Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Podnijeti samoga sebe možda je najteži zadatak na svijetu.
(Frenk Herbert)
...
Kasnije, mnogo kasnije, razmišljajući o vremenu svoga šegrtovanja kod Čarobnjaka, Rachelle se pitala: Zašto je izabrao baš mene?
Rachelle nije sebe smatrala ni naročito lijepom, ni naročito pametnom, ni posebice interesantnom pa se stoga nikad nije previše bavila sobom. Ujutro bi se najčešće samo ovlaš pogledala u zrcalo, razbarušila bi svoje plave kovrče, umila se i potom pogled okrenula svijetu koji ju je okruživao. Tad bi njezin plavi pogled postao pronicljiviji. Rachelle je bila promatrač sposoban uočiti fine detalje. Iako toga nije bila svjesna, Rachelle je posjedovala rijedak dar - pogledom proniknuti dublje od vanjštine. I upravo je zato nalazila ljepotu tamo gdje bi je rijetko tko našao. Nalazila bi ljepotu na nelijepim licima i ogrubjelim dlanovima, u malim i običnim stvarima. Ona bi i za šugavo mače i za izgladnjelu i prljavu pseću lutalicu rekla da su lijepi.
Rachelle je, iako bijaše sanjalica, svijetom kročila širom otvorenih očiju. Unatoćč tomu, svaki bi se čas spoticala jer je često hodala pogleda uprtog u oblake, no već čas potom sagnula bi se, čučnula ili kleknula da bolje promotri sićušni svijet travki i buba, mahovina i lišajeva, opalih listića, oblutaka i kolobara na vodi. Voljela je sve dodirnuti, ne samo pogledom, već i prstima. Nokti joj zato najčešće bijahu prljavi od zemlje koju bi prevrtala u svome vrtu. Bez trunke gađenja Rachelle bi u ruku uzela puža golaća, glistu i žabu krastaču, pomilovala bi prljavog psećeg skitnicu, kažiprstom obrisala krmelj iz mačjeg oka. No, uvijek bi gadljivo skrenula pogled kad bi susrela ljudski pogled koji svlači, omalovažava ili osuđuje, uvijek bi ustuknula pred ljudskom rukom koja grabi, otima, steže ugrabljeno ...
...
Ponekad, dok bi pozorno slušala Čarobnjakove pouke, Rachelli se činilo da je Čarobnjakov pogled procjenjuje. Srce bi joj zatreptalo, na trenutak bi poželjela, pred tim pogledom koji ogoljuje, povući se u ljušturu poput puža. No, tada bi duboko udahnula, skupila hrabrost i ostavila vrata otvorena.
Ne znam što nalaziš u meni ... pomislila bi. No, sve što jesam, sve što posjedujem, stavljam ti na uvid. Skriti Ti neću ništa, pa čak ni ono ružno, ni ono čega se stidim ...
Nije skrila ni crteže koje je nastavila crtati, iz dana u dan. Ostavljala bi ih na obali, tamo gdje su i nastajali. Svaki bi crtež samo pritisnula kamenom, da ga vjetar ne odnese. Kad bi predvečer izišla na obalu, crteži su stajali onako kako ih je ostavila a ona se pitala je li ih Čarobnjak vidio i, ako jeste, što misli o njima. Nije bila sigurna hoće li se ti crteži svidjeti Čarobnjakovu pogledu pa se neuspješno pokušavala samoobnjavati kako ih je nacrtala samo za sebe. No, znala je da ih je crtala za njega ...
...
Dok bi je poučavao, Čarobnjak ne bi skidao pogleda s Rachellina lica.
A ona je, osjećajući kako Čarobnjakov pogled u nju proniče sve dublje, treperila između straha i nade i pitala se: Hoće li me i dalje željeti za šegrta kad otkrije sve moje slabosti i mane?
Na Krimu sam bila dvaput, 2006-e i 2008-e.
Vidjela sam Aluštu i Alupku, Semferopolj i Jaltu, jela krimskog grožđa i pila krimska vina, srela drage ljude, namočila stopala u Crnom moru i uživala u ljubičastim krimskim sutonima ...
Ne znam hoće li me put ikada više na Krim odvesti, no lijepa će sjećanja potrajati. A ako iščile, sličice su tu, 'pritisnute' kamenčićima, da ih vjetar zaborava ne odnese ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
