Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Najčešće bi u Roseinu sobu ušao oko ponoći pa bi prvo dugo stajao kraj njezine postelje, a tek bi potom zavirio u njezin san. Ponovno ju je dotaknuo već prve noći pošto joj se vratio, pa mu je to ubrzo postao uobičajeni ritual. Pustio bi da mu između prstiju klizi dugi pramen njezine zlaćane kose, gustih i finih tankih niti, potom bi joj kažiprstom dodirnuo obraz, kapke ili usne. Jednom ju je čak uzeo za ruku i dugo držao njezin meki debeljuškasti dječji dlan među svojim dugoprstim koščatim rukama.
Rose bi se ponekad u snu trzala, mljackala usnicama ili bi se iznenada iz uobičajenog položaja na boku okrenula na trbuh. Lice bi joj se, dok bi sanjala preobražavalo ... mrštila bi se ili smješila, a taj je njezin smiješak Morpheusa čudno dirao u srce. Ponekad bi i govorila u snu, nekad nerazgovjetno, no nekad bi to bile čitave rečenice koje su nalikovale na replike u razgovoru s nekim nevidljivim sugovornikom.
Za razliku od snova u koje je dotada ulazio i koji su mu postali dosadni i predvidljivi, Roseini su ga snovi uvijek iznova iznenađivali, zabavljali, ponekad čak i plašili. Dugo je, neprimjetan, šetao njezinim snovima dok se u njih konačno nije počeo uplitati, iako se u početku zarekao da to nikada neće činiti.
Rose bi u snovima vidala ranjeno krilo bijele golubice, zavlačila bi se u mišju rupu i upozoravala miševe da je susjedstvu postavljena mišolovka, letjela bi na krilima divljih gusaka ...Ponekad bi šetala trgom svojega grada i sa strahom i ljubopitljivošću promatrala krilata čudovišta na portalima i šaptala im Ponesite me, ponesite ... U snu bi Rose hodala po vrhu litice, iako su joj koljena klecala od straha i ronila do morskog dna sa sirenama ... u njedrima bi nosila veliko jaje zelene ljuske, čekajući da se iz njega izleže mali zmaj ... Često njezini snovi i nisu imali priče, samo bi se nizovi fantastičnih slika i jarkih boja preplitali i prelijevali ispod njezinih spuštenih kapaka ...
Kada je Morpheus po prvi puta u Rosein san ušao namjerno, a ne slučajno, ona je sanjala jednu od njoj najdražih priča, priču o Trnoružici. Priču joj je ponovo, po tko zna koji puta prije spavanja ispričala baka, sjedeći uz njezin krevet. Rose je, iako još dijete, već tada počela patiti od nesanice. Dugo joj je trebalo da zaspi, a zatim bi joj san bio lak i plitak da bi tek pred zoru duboko zaspala. Bakine su joj priče pomagale zaspati, a ujedno su postajale i građa njezinih snova.
U snu u koji je Morpheus ušao, Rose je bila odrasla djevojka duge plave kose i Morpheus je pomislio da će upravo tako i izgledati kad u djevojku izraste. Rose – Trnoružica u snu je ležala na vrtnoj klupici pod rascvjetalim grančicama bijele ruže, pa je u snu sanjala san u kojem visoki plavokosi princ prilazi i naginje se nad nju. Morpheus se začudio vlastitom porivu da Rosein san prekine u tome trenutku i osjetio je žestoki trn ljubomore kad je princ iz sna usnama ovlaš dodirnuo Rosein obraz. Rose je još uvijek bila malena djevojčica pa su ovlašni i nježni poljupci u obraz bili jedini za koje je znala. Ipak, i takav bezazleni poljubac naljutio je Morpheusa jer je pomislio kako ljudskim bićima vrijeme brzo leti i kako će Rose vrlo brzo naučiti da postoje i drugačiji poljupci.
Ljutito je puhnuo na bijele ružine latice koje su u tom trenutku, suviše poetski rafinirano za san jedne šestgodišnjakinje, počele zasipati prizor sanjane priče ... i poželio da taj zastor od ruža sakrije, i od njega samog, to što je počinjao osjećati za Rose.
Vrativši se u svitanje toga jutra u svoju spilju, Morpheus se zatekao u pomisli – Kako će Rose doista izgledati kad odraste ....
I, hoće li on i tada biti zadovoljan samo provlačenjem prstiju kroz uvojke njezine kose, dodirivanjem njezina obraza, držanjem njezine ruke u svojoj ...dok ona, nesvjesna njegove prisutnosti, mirno spava i sanja.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
