Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Pred očima bi joj počele titrati paslike, ostatci slika koje ostaju vidljive i kad nestanu iz vidnoga polja.
Osjetila bi kako joj aura titra, plava boja aure pretopila bi se u indigo ljubičastu a potom zaplamsala intenzivnom crvenom, poput plamena. Nečiji vreo dah zapahnuo bi joj potiljak, osjetila bi vrelinu nečijih usana tako blizu kao da će joj u sljedećem trenu dodirnuti nježnu kožu na stražnjoj stani vrata. Stvarni bi svijet zatitrao, konture predmeta se rasplinule, svjetlost naglo bljesnula a zatim utonula u tamu punu titrajućih svjetlaca.
Kad bi se Rose tren poslije prenula, ustanovila bi da završava započeti pokret ili rečenicu, shvatila da nitko osim nje nije registrirao njezinu odsutnost iz stvarnoga svijeta. Nitko, dok se u njezinu životu nije pojavio Silvestar. Silvestar je osluškivao svaki treptaj Roseina bića pa mu trenutci njezine otsutnosti nisu promakli. Kada se ta kratkotrajna epizoda Roseina 'apsansa' prvi puta pojavila u njegovoj prisutnosti, Silvestar se uplašio.
Ja sam uzrok tomu ... pomislio je.
Povjerovao je da je uzrok njegova želja da preduboko uđe u Rosein osobni psihološki prostor, da poništi i najmanju distancu koja bi ih mogla razdvajati. On, koji je po prirodi svoje profesije znao sve o modelima intimnosti i ravnoteže, o utjecajima kulture, temperamenta i osobnosti na ljudsko 'teritorijalno ponašanje', nije se uspio othrvati porivu da uđe u Roseinu dušu onako duboko kako je ulazio u njezino tijelo.
Oprosti ... rekao joj je kad se to prvi puta dogodilo.
Neću to više nikada uraditi, neću te više nikada nagnati da moraš uzmaknuti ...
No takve su se epizode ponovile pa je, Silvestru za ljubav, Rose obavila preglede koji su isključili postojanje organskih uzroka. Bolesti nema ... rekao im je Silvestrov prijatelj liječnik. A simptomi su najvjerojatnije prolazni. Uredan život bez velikih uzbuđenja, bez presija.
Kasno ste ušli u intimu ... kazao je liječnik Rosei ... a to je teritorij pun nepoznanica ... Vrijeme će učiniti svoje, zbližit ćete se i upoznati, opustiti se oboje ... Simptomi će vremenom nestati , a u suprotnom, dođite ponovo ...
Ono što je Rose prešutjela i Silvestru i liječniku bilo je da joj se to događalo od djetinjstva. S distance odraslog doba to je smatrala normalnim - sve djevojčice u djetinjstvu povremeno zaviruju u svijet s one strane ogledala, pripremajući se da postanu žene propituju wonderland svoje podsvijesti ... Uz to, Rose je s vremenom naučila predvidjeti ovakve 'izlete', onako kako ljudi koji pate od migrene predviđaju glavobolju, onako kako epileptičar osjeća najavu petit mal-a.
No, u posljednje dvije godine Roseina sposobnost predviđanja počela je postupno slabiti. Ipak, nikad joj se još nije dogodilo da se tako kao jutros, odjednom i bez najave, nađe u nestvarnom svijetu, na onoj drugoj obali kamo smrtnici zakoračuju samo u snu, snoviđenju ili halucinaciji. Nije željela uplašiti Silvestra pa mu je to prešutjela. Samoj sebi prešutjela je osjećaj krivnje zbog tog prešućivanja. A potom je, u trenutku bliskosti i potpunog predavanja, u Silvestrovu zagrljaju sve to zaboravila ...
Dok je Silvestar ljubio Rose, Jenisej je proticao ispod mosta, a most je nesvjestan ljudske vreve koja je odjekivala na njegovim snažnim plećima, osjećao samo nježne dodire rijeke na svojim kamenim bedrima ...
(nastavak slijedi)
P.S. Još uvijek slažem dojmove i sličice iz Krasnojarska:
Satovi na recepciji hotela koji pokazuju vrijeme Krasnoyarsk-Moscow-Paris-New York.
Maca Ksjuša koja u hotelu živi već 12 godina.
Žute cisterne s kvasom na krasnojarskim ulicama.
Lokoti koje mladenci ostavljaju na ogradi vidikovca kod kapelice sv. Paraskeve.
Pogled na Jenisej s prozora hotelske sobe ...
detalj spomenika Puškinu u Krasnojarsku, photo by rU
Pišem vam – šta bih znala bolje?
I šta vam više mogu reći?
Sad zavisi od vaše volje
Prezrenje vaše da l’ ću steći.
Al’ ako vas moj udes hudi
Bar malo trone i uzbudi,
Vi me se nećete odreći.
(Puškin,Tatjanino pismo Onjeginu)
...
Dva Roseina svijeta(4) ...
Sunce se tek pomaljalo na obzoru kad se Rose vratila u hotelsku sobu.
Sjećanja o svijetu s druge strane mosta ostala su tamo - na drugoj obali. Jenisej je milostivo razdvojio dvije obale, njegovi su valovi ostavili Roseine uspomene nataložene poput rječnog pijeska tamo, s druge strane mosta.
Silvestar je još uvijek snivao.
Rose širom otvori prozor koji je gledao prema rijeci i navuče pokrivač preko Silvestrovih golih leđa. Jutro je bilo svježe, grad se tek budio, novi dan je zavirivao u sobu obećavajući obilje novih dojmova. Rose skuha kavu u električnom kuhalu i naspe ju u veliku šalicu. Otpi gutljaj mirisne tamne tekućine i sjede na rub kreveta, uz Silvestra. Dlanovi i prsti još uvijek su joj bili hladni iako ih je pokušala zagrijati na toploj šalici. Stoga samo ovlaš dodirne Silvestrov obraz obrastao jutarnjom bradom. Brada je Silvestru rasla brzo, pa iako se prethodnog jutra glatko izbrijao, sad su mu gornja nausnica i četvrtasta donja vilica bile tamne od oštrih crnih dlačica izniklih preko noći. Za razliku od kose koju su godine obojile srebrom, Silvestrova je brada bila mladalački crna.
Budeći se, Silvestar posegnu za Rose.
Ruke su ti ledene ... prošapta.
Dođi da Te ugrijem ...
Rose se nasmija, a Silvestar, prislonivši njezin dlan na svoje lice, reče: Dođi, pazit ću da ova 'strnjika' ne ostavi tragove na tvojoj nježnoj koži ... Pazit ću, iako bih rado tragove ostavio tako da svi vide da sam ja bio taj sretnik ...
... koji Te jutros ljubio ...
(nastavak slijedi)
Krasnojarsk krase brojni spomenici. Uz one monumentalne iz sovjetskog doba tu su oni i suvremeni, više po mjeri čovjeka, koji se dobro uklapaju u gradske vizure.
most preko Jeniseja kraj Krasnojarska, photo by rU
Dva Roseina svijeta(3) ...
Stojeći na obali velike rijeke, Rose se sjetila podatka koji je negdje pročitala - čak ni u najtoplijim ljetnim danima vode Jeniseja kod Krasnojarska ne uspijevaju se zagrijati više od 14 stupnjeva. Usred maja Jenisej ima boju kakva je u moje Drave u novembru ... pomisli Rose.
Maj je zašao u drugu dekadu a u Krasnojarsku je jutarnja temperatura bila tek par stupnjeva iznad ništice. Rose se čvršće ovije velikim tamnocrvenim šalom koji je prebacila preko sivog kostima kad se u svitanje tiho iskrala iz hotelske sobe pazeći da ne probudi Silvestra. Njih dvoje doletješe u Krasnojarsk prethodne večeri. Pretrpane zračne luke, turbulencije tijekom leta, a potom kad stigoše- razlika u temperaturi i vremenska razlika. Sve ih je to oboje izmorilo. Silvestar je usnuo odmah, a Rose je teško zaspala i probudila se u svitanje oznojena, čvrsto priljubljena uz usnulog Silvestra. Obuzeo ju je osjećaj nemira i ona odluči posegnuti za lijekom koji je uvijek nepogrješivo funkcionirao - otići do najbliže vode.
Sad je stajala na obali promatrajući kako vjetar podiže valiće po površini Jeniseja. Oštri vjetar pojačavao je osjećaj hladnoće, tek je svanjivalo a preko mosta koji je premoštavao rijeku već je tutnjao promet. Iz velikih spavaonica sa suprotne obale ljudi su žurili na posao u stari dio grada.
Snažnim stupovima oslonjen o dno rijeke, kao da ne osjeća teret vozila na svojim plećima ... pomisli Rose koračajući prema mostu. Taj most stoji ovdje desetljećima ravnodušan prema ljudskoj buci i vrevi, stoji tiho osluškujući samo žubor rijeke, osjećajući samo njezino milovanje na svojim moćnim bokovima.
Rose još nije završila misao kad stupovi mosta odjednom zatreperiše i nestadoše. Most ostade visjeti na tankim nitima okačenim o sivi nebeski svod. Rose zadrha, ne od hladnoga vjetra koji je puhao sa suprotne obale već od Pogleda koji ju je pronašao čak i ovdje, tisućama milja daleko od njezina doma. Dok je drhtala pod tim tamnim užarenim Pogledom, vjetar stade, svi zvuci utihnuše. Na mostu više nije bilo niti jednoga vozila. Rose stupi na most vođena nečijom tuđom voljom. Šal višnjeve boje pade joj s ramena, njezin se sivi putni kostim nekim čudom prometnu u tanku gotovo prozirnu bijelu spavaćicu, cipele joj nestadoše s nogu.
Rose shvati da se uzalud odupire, njezina bosa stopala zakoračiše po pločicama kojima most bijaše popločan, vodeći je prema drugoj obali koja se gubila u magli. Tamo, preko mosta, možda i nema druge obale ... pomisli Rose.
A ipak, znala je - tamo na kraju mosta Netko je iščekuje, siguran da će mu ona doći, ako ne vlastitim izborom, onda Njegovom voljom vođena.
(nastavak slijedi)
P.S. Iz Krasnojarska se vratih u subotu, no tek sam danas našla vremena da posložim sličice i napišem nastavak priče.
Granica između dva Roseina svijeta, prozirna poput stakla, tanka kao oštrica sječiva.
A granicu ne možeš prijeći bez putovnice, vrata ne možeš otključati izgubljenim ključem ... pomisli Rose stojeći ponovno pred vratima onog drugog svijeta u koji nije zavirila od djetinjstva.
Tamo negdje, na polici 'izgubljeno-nađeno', ležali su i izgubljeni ključ i izgubljena putovnica. No, Rose je zaboravila adresu biroa za izgubljene stvari pa je mogla samo zaviriti kroz ključanicu premreženu paučinom.
Od plavih leptira ni traga.
U ružičnjaku od ruža ostade samo trnje.
A slap? I slap nestade ...
Prizor pred Roseinim pogledom koji je kroz ključanicu zavirivao u onaj drugi, gotovo zaboravljeni svijet, nimalo nije ličio na lijepa djetinja sjećanja. Duboka tamna provalija a iznad nje most tankim nitima okačen o sivo nebo. Druga obala gubila se u magli i Rose se upita: Dosiže li taj most drugu obalu?
Ništa nije bilo nalik sjećanjima, ništa osim slutnje o Nečjem prisusustvu.
Nevidljivi Tvorac i dalje je bio tamo. To više i nije bila slutnja nego izvjesnost, izvjesnost tako snažna da Rose ustuknu. Brzo skrete pogled s ključanice bojeći se - s druge će strane ugledati pogled nekog tamnog oka koje je promatra.
Granica između dva Roseina svijeta. Prozirna poput stakla i tanka kao oštrica sječiva iskovanog od čudesne slitine čiji su sastav drevni majstori propustili povjeriti svojim šegrtima. Svijest o postojanju dvaju svijetova i oštre razdjelnice među njima dublja je od Roseinih prvih sjećanja. Tamo, u vremenu prije prvih sjećanja, Rose je tu granicu prelazila s lakoćom, skačući iz jednog u drugi svijet poput djeteta koje skakuće iz jednog u drugi kvadrat 'školice,' nacrtane kredom na pločniku. A onda kad je Rose, negdje u dobi od dvije godine, zakoračila u vrijeme prvih trajnijih sjećanja, lakoće nestade. Vrata onog drugog svijeta se zatvoriše, no prozor ipak ostade otvoren.
Razmišljajući o tomu, odrasla Rose vidje sebe kao plavokosu i plavooku djevojčicu lica priljubljenog uz zamagljeno staklo. Kao što je to u djetinjstvu rado činila, kleči na stolici uz prozor okrenut prema ulici, promatrajući drugu djecu u igri. Roseini roditelji, znatno stariji od roditelja njezinih vršnjaka, u svijetu koji se pruža iza prozorskog stakla i vrtne ograde vide bezbrojne potencijalne opasnosti po svoju kćer - zahrđali čavao u travi koji vrijeba boso dječje stopalo, labavi crijep na sljemenu susjedne kuće koji može pasti svakog trena, jureći automobil u ulici kojom poneki automobil promili jedva jednom tjedno, neznanac opakih namjera u predgrađu u kojem svak svakoga poznaje ... Stoga Rose nikada ne izlazi na ulicu nenadzirana. Dok druga djeca cijeloga ljeta od jutra do mraka slobodno krstare mirnim periferijskim ulicama odazivajući se tek na povremene roditeljske pozive na užinu, ručak i večeru, Rose kleči uz otvoreni prozor. Pet joj je godina i rado bi bosa potrčala travnjakom koji se pruža između ceste i uličnog pločnika, rado bi gacala šancem koji će proljetna kiša napuniti vodom. Svibanj se bliži kraju a kiša koja upravo počinje padati pretvara se u pravi ljetni pljusak. Mati zatvara prozor a Rose, nosa priljubljenog uz prozorsko staklo, kroz zavjesu satkanu od kišnih kapi promatra drugu djecu koja veselo vrišteći trče prema svojim kućnim vratima.
Pljusak prestade a Rose, obrisavši dlanom maglicu s prozorskog stakla, umjesto poznatog pogleda kroz prozor ugleda čudesan pejzaž nestvarne ljepote - jata plavih leptira krilima zaklanjaju pogled na nebo, tisuće ružičastih ružinih cvjetova rascvjetavaju se pred Roseinim plavim očima u hipu, kao u 'time lapse' ubrzanju, vodena zavjesa velikog slapa rastvara se otkrivajući pogled na mjesečinom obasjano jezero ... Prizori koji se pretapaju u djevojčicinu pogledu istodobno su i zadivljujući i zastrašujući a ona ipak u njima uživa, unatoč stahu. A tada, u trenutku kad Rose skupi dovoljno hrabrosti da pokuša zakoračiti u taj čarobni svijet, prozorsko se staklo opet zamagli i djevojčica zna da je iza njega ponovo samo poznata ulica okupana kišom.
Tek je ušavši u pubertet Rose shvatila – slutnja je ono što je u zastrašujuće u ljepoti tog drugog tajanstvenog svijeta koji se povremeno i neočekivano otkriva njezinom pogledu. Slutnja o nevidljivom Tvorcu tih prekrasnih prizora koji je promatra s one druge strane, iza granice između dva svijeta, prozirne poput stakla i tanke kao oštrica sječiva.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta