Marketing
Dva Roseina svijeta(1) ...
... kratka priča koja se možda
i oduži ...
photo by rU
Dva Roseina svijeta(1), kratka priča ...
Granica između dva Roseina svijeta. Prozirna poput stakla i tanka kao oštrica sječiva iskovanog od čudesne slitine čiji su sastav drevni majstori propustili povjeriti svojim šegrtima. Svijest o postojanju dvaju svijetova i oštre razdjelnice među njima dublja je od Roseinih prvih sjećanja. Tamo, u vremenu prije prvih sjećanja, Rose je tu granicu prelazila s lakoćom, skačući iz jednog u drugi svijet poput djeteta koje skakuće iz jednog u drugi kvadrat 'školice,' nacrtane kredom na pločniku. A onda kad je Rose, negdje u dobi od dvije godine, zakoračila u vrijeme prvih trajnijih sjećanja, lakoće nestade. Vrata onog drugog svijeta se zatvoriše, no prozor ipak ostade otvoren.
Razmišljajući o tomu, odrasla Rose vidje sebe kao plavokosu i plavooku djevojčicu lica priljubljenog uz zamagljeno staklo. Kao što je to u djetinjstvu rado činila, kleči na stolici uz prozor okrenut prema ulici, promatrajući drugu djecu u igri. Roseini roditelji, znatno stariji od roditelja njezinih vršnjaka, u svijetu koji se pruža iza prozorskog stakla i vrtne ograde vide bezbrojne potencijalne opasnosti po svoju kćer - zahrđali čavao u travi koji vrijeba boso dječje stopalo, labavi crijep na sljemenu susjedne kuće koji može pasti svakog trena, jureći automobil u ulici kojom poneki automobil promili jedva jednom tjedno, neznanac opakih namjera u predgrađu u kojem svak svakoga poznaje ... Stoga Rose nikada ne izlazi na ulicu nenadzirana. Dok druga djeca cijeloga ljeta od jutra do mraka slobodno krstare mirnim periferijskim ulicama odazivajući se tek na povremene roditeljske pozive na užinu, ručak i večeru, Rose kleči uz otvoreni prozor. Pet joj je godina i rado bi bosa potrčala travnjakom koji se pruža između ceste i uličnog pločnika, rado bi gacala šancem koji će proljetna kiša napuniti vodom. Svibanj se bliži kraju a kiša koja upravo počinje padati pretvara se u pravi ljetni pljusak. Mati zatvara prozor a Rose, nosa priljubljenog uz prozorsko staklo, kroz zavjesu satkanu od kišnih kapi promatra drugu djecu koja veselo vrišteći trče prema svojim kućnim vratima.
Pljusak prestade a Rose, obrisavši dlanom maglicu s prozorskog stakla, umjesto poznatog pogleda kroz prozor ugleda čudesan pejzaž nestvarne ljepote - jata plavih leptira krilima zaklanjaju pogled na nebo, tisuće ružičastih ružinih cvjetova rascvjetavaju se pred Roseinim plavim očima u hipu, kao u 'time lapse' ubrzanju, vodena zavjesa velikog slapa rastvara se otkrivajući pogled na mjesečinom obasjano jezero ... Prizori koji se pretapaju u djevojčicinu pogledu istodobno su i zadivljujući i zastrašujući a ona ipak u njima uživa, unatoč stahu. A tada, u trenutku kad Rose skupi dovoljno hrabrosti da pokuša zakoračiti u taj čarobni svijet, prozorsko se staklo opet zamagli i djevojčica zna da je iza njega ponovo samo poznata ulica okupana kišom.
Tek je ušavši u pubertet Rose shvatila – slutnja je ono što je u zastrašujuće u ljepoti tog drugog tajanstvenog svijeta koji se povremeno i neočekivano otkriva njezinom pogledu. Slutnja o nevidljivom Tvorcu tih prekrasnih prizora koji je promatra s one druge strane, iza granice između dva svijeta, prozirne poput stakla i tanke kao oštrica sječiva.
(nastavak slijedi)
photo by rU
Post je objavljen 06.05.2011. u 10:11 sati.