Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.



Photobucket
rega, rega - kvak!

Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube
frog in my hand



Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao:
Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu
.

Zamislila sam se i odgovorila:
Da, ima. Moju.

Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".


dva za jedan: Perin i Đurin blog


Ignis, Vila zaštitnica jezeraca i kuma bloga


Još jedna vila što lebdi nad jezercima.
Erato, muza poezije.
Drugo joj ime -
vitae

Vitae: Ruži iz dravskih vrtova

Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..

To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...

Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?

Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!

Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile
...


Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.





Rupe na vrtnoj tarabi


koki
armin
finding myself
kora
misko
bubilo
majstoricasmora
zmajka

katrida
aquaria
djevojčica lutalica -pinky
horsy
horsey
daniela
lucija9
redakcija jučerašnjih novina
playera
atlantida
irida
Tixi
šareni pajaci
maslina oliva
necutako
minerva- bitter sweet symphony
prudence
panova frula
1977godina
agnie
iskra
Fanny7
LudaMarta
brunhilda
maslackica
cordelia
borgman
MadDog
melodius
Dida
gogoo
sjedokosi
lazy daysleeper
drano, Sićušna plava iskra
slatko grko
Grof V., Vladimir Ordanić
viola
maslackica
borut i vesna
njofra 1
guedes
ledena
slatko grko
kike
mimi
bijeli koralj
vrapčić
decembar2001
sillvanus, stolisnik
plavi zvončići
nihonkichigai
miris dunje
laughing granny
kolegica mica
ježev blog
dinaja
odmor za umorna srca
istina o životu
mendula
sewen2
dream_maker
bespelj
gustirna
morska zvijezda
sagittariusclassic
dordora
greentea
boccacio
perdido
cvjetići
poezija duše
kenguur
fizikalac

Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.

Ipak, nikad ne reci - nikad
.

santea

greeneyes

vierziger

walkingcloud
tip koji sjedi
bez šavova
zrakoplov



Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih

28.07.2010., srijeda

Susret (2), kratka priča


Photobucket
photo by Ru


Susret (2), kratka priča

U mislima si mojim.
U mome snu i dahu,
u svakoj mojoj kretnji.
U bijelom i u crnom,
u dodiru i mraku,
u zanosu i strepnji ...



(Jakša Fiamengo)

...

Rosei se učini - ulovio je njezin pogled, čuo njezinu neizgovorenu pomisao. Pune mu usne nabubriše i otvoriše se a Rose osjeti kako i njezine usnice bubre i vlaže se. Vreli trnci prostrujaše joj tijelom i ona mu, unatoč odupiranju, zakorači ususret.

Inače plaha i suzdržana Rose priđe mu bez oklijevanja. Čim mu je bila na dohvatu, On ispruži ruku i svojim dugim gipkim prstima obuhvati Roseinu šaku. Prsti su mu bili ledeno hladni, no već pri prvom dodiru s Roseinim dlanom, zapešćem i prstima, ruka mu se ugrijala i Rose osjeti kako mu pod tankom kožom krv brzo kola. Na dodir Njegove ruke Rose istoga trena zaboravi sve. Ime grada iz kojeg je doputovala, svoju adresu, čak i svoje ime. Više nije bila Rose, više nije znala tko je ...

Tko sam ja? zapita se Rose.
Odakle dolazim, kamo idem ... kako se zovem?
Pomisli - Ne bih se mogla odazvati kad bi me netko mojim imenom pozvao ...

Morana ... prošaptao je.
Glas mu je bio dubok, taman, senzualan. I, Rose mu povjeruje, postade Morana. Vidje sebe kako leti na metli i plovi morem u ljusci od jajeta. Plavi joj uvojci postadoše crni poput krila gavranova, nokti na rukama produžiše se u kandže ... Rose vidje sebe kako ulazi u tuđe snove ... Vidje sebe uz uzglavlje nepoznate joj plavokose žene, zaviri joj u san i nasmija se njezinim snovima ... Bili su to snovi nježni, plavetni, prozirni, lepršavi ...

Malo ti jarkijih boja treba ... prošapta Morana plavokosoj, nagne se i poljubi joj blijede usne.

...

Morana, ne igraj se, ne oklijevaj ...
Dođi, dugo sam te čekao
...
Dođi, ljubit ću te k'o što te nitko ljubio nije, odvest ću te tamo kamo nikoga prije tebe nisam poželio povesti ... Dođi, znam da želiš i ti mene, dođi, sve ti misli i želje znam ... i sve ću ih ispuniti ...

I, ona mu priđe. Ne kao Rose, jer Rose se više nije sjećala da je nekad bila Rose. Priđe mu kao Morana. Samosvjesna, sigurna, neustrašiva, požudna. Tijela im se sljubiše i stopiše u trenu poput dva plamena jezička. U plamenu nestade Roseine nesigurnosti i plahosti, ona više nije samo davala, kao što je to uvijek činila, ona je i uzimala, uzimala, uzimala ...

Njegovo se tijelo grčilo pod njezinim. Propinjao se, uzaludno pokušavajući utonuti u nju do dna. Gorio je poput plamena, gorjela je i ona, gorjeli su zajedno poput ivanjskog krijesa. No, kako su trenutci odmicali, ona je plamsala vrelije, jarkije, višlje. Iskre su letjele uvis, kao s neke lomače na kojoj oboje gore, poput prijestupnika osuđenih na smrt spaljivanjem ... Plameni jezici sunuše uvis, njoj se učini da će spaliti Mjesec i spržiti zvijezde ... Zemlja se pod njima propinjala, užareni potoci potekoše u erupciji koja je trajala beskonačno ...

Pusti me, Morana ...
Sagorjet' ću
...

Ona pomisli kako bi mogla tako gorjeti i nakon sudnjega dana, ne žaleći. Tada zaplamsa još jednom, visoko, do neba. I dok su zadnje iskre gasnule, Morana opet postade Rose. Više nije mislila samo na sebe, mislila je na njega. Uplaši se: Povrijedila sam ga ... izmorila ... Više mu se nije divila, više ga se nije bojala, više ga nije željela ... sažaljevala ga je.

Izgledao je tako moćan, tako vječan... Činilo se da posjeduje ključ svih tajni, da o meni zna više od mene same ...
A, ustvari, nije shvatio ništa ...
pomisli s tugom.

...

Rose se prenu, kao iz bunila.
Shvati da nije u svome gradu, da ne sniva neki čudan san, sigurna u svojoj postelji. Stajala je na trgu maloga grada u koji je jučer doputovala. Veče se spuštalo, Mjesec crven od vreline protekloga dana obasjavao je trg i crkvicu u središtu trga. U sjeni crkvice On je i dalje sjedio na kamenu. I sam od hladna kamena.

Rose ga ponovo pogleda, ponovo dotaknu.
Kamen je bio hladan, uglačan od dodira brojnih turista koji su svraćali do poznatog spomenika. Rose prijeđe pogledom po tragovima dodira. Prsti, koljeno, stopalo, nos, potiljak ... Posvuda su se vidjeli tragovi onih koji su ga dodirivali prije nje ...


Rose se nasmiješi, još jednom mu dodirne skamenjene usne, okrete se ... i ode ne osvrćući se. No, znala je, osvrtat će se u mislima još dugo ...

Znala je da će i ona i On, da će oboje pamtiti, oboje sanjati taj kratki trenutak u kojem je ona otkrila nepoznate predjele u sebi.
Sad je znala da u snenoj i krhkoj Rose sniva divlja i neobuzdana Morana ... znala je da se Morana može opet probuditi, kad god to Rose poželi ...

A Rose, Rose je sad željela samo Silvestra.
Željela ga je više no ikada prije ... Sad je konačno znala da s njime može biti i Rose i Morana, znala je da će je Silvestar voljeti ma kako se zvala ...

(kraj priče)







dodatak

Autorica skulpture iz slideshowa je Marija Ujević Galetović.

Vjerojatno ste, čak i ako ne pamtite ime autora, vidjeli neku od njezinih skulptura. Možda onu Šenoe, u Zagrebu, ili Krleže, u Opatiji ...ili ovu iz slide-a, skulpturu Gotovca, u Osoru ... Možda su vam poznate neke od njenih skulptura 'mudrih muških glava', kako ih naziva njihova autorica, a možda znate i neke iz njezina opusa 'ženskih tijela'. Možda Malu s dugom kosom ili Ženu - mačku, iz ciklusa Sve o Evi?

No, dovoljno je vidjeti samo jednu njezinu skulpturu pa ćete se složiti s autorom njezine monografije koji Mariju Ujević Galetović naziva - Marija Drukčija. Njezine skulpture nisu spomenici, one su dio prostora jer umjetnica ih, kako sama veli, stvara za određeni prostor a ne za 'komemorativnu nedodirljivost'. Kao i njihova autorica, ove su skulpture uvijek iste, a drugačije. Kad radi portrete poznatih ne insistira na fizičkoj sličnosti, kad portret 'ispadne' dosadno sličan, autorica ga razbije, kao što je to učinila sa svojim portretom Tuđmana. Marija se ne boji biti drukčija, možda mi se baš zato njezin rad tako sviđa.

Naprosto sam se zaljubila u njezinu skulpturu Gotovca. Činilo mi se da bih mogla satima gledati, fotografirati, dodirivati to lice. Činilo mi se da mi uzvraća pogledima i dodirima. Stoga mu i ja uzvratih, pričom iz naslova ovoga posta.





- 07:04 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< srpanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  




tempus fugit!
carpe diem.




2006 - 2018. by Rusalka.
zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


RUSALKA PUZZLE



SCORPIO

eighth sign of the zodiac,
introverted sign;
its element is water;
its quality is fixed;
its planet is Pluto;
its stone is Opal


Photobucket



ptičica

rusy on flickr

ruuuuuuu7@gmail.com





Hvala, Lazy, za taj lijepi Waltz!


Ed Bruce - Everything's A Waltz



We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz

Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz
...

Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...


...

Photobucket












moj_dragi_Lucky

Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.

crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.

na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.

znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.

moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.

ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.

i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...

al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.

na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.






Opis bloga


Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.


Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi
izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?

Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?

O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.




Poklon Grofa V.:
dječak i vila


koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana

u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j

a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta




.

Rusalkina zbirka žaba i riba