Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
U mislima si mojim.
U mome snu i dahu,
u svakoj mojoj kretnji.
U bijelom i u crnom,
u dodiru i mraku,
u zanosu i strepnji ...
(Jakša Fiamengo)
...
Rosei se učini - ulovio je njezin pogled, čuo njezinu neizgovorenu pomisao. Pune mu usne nabubriše i otvoriše se a Rose osjeti kako i njezine usnice bubre i vlaže se. Vreli trnci prostrujaše joj tijelom i ona mu, unatoč odupiranju, zakorači ususret.
Inače plaha i suzdržana Rose priđe mu bez oklijevanja. Čim mu je bila na dohvatu, On ispruži ruku i svojim dugim gipkim prstima obuhvati Roseinu šaku. Prsti su mu bili ledeno hladni, no već pri prvom dodiru s Roseinim dlanom, zapešćem i prstima, ruka mu se ugrijala i Rose osjeti kako mu pod tankom kožom krv brzo kola. Na dodir Njegove ruke Rose istoga trena zaboravi sve. Ime grada iz kojeg je doputovala, svoju adresu, čak i svoje ime. Više nije bila Rose, više nije znala tko je ...
Tko sam ja? zapita se Rose. Odakle dolazim, kamo idem ... kako se zovem?
Pomisli - Ne bih se mogla odazvati kad bi me netko mojim imenom pozvao ...
Morana ... prošaptao je.
Glas mu je bio dubok, taman, senzualan. I, Rose mu povjeruje, postade Morana. Vidje sebe kako leti na metli i plovi morem u ljusci od jajeta. Plavi joj uvojci postadoše crni poput krila gavranova, nokti na rukama produžiše se u kandže ... Rose vidje sebe kako ulazi u tuđe snove ... Vidje sebe uz uzglavlje nepoznate joj plavokose žene, zaviri joj u san i nasmija se njezinim snovima ... Bili su to snovi nježni, plavetni, prozirni, lepršavi ...
Malo ti jarkijih boja treba ... prošapta Morana plavokosoj, nagne se i poljubi joj blijede usne.
...
Morana, ne igraj se, ne oklijevaj ...
Dođi, dugo sam te čekao ... Dođi, ljubit ću te k'o što te nitko ljubio nije, odvest ću te tamo kamo nikoga prije tebe nisam poželio povesti ... Dođi, znam da želiš i ti mene, dođi, sve ti misli i želje znam ... i sve ću ih ispuniti ...
I, ona mu priđe. Ne kao Rose, jer Rose se više nije sjećala da je nekad bila Rose. Priđe mu kao Morana. Samosvjesna, sigurna, neustrašiva, požudna. Tijela im se sljubiše i stopiše u trenu poput dva plamena jezička. U plamenu nestade Roseine nesigurnosti i plahosti, ona više nije samo davala, kao što je to uvijek činila, ona je i uzimala, uzimala, uzimala ...
Njegovo se tijelo grčilo pod njezinim. Propinjao se, uzaludno pokušavajući utonuti u nju do dna. Gorio je poput plamena, gorjela je i ona, gorjeli su zajedno poput ivanjskog krijesa. No, kako su trenutci odmicali, ona je plamsala vrelije, jarkije, višlje. Iskre su letjele uvis, kao s neke lomače na kojoj oboje gore, poput prijestupnika osuđenih na smrt spaljivanjem ... Plameni jezici sunuše uvis, njoj se učini da će spaliti Mjesec i spržiti zvijezde ... Zemlja se pod njima propinjala, užareni potoci potekoše u erupciji koja je trajala beskonačno ...
Pusti me, Morana ...
Sagorjet' ću ...
Ona pomisli kako bi mogla tako gorjeti i nakon sudnjega dana, ne žaleći. Tada zaplamsa još jednom, visoko, do neba. I dok su zadnje iskre gasnule, Morana opet postade Rose. Više nije mislila samo na sebe, mislila je na njega. Uplaši se: Povrijedila sam ga ... izmorila ... Više mu se nije divila, više ga se nije bojala, više ga nije željela ... sažaljevala ga je.
Izgledao je tako moćan, tako vječan... Činilo se da posjeduje ključ svih tajni, da o meni zna više od mene same ...
A, ustvari, nije shvatio ništa ... pomisli s tugom.
...
Rose se prenu, kao iz bunila.
Shvati da nije u svome gradu, da ne sniva neki čudan san, sigurna u svojoj postelji. Stajala je na trgu maloga grada u koji je jučer doputovala. Veče se spuštalo, Mjesec crven od vreline protekloga dana obasjavao je trg i crkvicu u središtu trga. U sjeni crkvice On je i dalje sjedio na kamenu. I sam od hladna kamena.
Rose ga ponovo pogleda, ponovo dotaknu.
Kamen je bio hladan, uglačan od dodira brojnih turista koji su svraćali do poznatog spomenika. Rose prijeđe pogledom po tragovima dodira. Prsti, koljeno, stopalo, nos, potiljak ... Posvuda su se vidjeli tragovi onih koji su ga dodirivali prije nje ...
Rose se nasmiješi, još jednom mu dodirne skamenjene usne, okrete se ... i ode ne osvrćući se. No, znala je, osvrtat će se u mislima još dugo ...
Znala je da će i ona i On, da će oboje pamtiti, oboje sanjati taj kratki trenutak u kojem je ona otkrila nepoznate predjele u sebi.
Sad je znala da u snenoj i krhkoj Rose sniva divlja i neobuzdana Morana ... znala je da se Morana može opet probuditi, kad god to Rose poželi ...
A Rose, Rose je sad željela samo Silvestra.
Željela ga je više no ikada prije ... Sad je konačno znala da s njime može biti i Rose i Morana, znala je da će je Silvestar voljeti ma kako se zvala ...
(kraj priče)
dodatak
Autorica skulpture iz slideshowa je Marija Ujević Galetović.
Vjerojatno ste, čak i ako ne pamtite ime autora, vidjeli neku od njezinih skulptura. Možda onu Šenoe, u Zagrebu, ili Krleže, u Opatiji ...ili ovu iz slide-a, skulpturu Gotovca, u Osoru ... Možda su vam poznate neke od njenih skulptura 'mudrih muških glava', kako ih naziva njihova autorica, a možda znate i neke iz njezina opusa 'ženskih tijela'. Možda Malu s dugom kosom ili Ženu - mačku, iz ciklusa Sve o Evi?
No, dovoljno je vidjeti samo jednu njezinu skulpturu pa ćete se složiti s autorom njezine monografije koji Mariju Ujević Galetović naziva - Marija Drukčija. Njezine skulpture nisu spomenici, one su dio prostora jer umjetnica ih, kako sama veli, stvara za određeni prostor a ne za 'komemorativnu nedodirljivost'. Kao i njihova autorica, ove su skulpture uvijek iste, a drugačije. Kad radi portrete poznatih ne insistira na fizičkoj sličnosti, kad portret 'ispadne' dosadno sličan, autorica ga razbije, kao što je to učinila sa svojim portretom Tuđmana. Marija se ne boji biti drukčija, možda mi se baš zato njezin rad tako sviđa.
Naprosto sam se zaljubila u njezinu skulpturu Gotovca. Činilo mi se da bih mogla satima gledati, fotografirati, dodirivati to lice. Činilo mi se da mi uzvraća pogledima i dodirima. Stoga mu i ja uzvratih, pričom iz naslova ovoga posta.
Kuda lijepi tamničaru
Sa tim ključem poprskanim krvlju
Idem da oslobodim onu koju volim
Ako još ima vremena
A nju sam zatvorio
I nježno i svirepo
Na najskrovitijem mjestu svojih želja
Na najdubljem mjestu svojih nemira
U laži budućnosti
U gluposti zaklinjanja ...
(Jacques Prevert)
Susret (1), kratka priča
Prošavši uskom sjenovitom uličicom, između kamenih fasada kuća sa zatvorenim plavim škurama, Rose se odjednom nađe na malenom trgu. Jarko sunce koje je obasjavalo trg na trenutak je zaslijepi, zjenice usred plavih Roseinih šarenica suziše se u malenu točkicu, u tami očnog dna zaigraše joj svjetlaci.
Rose načas spusti očne kapke, a kada ih je podigla, susrete se s Njegovim pogledom. Sjedio je na kamenu, tih i nepomičan kao da je tu od postanka vremena. Rose načas pomisli: Bio tu i prije no što je trg sagrađen, prije no što je zvono na crkvici pred kojom je sjedio prvi put zazvonilo, davno prije no što su posađena stabla oleandra koja uokviruju trg ...
Na crkvenom zvoniku upravo je otkucavalo podne, sunce dosegnu zenit, sve se sjenke skratiše i nestadoše, sve osim onih pod lukovima Njegovih istaknutih obrva pod kojima se u sjeni skrivao Njegov pogled, dubok, taman, pronicljiv. Rose se pred tim pogledom osjeti obnažena. Načas je preplavi val straha, učini joj se da Njegov pogled prodire u njezinu dušu i njezino tijelo, učini joj se da tome pogledu ne može ništa sakriti. Rose poželi okrenuti se, vratiti se u sjenu uličice, utrčati u prvu kapiju, skriti se u nekom sjenovitom dvorištu pod pergolom prekrivenom lišćem loze.
No, val se nelagode, udarivši o rub Roseine svijesti, povuče. Rose je stajala nepomično, prikovana tim pogledom, svjesna Njegove magnetične privlačnosti. On uopće nije lijep ... pomisli Rose. A ipak, ne mogu odvojiti pogled od toga lica upalih obraza i koščatih jagodica, od tog velikog istaknutog nosa, linije obrijane lobanje, kontura punih senzualnih usana i istaknute brade, od tih očiju duboko uvučenih u očne duplje.
Sjedio je, pa mu nije mogla odrediti visinu, no pomisli kako bi je sigurno nadvisivao kad bi ustao.
Morao bi se sagnuti da me poljubi ... pomisli Rose i zaprepasti se pred tom pomišlju.
Tada joj se učini - ulovio je njezin pogled, čuo njezinu neizgovorenu pomisao. Pune mu usne nabubriše i otvoriše se a Rose osjeti kako i njezine usnice bubre i vlaže se. Vreli trci prostrujaše joj tijelom i ona mu, unatoč odupiranju, zakorači ususret.
budeš li obala
što vale sniva
bit ću val
što te pokriva
budem li more
i ništa drugo
za bonace
sanjat ću jugo
(Dragan Gortan)
... a sličice i pričice s obala Velikog Plavetnila
složit ću ujutro ...
...
update, 20:51
Od jutros prebirem sličice i sjećanja ... i tražim prave riječi.
No, riječi su preslabe da iskažu ono što osjećam, draga Bodljice ...
Osjetila sam se dobrodošlom i prihvaćenom potpuno, bez ostatka. Pokazala si mi more, nebo i kamen, odvela me na prekrasna mjesta, no najljepše je ono mjestašce u tvome srcu u kojem si našla prostor za mene. Pomogla si mi pogledati u sebe samu i prihvatiti sebe onakvom kakva sam, a meni to nikada nije bilo lako ... Hvala ti na svakom lijepom trenutku, sve sam ih sa sobom ponijela i znam da će mi trajati ...
Poljubac tebi, dragoj Iv., slatkom bodljikavcu, macanima i oklopnjacima ...
Odoh u san ... a priču o blogerskom susretu ispričat ću sutra ...
ponedjeljak, update: blogerski susret
Do sada sam imala prilike uživo sresti samo Vitae, lica ostalih znala sam s fotografija. Ulazila sam u vaše blog-svjetove, razgovarala s vama na mojoj vrtnoj klupici, razmjenjivala mailove, a nekima od vas i glas čula u telefonskim razgovorima. Ipak, bilo me je pomalo strah - hoću li u očima vas, dragih prijatelja, i uživo biti rU koju poznajete s obale vrtnih jezeraca. No, kad se katamaran približio obali a Misko mi pružio ruku, dok je Majstorica mahala lepezom u znak dobrodošlice, straha je nestalo. Lorica je još sićušnija nego na fotkama ... pomislih. Misko je još višlji nego na fotkama a Majstoričin osmijeh tako je širok i topao ...
Popili smo kavu i dok nas je Lori pozorno promatrala dugo razgovarali. Potom me Majstorica upoznala sa svojom majkom koja me ugostila u svojoj lijepoj kući. Uživala sam u zanimljivim pričama drage Majstoričine mame, u njezinom prelijepom vrtu i ukusnim jelima koje je pripremila. Osjećala sam se kao draga i dobrodošla gošća.
Poslijepodne provedoh s Vitae, Miskom i Lori. Gledali smo zalazak sunca na opatijskoj obali, pijuckali kavu, a priči nije bilo kraja.
Sutradan se okupismo u Karolini. Kad smo Majstorica i ja stigle, Misko s Loricom i Wind već su bili tu. Razveselih se prilici da upoznam Wind čije postove i britke komentare rado čitam. Ubrzo stiže i Zmajka. Povela je i svoju kćer, Djevojčicu s knjižicama, a ja se skoro rasplakah od radosti. Pogledi nam se sretoše i srce mi je bilo puno ... Još se nisam uspjela sabrati, a eto stiže i Ignis. Draga Ignis koja je bila prvi komentator na mome blogu i koju smatram svojom trećom nećakinjom. Nazvah mobitelom Bodljicu pa se i njezin dragi glas pridružio ostalima.
Sve su se moje želje ispunile!
Oko mene draga lica i glasovi. Riječi teku lako i spontano, čini se kao da se na kavi sastajemo svakoga tjedna nastavljajući započeti razgovor. Vrijeme je prošlo u trenu ...
Pomalo sam žalila što Gogoo nije uspio doći na blogersku kavicu, no na moju radost, ipak ga sretoh. Došao je s Miskom da me isprati kad sam sljedećeg dana kretala kući. U kratkom razgovoru spomenusmo planinarske poduhvate, prenesoh mu pozdrave mojih planinara, Ančice i Miroslava. I, dok je autobus kretao, a Misko i Gogoo mi mahali s perona, u mislima mi proletješe lica svih dragih prijatelja.
Svima vam hvala na gostoprimstvu, darovima, lijepim riječima. Nadam se da ćemo imati prilike susresti se i na mojoj vrtnoj klupici i to ne samo onoj virtualnoj već i na onoj pravoj.
Trenutak kad se Dan i Noć sretnu i dodirnu, oštre se konture ublaže a meka i topla svjetlost sutona zamagli sve obrise, kad govor utihne u šapat a udisaj u uzdah, kad brige proteklog dana izblijede a sutrašnje je jutro čitavu vječnost daleko ...
Poželim, ponekad, Voljeni, da taj sjetni i sretni sfumato trenutak
potraje zauvijek, poput smješka Mona Lise ...
"Ljubavi, pijuć sa tvoga zdenca ne ugasih žeđ,
već ožeđah jače..."
(Kahlil Gibran.)
...
Obiteljsko okupljanje, jučer.
Okupili smo se kod 'Tri mudraca' u selu Karancu.
Lijepo smo se družili, a pošto će se tu u kolovozu održati svatovsko slavlje Sanje i Kove, budući mladenci i njihovi roditelji iskoristili su priliku da s gazdom dogovore detalje oko jelovnika, glazbe, rasporeda sjedenja gostiju ...
Ne sumnjam da će tada moj dragi šogor, mladenkin otac, 'naručiti' i ovu pjesmu koju i sam zna ponekad lijepo otpjevati ...
:-)
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta