Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
31.07.2010., subota
kišni fado
 photo by rU ima li simetrije u kišnim kapima, što slivaju se niz prozorsko staklo? je l' simetričan ovaj kišni fado? potražila bih u njemu simetriju rado ... no, na obrazu mi, Voljeni, noćas i kišne kapi gube simetriju ... jutros su jedino, Jedini, kiša i tuga savršeno simetrične ... ... update: nedjelja, 1. kolovoza Ako želiš dugu, prvo se moraš pomiriti s kišom. (autor nepoznat)
|
- 13:04 - Komentari (7) - Isprintaj - #
28.07.2010., srijeda
Susret (2), kratka priča
 photo by Ru Susret (2), kratka priča U mislima si mojim. U mome snu i dahu, u svakoj mojoj kretnji. U bijelom i u crnom, u dodiru i mraku, u zanosu i strepnji ... (Jakša Fiamengo) ... Rosei se učini - ulovio je njezin pogled, čuo njezinu neizgovorenu pomisao. Pune mu usne nabubriše i otvoriše se a Rose osjeti kako i njezine usnice bubre i vlaže se. Vreli trnci prostrujaše joj tijelom i ona mu, unatoč odupiranju, zakorači ususret. Inače plaha i suzdržana Rose priđe mu bez oklijevanja. Čim mu je bila na dohvatu, On ispruži ruku i svojim dugim gipkim prstima obuhvati Roseinu šaku. Prsti su mu bili ledeno hladni, no već pri prvom dodiru s Roseinim dlanom, zapešćem i prstima, ruka mu se ugrijala i Rose osjeti kako mu pod tankom kožom krv brzo kola. Na dodir Njegove ruke Rose istoga trena zaboravi sve. Ime grada iz kojeg je doputovala, svoju adresu, čak i svoje ime. Više nije bila Rose, više nije znala tko je ... Tko sam ja? zapita se Rose. Odakle dolazim, kamo idem ... kako se zovem? Pomisli - Ne bih se mogla odazvati kad bi me netko mojim imenom pozvao ... Morana ... prošaptao je. Glas mu je bio dubok, taman, senzualan. I, Rose mu povjeruje, postade Morana. Vidje sebe kako leti na metli i plovi morem u ljusci od jajeta. Plavi joj uvojci postadoše crni poput krila gavranova, nokti na rukama produžiše se u kandže ... Rose vidje sebe kako ulazi u tuđe snove ... Vidje sebe uz uzglavlje nepoznate joj plavokose žene, zaviri joj u san i nasmija se njezinim snovima ... Bili su to snovi nježni, plavetni, prozirni, lepršavi ... Malo ti jarkijih boja treba ... prošapta Morana plavokosoj, nagne se i poljubi joj blijede usne. ... Morana, ne igraj se, ne oklijevaj ... Dođi, dugo sam te čekao ... Dođi, ljubit ću te k'o što te nitko ljubio nije, odvest ću te tamo kamo nikoga prije tebe nisam poželio povesti ... Dođi, znam da želiš i ti mene, dođi, sve ti misli i želje znam ... i sve ću ih ispuniti ... I, ona mu priđe. Ne kao Rose, jer Rose se više nije sjećala da je nekad bila Rose. Priđe mu kao Morana. Samosvjesna, sigurna, neustrašiva, požudna. Tijela im se sljubiše i stopiše u trenu poput dva plamena jezička. U plamenu nestade Roseine nesigurnosti i plahosti, ona više nije samo davala, kao što je to uvijek činila, ona je i uzimala, uzimala, uzimala ... Njegovo se tijelo grčilo pod njezinim. Propinjao se, uzaludno pokušavajući utonuti u nju do dna. Gorio je poput plamena, gorjela je i ona, gorjeli su zajedno poput ivanjskog krijesa. No, kako su trenutci odmicali, ona je plamsala vrelije, jarkije, višlje. Iskre su letjele uvis, kao s neke lomače na kojoj oboje gore, poput prijestupnika osuđenih na smrt spaljivanjem ... Plameni jezici sunuše uvis, njoj se učini da će spaliti Mjesec i spržiti zvijezde ... Zemlja se pod njima propinjala, užareni potoci potekoše u erupciji koja je trajala beskonačno ... Pusti me, Morana ... Sagorjet' ću ... Ona pomisli kako bi mogla tako gorjeti i nakon sudnjega dana, ne žaleći. Tada zaplamsa još jednom, visoko, do neba. I dok su zadnje iskre gasnule, Morana opet postade Rose. Više nije mislila samo na sebe, mislila je na njega. Uplaši se: Povrijedila sam ga ... izmorila ... Više mu se nije divila, više ga se nije bojala, više ga nije željela ... sažaljevala ga je. Izgledao je tako moćan, tako vječan... Činilo se da posjeduje ključ svih tajni, da o meni zna više od mene same ... A, ustvari, nije shvatio ništa ... pomisli s tugom. ... Rose se prenu, kao iz bunila. Shvati da nije u svome gradu, da ne sniva neki čudan san, sigurna u svojoj postelji. Stajala je na trgu maloga grada u koji je jučer doputovala. Veče se spuštalo, Mjesec crven od vreline protekloga dana obasjavao je trg i crkvicu u središtu trga. U sjeni crkvice On je i dalje sjedio na kamenu. I sam od hladna kamena. Rose ga ponovo pogleda, ponovo dotaknu. Kamen je bio hladan, uglačan od dodira brojnih turista koji su svraćali do poznatog spomenika. Rose prijeđe pogledom po tragovima dodira. Prsti, koljeno, stopalo, nos, potiljak ... Posvuda su se vidjeli tragovi onih koji su ga dodirivali prije nje ... Rose se nasmiješi, još jednom mu dodirne skamenjene usne, okrete se ... i ode ne osvrćući se. No, znala je, osvrtat će se u mislima još dugo ... Znala je da će i ona i On, da će oboje pamtiti, oboje sanjati taj kratki trenutak u kojem je ona otkrila nepoznate predjele u sebi. Sad je znala da u snenoj i krhkoj Rose sniva divlja i neobuzdana Morana ... znala je da se Morana može opet probuditi, kad god to Rose poželi ... A Rose, Rose je sad željela samo Silvestra. Željela ga je više no ikada prije ... Sad je konačno znala da s njime može biti i Rose i Morana, znala je da će je Silvestar voljeti ma kako se zvala ... (kraj priče)
dodatak Autorica skulpture iz slideshowa je Marija Ujević Galetović. Vjerojatno ste, čak i ako ne pamtite ime autora, vidjeli neku od njezinih skulptura. Možda onu Šenoe, u Zagrebu, ili Krleže, u Opatiji ...ili ovu iz slide-a, skulpturu Gotovca, u Osoru ... Možda su vam poznate neke od njenih skulptura 'mudrih muških glava', kako ih naziva njihova autorica, a možda znate i neke iz njezina opusa 'ženskih tijela'. Možda Malu s dugom kosom ili Ženu - mačku, iz ciklusa Sve o Evi? No, dovoljno je vidjeti samo jednu njezinu skulpturu pa ćete se složiti s autorom njezine monografije koji Mariju Ujević Galetović naziva - Marija Drukčija. Njezine skulpture nisu spomenici, one su dio prostora jer umjetnica ih, kako sama veli, stvara za određeni prostor a ne za 'komemorativnu nedodirljivost'. Kao i njihova autorica, ove su skulpture uvijek iste, a drugačije. Kad radi portrete poznatih ne insistira na fizičkoj sličnosti, kad portret 'ispadne' dosadno sličan, autorica ga razbije, kao što je to učinila sa svojim portretom Tuđmana. Marija se ne boji biti drukčija, možda mi se baš zato njezin rad tako sviđa. Naprosto sam se zaljubila u njezinu skulpturu Gotovca. Činilo mi se da bih mogla satima gledati, fotografirati, dodirivati to lice. Činilo mi se da mi uzvraća pogledima i dodirima. Stoga mu i ja uzvratih, pričom iz naslova ovoga posta. |
- 07:04 - Komentari (14) - Isprintaj - #
27.07.2010., utorak
Susret (1), kratka priča
 photo by rU Kuda lijepi tamničaru Sa tim ključem poprskanim krvlju Idem da oslobodim onu koju volim Ako još ima vremena A nju sam zatvorio I nježno i svirepo Na najskrovitijem mjestu svojih želja Na najdubljem mjestu svojih nemira U laži budućnosti U gluposti zaklinjanja ... (Jacques Prevert) Susret (1), kratka priča Prošavši uskom sjenovitom uličicom, između kamenih fasada kuća sa zatvorenim plavim škurama, Rose se odjednom nađe na malenom trgu. Jarko sunce koje je obasjavalo trg na trenutak je zaslijepi, zjenice usred plavih Roseinih šarenica suziše se u malenu točkicu, u tami očnog dna zaigraše joj svjetlaci. Rose načas spusti očne kapke, a kada ih je podigla, susrete se s Njegovim pogledom. Sjedio je na kamenu, tih i nepomičan kao da je tu od postanka vremena. Rose načas pomisli: Bio tu i prije no što je trg sagrađen, prije no što je zvono na crkvici pred kojom je sjedio prvi put zazvonilo, davno prije no što su posađena stabla oleandra koja uokviruju trg ... Na crkvenom zvoniku upravo je otkucavalo podne, sunce dosegnu zenit, sve se sjenke skratiše i nestadoše, sve osim onih pod lukovima Njegovih istaknutih obrva pod kojima se u sjeni skrivao Njegov pogled, dubok, taman, pronicljiv. Rose se pred tim pogledom osjeti obnažena. Načas je preplavi val straha, učini joj se da Njegov pogled prodire u njezinu dušu i njezino tijelo, učini joj se da tome pogledu ne može ništa sakriti. Rose poželi okrenuti se, vratiti se u sjenu uličice, utrčati u prvu kapiju, skriti se u nekom sjenovitom dvorištu pod pergolom prekrivenom lišćem loze. No, val se nelagode, udarivši o rub Roseine svijesti, povuče. Rose je stajala nepomično, prikovana tim pogledom, svjesna Njegove magnetične privlačnosti. On uopće nije lijep ... pomisli Rose. A ipak, ne mogu odvojiti pogled od toga lica upalih obraza i koščatih jagodica, od tog velikog istaknutog nosa, linije obrijane lobanje, kontura punih senzualnih usana i istaknute brade, od tih očiju duboko uvučenih u očne duplje. Sjedio je, pa mu nije mogla odrediti visinu, no pomisli kako bi je sigurno nadvisivao kad bi ustao. Morao bi se sagnuti da me poljubi ... pomisli Rose i zaprepasti se pred tom pomišlju. Tada joj se učini - ulovio je njezin pogled, čuo njezinu neizgovorenu pomisao. Pune mu usne nabubriše i otvoriše se a Rose osjeti kako i njezine usnice bubre i vlaže se. Vreli trci prostrujaše joj tijelom i ona mu, unatoč odupiranju, zakorači ususret. (nastavak slijedi) Za one kojima se ne čita nego gleda:
|
- 12:48 - Komentari (39) - Isprintaj - #
25.07.2010., nedjelja
the Big Blue
 photo by rU budeš li obala što vale sniva bit ću val što te pokriva budem li more i ništa drugo za bonace sanjat ću jugo (Dragan Gortan) ... a sličice i pričice s obala Velikog Plavetnila složit ću ujutro ... ... update, 20:51
Od jutros prebirem sličice i sjećanja ... i tražim prave riječi. No, riječi su preslabe da iskažu ono što osjećam, draga Bodljice ... Osjetila sam se dobrodošlom i prihvaćenom potpuno, bez ostatka. Pokazala si mi more, nebo i kamen, odvela me na prekrasna mjesta, no najljepše je ono mjestašce u tvome srcu u kojem si našla prostor za mene. Pomogla si mi pogledati u sebe samu i prihvatiti sebe onakvom kakva sam, a meni to nikada nije bilo lako ... Hvala ti na svakom lijepom trenutku, sve sam ih sa sobom ponijela i znam da će mi trajati ... Poljubac tebi, dragoj Iv., slatkom bodljikavcu, macanima i oklopnjacima ... Odoh u san ... a priču o blogerskom susretu ispričat ću sutra ... ponedjeljak, update: blogerski susret
Do sada sam imala prilike uživo sresti samo Vitae, lica ostalih znala sam s fotografija. Ulazila sam u vaše blog-svjetove, razgovarala s vama na mojoj vrtnoj klupici, razmjenjivala mailove, a nekima od vas i glas čula u telefonskim razgovorima. Ipak, bilo me je pomalo strah - hoću li u očima vas, dragih prijatelja, i uživo biti rU koju poznajete s obale vrtnih jezeraca. No, kad se katamaran približio obali a Misko mi pružio ruku, dok je Majstorica mahala lepezom u znak dobrodošlice, straha je nestalo. Lorica je još sićušnija nego na fotkama ... pomislih. Misko je još višlji nego na fotkama a Majstoričin osmijeh tako je širok i topao ... Popili smo kavu i dok nas je Lori pozorno promatrala dugo razgovarali. Potom me Majstorica upoznala sa svojom majkom koja me ugostila u svojoj lijepoj kući. Uživala sam u zanimljivim pričama drage Majstoričine mame, u njezinom prelijepom vrtu i ukusnim jelima koje je pripremila. Osjećala sam se kao draga i dobrodošla gošća. Poslijepodne provedoh s Vitae, Miskom i Lori. Gledali smo zalazak sunca na opatijskoj obali, pijuckali kavu, a priči nije bilo kraja. Sutradan se okupismo u Karolini. Kad smo Majstorica i ja stigle, Misko s Loricom i Wind već su bili tu. Razveselih se prilici da upoznam Wind čije postove i britke komentare rado čitam. Ubrzo stiže i Zmajka. Povela je i svoju kćer, Djevojčicu s knjižicama, a ja se skoro rasplakah od radosti. Pogledi nam se sretoše i srce mi je bilo puno ... Još se nisam uspjela sabrati, a eto stiže i Ignis. Draga Ignis koja je bila prvi komentator na mome blogu i koju smatram svojom trećom nećakinjom. Nazvah mobitelom Bodljicu pa se i njezin dragi glas pridružio ostalima. Sve su se moje želje ispunile! Oko mene draga lica i glasovi. Riječi teku lako i spontano, čini se kao da se na kavi sastajemo svakoga tjedna nastavljajući započeti razgovor. Vrijeme je prošlo u trenu ... Pomalo sam žalila što Gogoo nije uspio doći na blogersku kavicu, no na moju radost, ipak ga sretoh. Došao je s Miskom da me isprati kad sam sljedećeg dana kretala kući. U kratkom razgovoru spomenusmo planinarske poduhvate, prenesoh mu pozdrave mojih planinara, Ančice i Miroslava. I, dok je autobus kretao, a Misko i Gogoo mi mahali s perona, u mislima mi proletješe lica svih dragih prijatelja. Svima vam hvala na gostoprimstvu, darovima, lijepim riječima. Nadam se da ćemo imati prilike susresti se i na mojoj vrtnoj klupici i to ne samo onoj virtualnoj već i na onoj pravoj. |
- 00:30 - Komentari (24) - Isprintaj - #
12.07.2010., ponedjeljak
dozivanje kiše ....
 photo by rU Dozivala, dozivala ... ... i kišu dozvala.
Mrak se skupio u kap, rano jutro kao slap Ulazi u sobu Dal' si ikad pitala tamne sjenke zidova Ujutro gdje odu Hajde, Bože, budi drug pa okreni jedan krug Unazad planetu Noć je kratko trajala a nama je trebala Najduža na svijetu ... (Bajaga) update, 13. srpnja ... Uvečer krećem, a ujutro ću već biti na obali Velikog Plavetnila ... Veselim se susretu s prijateljima ... A moja će se draga Ančica pobrinuti za mačju družinu, vrt i jezerca dok mene nema.  photo by rU |
- 16:37 - Komentari (28) - Isprintaj - #
10.07.2010., subota
Sfumato ...
 photo by rU Trenutak kad se Dan i Noć sretnu i dodirnu, oštre se konture ublaže a meka i topla svjetlost sutona zamagli sve obrise, kad govor utihne u šapat a udisaj u uzdah, kad brige proteklog dana izblijede a sutrašnje je jutro čitavu vječnost daleko ... Poželim, ponekad, Voljeni, da taj sjetni i sretni sfumato trenutak potraje zauvijek, poput smješka Mona Lise ... |
- 09:26 - Komentari (17) - Isprintaj - #
06.07.2010., utorak
Rouge et Noir ...
 photo by rU |
- 22:53 - Komentari (17) - Isprintaj - #
04.07.2010., nedjelja
zdenac ...
 photo by rU "Ljubavi, pijuć sa tvoga zdenca ne ugasih žeđ, već ožeđah jače..." (Kahlil Gibran.) ... Obiteljsko okupljanje, jučer. Okupili smo se kod 'Tri mudraca' u selu Karancu. Lijepo smo se družili, a pošto će se tu u kolovozu održati svatovsko slavlje Sanje i Kove, budući mladenci i njihovi roditelji iskoristili su priliku da s gazdom dogovore detalje oko jelovnika, glazbe, rasporeda sjedenja gostiju ...
Ne sumnjam da će tada moj dragi šogor, mladenkin otac, 'naručiti' i ovu pjesmu koju i sam zna ponekad lijepo otpjevati ... :-) |
- 10:51 - Komentari (11) - Isprintaj - #
02.07.2010., petak
možda zorom ...
 photo by rU Svirci moji, još je rano Tek je ponoć tu, Svirajte mi polagano Ne budite nju. Propio sam tri imanja Još se smije iz čokanja, Pustite je neka spava Lijepa je u snu. Svirci moji još je rano Tek je prošlo tri, Jos je noć pod jorgovanom Tamo ona spi. Izludi me kako diše Jorgovanom sve mirise, Neće biti nikad više To što noćas bi. Svirci moji, valja poći I noć ima kraj, Ubit će me oči njene Spržit ce me sjaj. Dan je blizu, zora rudi Budite je, nek mi sudi, Možda zorom grješni ljudi Odlaze u raj. |
- 00:01 - Komentari (15) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
