Marketing
s obale Jeniseja ...
most preko Jeniseja kraj Krasnojarska, photo by rU
Dva Roseina svijeta(3) ...
Stojeći na obali velike rijeke, Rose se sjetila podatka koji je negdje pročitala - čak ni u najtoplijim ljetnim danima vode Jeniseja kod Krasnojarska ne uspijevaju se zagrijati više od 14 stupnjeva. Usred maja Jenisej ima boju kakva je u moje Drave u novembru ... pomisli Rose.
Maj je zašao u drugu dekadu a u Krasnojarsku je jutarnja temperatura bila tek par stupnjeva iznad ništice. Rose se čvršće ovije velikim tamnocrvenim šalom koji je prebacila preko sivog kostima kad se u svitanje tiho iskrala iz hotelske sobe pazeći da ne probudi Silvestra. Njih dvoje doletješe u Krasnojarsk prethodne večeri. Pretrpane zračne luke, turbulencije tijekom leta, a potom kad stigoše- razlika u temperaturi i vremenska razlika. Sve ih je to oboje izmorilo. Silvestar je usnuo odmah, a Rose je teško zaspala i probudila se u svitanje oznojena, čvrsto priljubljena uz usnulog Silvestra. Obuzeo ju je osjećaj nemira i ona odluči posegnuti za lijekom koji je uvijek nepogrješivo funkcionirao - otići do najbliže vode.
Sad je stajala na obali promatrajući kako vjetar podiže valiće po površini Jeniseja. Oštri vjetar pojačavao je osjećaj hladnoće, tek je svanjivalo a preko mosta koji je premoštavao rijeku već je tutnjao promet. Iz velikih spavaonica sa suprotne obale ljudi su žurili na posao u stari dio grada.
Snažnim stupovima oslonjen o dno rijeke, kao da ne osjeća teret vozila na svojim plećima ... pomisli Rose koračajući prema mostu. Taj most stoji ovdje desetljećima ravnodušan prema ljudskoj buci i vrevi, stoji tiho osluškujući samo žubor rijeke, osjećajući samo njezino milovanje na svojim moćnim bokovima.
Rose još nije završila misao kad stupovi mosta odjednom zatreperiše i nestadoše. Most ostade visjeti na tankim nitima okačenim o sivi nebeski svod. Rose zadrha, ne od hladnoga vjetra koji je puhao sa suprotne obale već od Pogleda koji ju je pronašao čak i ovdje, tisućama milja daleko od njezina doma. Dok je drhtala pod tim tamnim užarenim Pogledom, vjetar stade, svi zvuci utihnuše. Na mostu više nije bilo niti jednoga vozila. Rose stupi na most vođena nečijom tuđom voljom. Šal višnjeve boje pade joj s ramena, njezin se sivi putni kostim nekim čudom prometnu u tanku gotovo prozirnu bijelu spavaćicu, cipele joj nestadoše s nogu.
Rose shvati da se uzalud odupire, njezina bosa stopala zakoračiše po pločicama kojima most bijaše popločan, vodeći je prema drugoj obali koja se gubila u magli. Tamo, preko mosta, možda i nema druge obale ... pomisli Rose.
A ipak, znala je - tamo na kraju mosta Netko je iščekuje, siguran da će mu ona doći, ako ne vlastitim izborom, onda Njegovom voljom vođena.
(nastavak slijedi)
P.S. Iz Krasnojarska se vratih u subotu, no tek sam danas našla vremena da posložim sličice i napišem nastavak priče.
Post je objavljen 23.05.2011. u 13:38 sati.