Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Nisam ništa zapisala, samo sam nacrtala ... prošapta Rachelle.
Učini joj se - jeka je njezin šapat umnožila, njezine riječi odzvanjaju nad pučinom, sve glasnije i glasnije ...
Osvrnu se u strahu, pitajući se nije li je Čarobnjak čuo.
Nisam prekršila Čarobnjakovo pravilo ... uvjeravala je samu sebe. No uzalud, znala je da, iako formalno ne krši zabranu, to ipak čini.
Rachelle se, kao i svaki čovjek, tijekom života suočavala s pravilima i zabranama. Mogla je poštivati i pravila i zabrane, mogla je, ukoliko bi im shvatila smisao. A smisao Čarobnjakove zabrane nije joj bio razumljiv. Zašto mi je zabranio da išta zapišem? upitala se.
Morao je znati koliko joj je bilježenje važno. Zar joj nije preko ramena zavirivao, dok je ona čekajući i pitajući se hoće li biti izabrana, u svoju knjižicu zapisivala misli i osjećaje? Uz to, Rachelle je znala da i Čarobnjak sve bilježi, pa se pitala zašto njoj zabranjuje da čini isto.
Na polici u Čarobnjakovoj palači, u dvorani u kojoj su se okupili pretendenti na položaj Čarobnjakova šegrta, ležala su četiri sveska. Dok su čekali da Čarobnjak priopći rezultat izbora, kandidati su u njih zavirivali, diveći se ljepoti slika i čitajući odlomke zapisanih rečenica. No Rachelle je znala, ne znajući ni sama kako to zna, no znala je da se iza tih slika i rečenica ponuđenih svima na ogled, negdje kriju, nevidljivi, pravi Čarobnjakovi zapisi. Rachelle bi dala sva bogatstva svijeta u zamjenu za mogućnost da u te zapise zaviri, no ipak nikada to ne bi učinila bez Čarobnjakove dozvole. Istodobno, željela mu je reći kako on može slobodno, bez zavirivanja, pročitati sve njezine zapise. Bila je spremna ne skriti pred njim ništa, pokazati mu sve što je ikada zapisala i nacrtala. Bila je spremna Čarobnjakovom pogledu pokazati svoju dušu, nagu i ranjivu, bila je spremna na rizik da on, pročitavši njezine zapise, ocijeni kako nije vrijedna njegova izbora.
...
Ono što nije zapisano kao da se nije ni dogodilo.
Rachelle je vjerovala u tu izreku. I stoga je, odkad se pamti, sve zapisivala, slovima ili crtežima. Slike je pretvarala u riječi, riječi u slike. Znala je da slike i riječi ne mora staviti na papir, znala je da ih može zapisati u sjećanje, zabilježiti u svojem umu i srcu. No, život ju je naučio kako i um i srce, i sjećanje i pamćenje, mogu biti nepouzdani. Čovjek je sklon potisnuti bolna sjećanja, gurnuti ih u mrak zaborava. Optimizam pamćenja lijepe uspomene obično dodatno oboji ružičastom.
A Rachelle nije željela da joj, jednom kad ostari, sjećanja liče na naknadno kolorirane izbledjele crno-bijele crteže.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
