih naših odluka, svih naših osjećaja, svega onoga što smo sami odabrali. Dućan se zove Život, namirnice koje skupljamo su Osjećaji, na blagajnama plaćamo cijenu naših Odluka.
Da, slažem se, neke stvari su nam se nekako ipak ušuljale same, nismo baš sve mogli sami kontrolirati, no ipak, i to možemo mijenjati, popravljati, ili prihvatiti i uživati i u onome što nismo izabrali. Možda je s nekim razlogom to nešto odabralo baš nas. Život je igra koju treba znati i moći igrati. I može biti čarobna. Ali čaroliju treba znati sačuvati. Maziti je. Hraniti je. Čuvati.
Možda pišem sve ovo s nekim razlogom. Možda baš ti čitaš sve ovo s nekim razlogom.
A možda i ne! ha haha ha ha ha!! Možda je stvar ipak puno površnija i jednostavnija, možda se samo svi skupa dobro zabavljamo :-)))) Ali ni jedno sigurno nije besplatno ;-)
|
