Marketing
Susret (2), kratka priča
photo by Ru
Susret (2), kratka priča
U mislima si mojim.
U mome snu i dahu,
u svakoj mojoj kretnji.
U bijelom i u crnom,
u dodiru i mraku,
u zanosu i strepnji ...
(Jakša Fiamengo)
...
Rosei se učini - ulovio je njezin pogled, čuo njezinu neizgovorenu pomisao. Pune mu usne nabubriše i otvoriše se a Rose osjeti kako i njezine usnice bubre i vlaže se. Vreli trnci prostrujaše joj tijelom i ona mu, unatoč odupiranju, zakorači ususret.
Inače plaha i suzdržana Rose priđe mu bez oklijevanja. Čim mu je bila na dohvatu, On ispruži ruku i svojim dugim gipkim prstima obuhvati Roseinu šaku. Prsti su mu bili ledeno hladni, no već pri prvom dodiru s Roseinim dlanom, zapešćem i prstima, ruka mu se ugrijala i Rose osjeti kako mu pod tankom kožom krv brzo kola. Na dodir Njegove ruke Rose istoga trena zaboravi sve. Ime grada iz kojeg je doputovala, svoju adresu, čak i svoje ime. Više nije bila Rose, više nije znala tko je ...
Tko sam ja? zapita se Rose.
Odakle dolazim, kamo idem ... kako se zovem?
Pomisli - Ne bih se mogla odazvati kad bi me netko mojim imenom pozvao ...
Morana ... prošaptao je.
Glas mu je bio dubok, taman, senzualan. I, Rose mu povjeruje, postade Morana. Vidje sebe kako leti na metli i plovi morem u ljusci od jajeta. Plavi joj uvojci postadoše crni poput krila gavranova, nokti na rukama produžiše se u kandže ... Rose vidje sebe kako ulazi u tuđe snove ... Vidje sebe uz uzglavlje nepoznate joj plavokose žene, zaviri joj u san i nasmija se njezinim snovima ... Bili su to snovi nježni, plavetni, prozirni, lepršavi ...
Malo ti jarkijih boja treba ... prošapta Morana plavokosoj, nagne se i poljubi joj blijede usne.
...
Morana, ne igraj se, ne oklijevaj ...
Dođi, dugo sam te čekao ...
Dođi, ljubit ću te k'o što te nitko ljubio nije, odvest ću te tamo kamo nikoga prije tebe nisam poželio povesti ... Dođi, znam da želiš i ti mene, dođi, sve ti misli i želje znam ... i sve ću ih ispuniti ...
I, ona mu priđe. Ne kao Rose, jer Rose se više nije sjećala da je nekad bila Rose. Priđe mu kao Morana. Samosvjesna, sigurna, neustrašiva, požudna. Tijela im se sljubiše i stopiše u trenu poput dva plamena jezička. U plamenu nestade Roseine nesigurnosti i plahosti, ona više nije samo davala, kao što je to uvijek činila, ona je i uzimala, uzimala, uzimala ...
Njegovo se tijelo grčilo pod njezinim. Propinjao se, uzaludno pokušavajući utonuti u nju do dna. Gorio je poput plamena, gorjela je i ona, gorjeli su zajedno poput ivanjskog krijesa. No, kako su trenutci odmicali, ona je plamsala vrelije, jarkije, višlje. Iskre su letjele uvis, kao s neke lomače na kojoj oboje gore, poput prijestupnika osuđenih na smrt spaljivanjem ... Plameni jezici sunuše uvis, njoj se učini da će spaliti Mjesec i spržiti zvijezde ... Zemlja se pod njima propinjala, užareni potoci potekoše u erupciji koja je trajala beskonačno ...
Pusti me, Morana ...
Sagorjet' ću ...
Ona pomisli kako bi mogla tako gorjeti i nakon sudnjega dana, ne žaleći. Tada zaplamsa još jednom, visoko, do neba. I dok su zadnje iskre gasnule, Morana opet postade Rose. Više nije mislila samo na sebe, mislila je na njega. Uplaši se: Povrijedila sam ga ... izmorila ... Više mu se nije divila, više ga se nije bojala, više ga nije željela ... sažaljevala ga je.
Izgledao je tako moćan, tako vječan... Činilo se da posjeduje ključ svih tajni, da o meni zna više od mene same ...
A, ustvari, nije shvatio ništa ... pomisli s tugom.
...
Rose se prenu, kao iz bunila.
Shvati da nije u svome gradu, da ne sniva neki čudan san, sigurna u svojoj postelji. Stajala je na trgu maloga grada u koji je jučer doputovala. Veče se spuštalo, Mjesec crven od vreline protekloga dana obasjavao je trg i crkvicu u središtu trga. U sjeni crkvice On je i dalje sjedio na kamenu. I sam od hladna kamena.
Rose ga ponovo pogleda, ponovo dotaknu.
Kamen je bio hladan, uglačan od dodira brojnih turista koji su svraćali do poznatog spomenika. Rose prijeđe pogledom po tragovima dodira. Prsti, koljeno, stopalo, nos, potiljak ... Posvuda su se vidjeli tragovi onih koji su ga dodirivali prije nje ...
Rose se nasmiješi, još jednom mu dodirne skamenjene usne, okrete se ... i ode ne osvrćući se. No, znala je, osvrtat će se u mislima još dugo ...
Znala je da će i ona i On, da će oboje pamtiti, oboje sanjati taj kratki trenutak u kojem je ona otkrila nepoznate predjele u sebi.
Sad je znala da u snenoj i krhkoj Rose sniva divlja i neobuzdana Morana ... znala je da se Morana može opet probuditi, kad god to Rose poželi ...
A Rose, Rose je sad željela samo Silvestra.
Željela ga je više no ikada prije ... Sad je konačno znala da s njime može biti i Rose i Morana, znala je da će je Silvestar voljeti ma kako se zvala ...
(kraj priče)
dodatak
Autorica skulpture iz slideshowa je Marija Ujević Galetović.
Vjerojatno ste, čak i ako ne pamtite ime autora, vidjeli neku od njezinih skulptura. Možda onu Šenoe, u Zagrebu, ili Krleže, u Opatiji ...ili ovu iz slide-a, skulpturu Gotovca, u Osoru ... Možda su vam poznate neke od njenih skulptura 'mudrih muških glava', kako ih naziva njihova autorica, a možda znate i neke iz njezina opusa 'ženskih tijela'. Možda Malu s dugom kosom ili Ženu - mačku, iz ciklusa Sve o Evi?
No, dovoljno je vidjeti samo jednu njezinu skulpturu pa ćete se složiti s autorom njezine monografije koji Mariju Ujević Galetović naziva - Marija Drukčija. Njezine skulpture nisu spomenici, one su dio prostora jer umjetnica ih, kako sama veli, stvara za određeni prostor a ne za 'komemorativnu nedodirljivost'. Kao i njihova autorica, ove su skulpture uvijek iste, a drugačije. Kad radi portrete poznatih ne insistira na fizičkoj sličnosti, kad portret 'ispadne' dosadno sličan, autorica ga razbije, kao što je to učinila sa svojim portretom Tuđmana. Marija se ne boji biti drukčija, možda mi se baš zato njezin rad tako sviđa.
Naprosto sam se zaljubila u njezinu skulpturu Gotovca. Činilo mi se da bih mogla satima gledati, fotografirati, dodirivati to lice. Činilo mi se da mi uzvraća pogledima i dodirima. Stoga mu i ja uzvratih, pričom iz naslova ovoga posta.
Post je objavljen 28.07.2010. u 07:04 sati.