Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Mittwoch, sredina tjedna.
Ne zovu Englezi srijedu uzalud 'grbavim danom'. Srijeda je nekako ' ni v rit ni mimo', ni hladna ni vrela, ni kisela ni slatka. Ustobočila se usred tjedna, kao mlaka i bljutava zona osrednjosti, klipše usred kolone, osjećajući se sigurnijom u sredini nego na čelu ili začelju. Srijeda u sredini. A ja ne volim ni sredinu kruha, draži mi je okrajak.
Aurea mediocriati. Škorpijice poput mene rekle bi:
To baš i nije 'my cup of tea'.
photo by rU
Da ne bude zabune - volim popiti šalicu čaja, pogotovo ako je od mente.
No,ne u srijedu.
O, du lieber Augustin, Augustin, Augustin,
O, du lieber Augustin, alles ist hin.
photo by rU
„Oh du lieber Augustin" (O moj dragi Augustine) pjesma je koju je 1679. komponirao Marx Augustin, poznati venecijanski diplaš. U to doba Venecijom je harala kuga, no Augustin je nastavio svirati venecijanskim ulicama i 'dizati moral' ustrašenim građanima Venecije. Usput je i sam sebi dizao moral, zavirujući u čašicu. I, kad je jedne večeri pijan zaspao na ulici, grobari ga, misleći da je još jedna žrtva kuge, pokupiše i baciše u masovnu grobnicu, zajedno s njegovim diplama. Augustin se otrijeznio i probudio zatrpan leševima. Kobeljao se i dozivao, no nitko ga nije čuo. Tada je, ne gubeći nadu, zapuhao u svoje diple, i bio spašen. Unatoč tome što je ležao među umrlima od kuge, nije se kugom zarazio. I tako Augustin postade simbolom nade Venecijanaca u spas od kuge.
...
Mirišući danas posljednje augustovske ruže, sjetih se ove Augustinove pjesmice koju je znala pjevušiti moja mati Magdica. Nju je, kao dijete, dok je njezina mati radila, čuvala jedna Bečanka. I tako je Magdica prije progovorila njemački, nego hrvatski, poljski ili ruski ...
Sjećajući se svoje Magdice, i ja danas u sebi pjevušim ovu pjesmicu, odličnu za dane u kojima je poželjno 'podizanje morala':
O, du lieber Augustin,
Augustin, Augustin,
O, du lieber Augustin,
Alles ist hin!
Geld ist hin, Mädl ist hin,
Alles ist hin, Augustin!
O, du lieber Augustin,
Alles ist hin!
Rock ist weg, Stock ist weg,
Augustin liegt im Dreck ...
...
Uzgred, bez dreka ni ruže ne bi
tako lijepo cvale.
Ja sam tvoj Septembar ... rekao si.
I dodao: A Ti, ti si moja April Love, my wishing star, my seven wonders ...
I zato oprosti što te ponekad držim suviše čvrsto. Jer, ponekad me strah da bi mogla 'slip through my fingers', kliznuti mi kroz prste, poput kapljice tople proljetne kiše ...
Nasmijah se. Da bih sakrila suzu.
I rekoh: Ti Septembar, a ja April?
Pa onda, Mili Moj, iako sam ja daleko od Aprila,
(osim po ćudljivosti možda)
onda, Voljeni moj Septembru,
Suddenly the night has grown colder
The God of love preparing to depart
Alexandra hoisted on his shoulder
They slip between the sentries of the heart ...
Martinina šarena haljinica po posljednjoj je modi, no ja bih joj preporučila da razmisli o izboru parfema. A Martinin Martin vjerojatno se ne bi složio sa mnom. Njemu njegova Martina miriše idealno.
...
Miris.
Čulo i osjet. U ljudi neusporedivo slabiji nego u nekih životinja.Stanice smještene pri vrhu nazalne šupljine, u gornjem delu nosne sluzokože, u čovjeka zauzimaju površinu od svega oko 5 cm2, a kod mačaka, na primjer, ta površina iznosi čak oko 25 cm2. Prosječan čovjek u stanju je osjetiti 3 do 4 mirisa u kontinuitetu. Pri tome, ljudska bića mirise percipiraju kao ugodne ili neugodne. Mirisi automatski, bez kognitivne obrade, izazivaju ugodu ili neugodu, u kratkom vremenu izlaganja. Čulo mirisa, najstarije i najiskonskije ljudsko čulo, osjet mirisa izravno povezuje s evolucijski najstarijim dijelovima ljudskog mozga, dijelovima zaduženim za emocije i sjećanja.
Tračak mirisa vanilije i eto me u materinoj kuhinji u predblagdansko vrijeme, miris smilja i bosilja, nevena i pelina začas će mi prizvati u sjećanje dlanove moje bake i njenu platnenu torbu punu 'ljekovitih trava' ...
A miris ruže bih prepoznala i kad se ruža ružom ne bi zvala, dragi moj Rosenkavalieru ...
Mirisi pokreću emocije, no kako pokazuju istraživanja, i emocije posjeduju miris. Čovjeku će teško uspjeti opisati miris straha, tuge, bijesa ili mirise privlačnosti i zadovoljstva a ipak će ih često uspjeti namirisati u drugih ljudi, čak i 'ispod' parfema i deodorana kojima ljudska stvorenja kroz povijest nastoje 'kamuflirati' ili poboljšati vlastiti miris. No 'umjetni mirisi' na različitoj puti ne mirišu isto. Čuvenih par kapi Chanela No. 5 na vašem će zapešću ili vratu mirisati drugačije nego na vratu i zapešću neke druge žene. Parfem trebate nositi tamo gdje želite biti poljubljene, kaže Coco Chanel. No, neće vam pomoći ni hektolitar Chanela, ako vaš 'Martin' u vama ne nanjuši svoju 'Martinu'.
Vjerojatno će opet biti onih koji će me optužiti za površnost i pretjeranu 'ležernost' - Ljudi nisu životinje pa da se međusobno njuškaju poput pasa.
A ipak, 'nanjušimo se' međusobno i bez njuškanja. Kao u onoj priči koju mi je davno ispričala baka Aurela:
Jedan se prostak naglo obogatio i, dakako, poželio ući u 'otmjeno društvo'. Angažirao je savjetnika da mu pomogne bolje uklopiti se. A savjetnik mu je kao prvo savjetovao - Otmjeni ljudi imaju delikatan njuh sklon finim mirisima. Da bi vas prihvatili i vi morate mirisati poput njih.
I prostak posluša savjetnika - napuni kotao najfinijim i najskupljim mirisima pa se u tom kotlu kuhao tri noći i tri dana. Potom odjenu frak, zaveza leptir mašnu i ode na gala prijem. No, kući se vratio ljut i nezadovoljan i izvikao se na savjetnika: Nikakva korist od vaših savjeta! Đaba sam potrošio pare na skupe mirise. Nisam pravo ni ušao a već su se svi sašaptavali iza mojih leđa - Vidi prostaka ... A pri tom je zaboravio savjetniku reći da se, prema svom običaju, jednom rukom rukovao a drugom češao po zadnjici, da je namjerno pričepio rep domaćicinoj pudlici, da je kažiprstom kopao nos i čačkao zube ...
Nasmijala sam se baka Aurelinoj priči, a baka mi je ozbiljno rekla: Miris prostaštva teško i sporo izhlapi, čak i kada prostak savlada 'otmjene' manire. Ni najskuplji parfemi pa ni miris novca, ne mogu zamijeniti miris duše.
...
photo by rU
Kao što je ruža miris srca, tako je lavanda miris duše.
(stara latinska izreka)
Žena pak Lotova obazre se idući iza njega
i u slani se kamen pretvori.
(Knjiga postanja)
...
Okrenula se, i sa smrtnom bolju
Zavapiše oči, sa prizorom srasle.
Tijelo se prozračnom ukrutilo solju,
I noge joj hitre za zemlju prirasle.
(Ana Ahmatova, Lotova žena)
...
Ipak se osvrnula, Lotova žena, osvrnula usprkos zabrani.
Osvrnula se onako kako se osvrću žene, osvrnula se za kućnim ognjištem, za grobovima predaka, za lijehama svoga vrta, za dječjim igračkama ostavljenim u žurbi, za zaboravljenim sjećanjima, za svojim djetinjstvom i djevojaštvom, za uspomenom na prvi poljubac. Osvrnula se za svim onim što, poput soli, bijaše začin njezina života. I možda je, baš zato, svemoćni muški bog kaznu zbog osvrtanja začinio pretvorivši je u stub soli.
Ne znam je li Lotova žena u zadnji trenutak požalila što nije produžila bez osvrtanja. No, nadam se da je, osvrnuvši se, na usnama osjetila sve okuse prošlih trenutaka i da joj se nisu učinili bezukusnima i nevrijednima osvrtanja.
Na Veliku Gospu uvijek se sjetim
jedne male gospe -
moje majčice Magdice ...
...
Moja majka nikad nije sjedila skrštenih ruku.
Moja majka nikad nije sjedila skrštenih ruku.
U rukama joj je uvijek bila kuhača, igla, motičica, kanta za zalijevanje, metla ... i knjiga, uvečer, kad bi završila sve poslove. Moja mati nije odustala od čitanja ni u starosti, kad joj je vid oslabio. Čitala je, barem naslove u novinama, uz naočale i veliko povećalo. Noćni ormarić pokraj kreveta moje majke nikada nije bio bez knjige. Kad je umrla, na njezinom su noćnom ormariću ostale Tadijanovićeve pjesme, Biblija i knjiga o vrtlarenju.
Mojoj majci su i naručje i krilo rijetko kad bili prazni. Još i sad, kad se češljam, vidim moju majku kako mi plete duge pletenice, dok joj sjedim u krilu. Kad smo sestra i ja prerasle majčino krilo i naručje, mati je, u očekivanju unuka, nosila, čuvala, grlila djecu iz susjedstva. Govorila je kako ne može odoljeti dječjim bucmastim nožicama i ručicama, a za pelene rasprostrte na užetu govorila bi: To su zastave radosti... Ako joj na krilu nije sjedilo dijete, onda joj se u krilu gnjezdila mačka.
Moja majka nikad nije sjedila u krilu svome ocu, nije od njega nikad dobila rođendanski dar, nije nikad čula kako joj on izgovara ime. Moja majka nije nosila očevo prezime. Jednom smo, moja majka i ja, na ulici prošli pokraj lijepog sjedokosog muškarca a majka mi je rekla: To je tvoj djed, a moj otac. No, on nije bio ni njoj otac ni meni djed, bio je samo biološka činjenica.
Moja majka nije nikad lakirala nokte, iako je imala duge i vretenaste prste lijepih ovalnih noktiju. Nije bojila kosu ni kad je posijedila. Moja majka nikad nije pustila mene i sestru da izađemo na ulicu s kolačem u ruci, ako nismo mogle iznijeti punu tacnu kolača: Ako nemaš dovoljno da ponudiš i druge, onda kolač pojedi kod kuće, a ne da te druga djeca gledaju ... Moja majka nikad nije na ulici prošla kraj gladne životinje, uplakanog djeteta ili pijanog čovjeka kao pored 'turskog groblja'. Životinju bi pokupila i udomila, djetetu bi obrisala suze, pijanca bi prodrmala da provjeri nije li bolestan a ne pijan.
Pričala mi je kako se jednom užasno uzrujala vidjevši kako kočijaš bičuje konja koji je vukao pretovarena kola. Svašta sam mu rekla, pričala je, grdila ga i molila, no on je konja udarao i dalje, a mene psovao ... A znaš, ne kaže se uzalud - psuje k'o kočijaš ... Kad već nisam znala što bih, rekoh mu - Da Bog da na drugom svijetu bili konj kod takvog gazde kakav ste vi ... Tada me zaprepašteno pogledao ... i prestao konja udarati ...
Moja majka nikad nije psovala, najgora joj je psovka bila: Idi u peršin!
Moja majka nije mogla odoljeti dobroj šali, znala se našaliti na tuđi račun, ali i podnijeti šalu. Sjećam se kako je jednom 'podvalila' komšiji. Oboje su, i ona i komšija, posijali krastavce, uz ogradu koja je dijelila njihove vrtove. No, godina je bila sušna i krastavci su slabo rodili. Moja je majka kupila velike lijepe krastavce na tržnici i poslagala ih duž vriježe u svojoj bašči. Sjedila je 'u zasjedi' i čekala da ih komšija primjeti, pa ga onda uvjeravala kako ima poseban tajni postupak uzgoja krastavaca koji mu ne može odati ... Poslije su se oboje godinama smijali toj njezinoj vragoliji.
Moja majka nikad nije 'tjerala' mene i sestru da naučimo kuhati. Kad vam bude potrebno, naučit ćete, govorila je. Moja mi majka nikad nije zabranjivala da izaberem knjigu s police u obiteljskoj knjižnici. Čim sam naučila čitati, mogla sam sama birati. Kad se otac zabrinuo vidjevši me sa Zolinim romanom u ruci, a išla sam tada u 3. razred osnovne, mati mu je rekla: Ono što ne razumije, ne može joj naškoditi, a za ono što će razumjeti već je dovoljno odrasla ...
Moja majka nije bila ni na jednoj od mojih promocija. Kad sam diplomirala prvi put, rekla sam joj da je dolaženje roditelja na promociju, donošenje cvijeća i fotografiranje - obična 'malograđanština', bila sam tada suviše mlada da bih shvatila kako sam okrutna. Sljedeća je moja promocija bila u drugom gradu, pa majci nije bilo zgodno putovati, kad sam doktorirala, majka je već bila bolesna.
Moja me majka nikad nije prekoravala zato što se ne udajem, nikad mi nije prigovorila zato što joj nisam podarila unuke. Jednom mi je rekla: Koliko gubiš, toliko dobivaš. Uskraćena si za brojne radosti, no i pošteđena mnogih žalosti. Uvijek ću biti zahvalna svojoj sestri zato što našoj majci nije, poput mene, uskratila radost da bude baka.
Moja majka nikad nije otišla studirati na likovnu akademiju, iako je imala dara za slikanje, iako je njezin gimnazijski profesor rekao kako ima potencijala za slikara. Moja majka nikad nije živjela sama, odrasla je uz majku, udala se kasno, a kad joj je mati ostarila dovela ju je k sebi. Kad je naš otac umro, a mati sasvim malaksala, došla je svoje zadnje dvije godine provesti sa mnom.
Moja majka nikad nije pustila prosjaka s praga, a da mu barem nešto nije udijelila, no ako bi prosjak bio mlad i zdrav, ponudila bi mu neki posao.
Moja majka je rijetko rekla kako nešto ne zna ili ne može uraditi. Žbukala je i krečila, šila i krojila, štopala i štijala, mijesila i tijesto razvlačila. Tek je pred starost kupila prve 'gotove rezance'. Moja majka nikad nije išla na tržnicu tramvajem, teglila je cekere i košare, dok nije kupila kolica na točkićima.
Moja majka nikad nije propuštala vremensku prognozu na televiziji. Moja majka nije bila praznovjerna, no ipak bi, za jake oluje, zapalila blagoslovljenu svijeću.Moja majka nikad nije pušila, nikad nije kupila krzneni kaput ni svilenu spavaćicu, nikad nije grabila u tanjur prvo sebi, nikad nije putovala preko granice, nikad nije letjela avionom. A uvijek je govorila kako bi voljela prošetati ispod piramida.
Moja majka je rijetko kukala, rijetko se žalila, nije voljela pričati o bolestima, pa ni kad se razboljela. Moja je majka rijetko pričala o smrti, radije je govorila o životu. Moja majka nikad nije propustila, za Dan mrtvih, zapaliti svijeću kod križa: Za one mrtve kojima ne možemo otići na grob, za one mrtve kojima više nitko na grob ne dolazi ... Moja je majka, poput njezine majke, pred svake 'Svisvete' uredila jedan napušteni grob na retfalačkom groblju gdje leže svi naši mrtvi. Moja bi majka, stojeći uz mali grob mojih sestara blizanki, od kojih se jedna rodila mrtva a druga umrla odmah nakon poroda, uvijek rekla: Kad umre malo dijete koje nije poživjelo više od dana, majku tješe - Nije niti živjelo... sad je među anđelima ... bit će druge djece ... No jedino mati zna kakva je to neprolazna žalost ...
Moja bi mati, kad bi se vratila s groblja, uvijek posegnula za onom Tadijanovićevom:
...tu čitam imena mrtvih
Kao u knjizi povijesti. A tamo
Suze mi kaplju na travu pod kojom
Spavaju mrtvi. Moji mrtvi.
Kad se sjećam moje majke, sjećam se njezinih ruku.
Mekih i čvrstih, vještih i nježnih, ispunjenih i praznih, istanjenih i pjegavih u starosti. Uvijek su me čvrsto držale te majčine ruke, često i prečvrsto. Željela nas je pustiti, moju sestru i mene, govorila je da roditelji moraju pustiti djecu da odu, kad odrastu ... No nije nas mogla ispustiti iz ruku, ne potpuno jer moja mati nikad nije mogla podnijeti da su joj ruke prazne ...
Kad se spremila umirati, rekla mi je: Sad me moraš pustiti ...
No, ja sam kćer svoje matere, ni ja ne volim kad su mi ruke prazne. Prošlo je gotovo deset godina od njezine smrti, a meni još uvijek ne polazi od ruke pustiti je potpuno ...
Moja majka nije nikad, do pred smrt, sjedila skrštenih ruku.
A kad je konačno ruke skrstila, rekla mi je: Mislim da je sad vrijeme da odem ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta