Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Kuda lijepi tamničaru
Sa tim ključem poprskanim krvlju
Idem da oslobodim onu koju volim
Ako još ima vremena
A nju sam zatvorio
I nježno i svirepo
Na najskrovitijem mjestu svojih želja
Na najdubljem mjestu svojih nemira
U laži budućnosti
U gluposti zaklinjanja ...
(Jacques Prevert)
Susret (1), kratka priča
Prošavši uskom sjenovitom uličicom, između kamenih fasada kuća sa zatvorenim plavim škurama, Rose se odjednom nađe na malenom trgu. Jarko sunce koje je obasjavalo trg na trenutak je zaslijepi, zjenice usred plavih Roseinih šarenica suziše se u malenu točkicu, u tami očnog dna zaigraše joj svjetlaci.
Rose načas spusti očne kapke, a kada ih je podigla, susrete se s Njegovim pogledom. Sjedio je na kamenu, tih i nepomičan kao da je tu od postanka vremena. Rose načas pomisli: Bio tu i prije no što je trg sagrađen, prije no što je zvono na crkvici pred kojom je sjedio prvi put zazvonilo, davno prije no što su posađena stabla oleandra koja uokviruju trg ...
Na crkvenom zvoniku upravo je otkucavalo podne, sunce dosegnu zenit, sve se sjenke skratiše i nestadoše, sve osim onih pod lukovima Njegovih istaknutih obrva pod kojima se u sjeni skrivao Njegov pogled, dubok, taman, pronicljiv. Rose se pred tim pogledom osjeti obnažena. Načas je preplavi val straha, učini joj se da Njegov pogled prodire u njezinu dušu i njezino tijelo, učini joj se da tome pogledu ne može ništa sakriti. Rose poželi okrenuti se, vratiti se u sjenu uličice, utrčati u prvu kapiju, skriti se u nekom sjenovitom dvorištu pod pergolom prekrivenom lišćem loze.
No, val se nelagode, udarivši o rub Roseine svijesti, povuče. Rose je stajala nepomično, prikovana tim pogledom, svjesna Njegove magnetične privlačnosti. On uopće nije lijep ... pomisli Rose. A ipak, ne mogu odvojiti pogled od toga lica upalih obraza i koščatih jagodica, od tog velikog istaknutog nosa, linije obrijane lobanje, kontura punih senzualnih usana i istaknute brade, od tih očiju duboko uvučenih u očne duplje.
Sjedio je, pa mu nije mogla odrediti visinu, no pomisli kako bi je sigurno nadvisivao kad bi ustao.
Morao bi se sagnuti da me poljubi ... pomisli Rose i zaprepasti se pred tom pomišlju.
Tada joj se učini - ulovio je njezin pogled, čuo njezinu neizgovorenu pomisao. Pune mu usne nabubriše i otvoriše se a Rose osjeti kako i njezine usnice bubre i vlaže se. Vreli trci prostrujaše joj tijelom i ona mu, unatoč odupiranju, zakorači ususret.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
