rujabox
petak, 14.03.2014.
Delmat - rođeni lider
Na trenutak ga je vidjela kroz napola spuštene trepavice. Stajao je kraj ležaja i zurio u nju. Nije se usudila disati. Nepomično je ležala, iščekujući da se dogodi nešto strašno i osluškujući njegove šuljanje po kabini. Vrata su škljocnula, a By nije bila sigurna je li to bio san ili stvarnost.
Nemoguće da bi on bio tu, uvjeravala je samu sebe, nastojeći se smiriti i otkucaje svog srca vratiti u normalu. Nema šanse da je netko od Zuzavaca pošao za njima. Ili ipak... Bile su dvije teleportacijske kapsule. Širom je otvorila oči i prelazeći pogledom po kabini, pokušavajući otkriti je li nešto drugačije. Ništa sumnjivo nije vidjela. Nikakav trag da je netko bio u tu. Ako su Zuzavci i pronašli drugu kapsulu, kakva im korist od toga. Doduše, služiti se kapsulom i nije neka velika mudrost, osmišljene su tako da se svaki idiot može lako teleportirati, ali ipak treba znati neke osnovne stvari.
Bio je to samo san, zaključila je, no kad ga je nešto kasnije prepričavala Kensonu, činilo joj se da to ipak nije bio san. Stajali su kraj medicinskog kovčega u kojem se u ljekovitoj plazmi pacao kapetan Špek. Kenson se nije doimao previše zainteresiran za njezin san; provjeravao je na monitoru zdravstveno stanje kapetana Špeka.
- Hm, kad se uzme u obzir da je bio više mrtav nego živ kad smo ga utrpali unutra, dobro napreduje. Za koji dan će biti kao nov.
- Kenson, u slučaju da su Zuzavci pronašli drugu kapsulu, misliš li li da bi je bili u stanju aktivirati?
- Možda.
- I pojaviti se tu, na brodu?
- To već malo teže.
- Dakle, nije isključeno da to nije bio san – zamišljeno će By.
- Ništa nije isključeno, ali ne razbijaj time svoju lijepu glavicu. Ako su i uspjeli pokrenuti teleportaciju, što znaš i sama, nije teško, najvjerojatnije su zaglavili u pukotini. Da dospiju ovamo, to bi moralo biti više od sreće.
- Možda su je imali. Onaj alarm... Nismo uspjeli otkriti zašto se uključio. Možda se uključio zbog njih.
- Vjerojatno smo ga mi uključili. Ne zaboravi da smo ovdje uljezi.
- Da, vjerojatno – odsutno je izustila.
- By, zaboravi Zuzavce, oni su prošlost – Kenson će, spustivši joj ruku na rame i lagano ga stisnuvši. – Na sigurnom smo, Kapetan Špek se lijepo oporavlja, a sad idemo do Delmata da vidimo što je novo otkrio. On se baš zabavlja izigravajući stručnjaka.
Delmata su pronašli na zapovijednom mostu. Ugledavši ih, mahnuo im je da priđu bliže.
- Nećete vjerovati što sam sve otkrio.
- Dobro ili loše? – znatiželjno će By.
- Kako se uzme. Kao prvo, Malo vitra solarnog se vodi kao nestali brod. Sumnja se da ga je otela zloglasna banda kapetanice Jasnice.
- Kapetanica Jasnica! – ciknu By i pokri rukom usta. – Jasnica da je vođa bande! Naša Jasnica sa Kvizboxa?
Delmat značajno zadigne lijevu obrvu, uputivši dug pogled By. – Nisi znala tko je ona?
By odmahhnu glavom. – U posljednje vrijeme baš i nisam u toku – skrušeno prizna. –Imala sam puno posla i nisam stizala igrati kvizove.
- Samo malo – Kenson će, česajući se kažiprstom po sljepoočici. – Znači li to da je kapetanici Jasnici ovaj brod poslužio da izvrši prepad na naš brod.
- Upravo tako – potvrdi Delmat.
- Nije valjda... – By se nije usudila izreći strahovitu sumnju.
- O kapetanici Jasnici i njezinim gusarcama kruže jezive priče – Kenson će. – Nemilosrdne su. Ovdje su, čini se, sve posmicale.
- O, joj – By se uhvatila za glavu. – Možda ipak nisu tako strašne. Ne mogu zamisliti da bi naudile doktorici Zlogici, Sedmoj Mary...
- Ne bih se u to kladio – zloguko je prekinu Kenson. – Koliko sam čuo o kapetanici Jasnici, ta nikoga ne štedi. Vjerojatno su sve poubijale čim su strupile na Wanderer.
- Povuci to! – poviče Delmat, naglo skočivši i zamahnuvši šakom na Kensona, no na vrijeme se zaustavio. Kenson i By su ga zaprepašteno promatrali. Delmatova ruka je nekoliko dugih trenutaka ostala u zraku, a zatim nemoćno klonula niz tijelo. Čvrsto je stiskao šake dok mu je Adamova jabučica skakutala gore-dolje. – Povuci to – tiho je procijedio kroz stisnute zube. – Sedma Mary ne može i ne smije biti mrtva.
- U redu, ako ti tako misliš – zbunjeno će Kenson. – Ali kad se uzme u obzir sve što znamo o kapetanici... – Byin lakat mu se iznenada zabio među rebra. Zajaukao je, iznenađeno je pogledavši. Očima mu je davala znakove koje nikako nije uspjevao protumačiti. – Ne shvaćam... Poznato je... – Nije dovršio rečenicu. Ovaj put mu je nagazala na nogu i uhvativši ga za ruku, zabila mu nokte u dlan. Ništa nije shvaćao, tek da mora šutjeti, a i to mu je postalo jasno tek kad mu je By stavila kažiprst na usta. Nijemo mičući usnama, pitao je zašto. Kakvog smisla ima pustiti Delmata da gaji lažnu nadu?
Delmat nije primjećivao što se događa između njega i By. Pažnja mu je ponovno bila usmjerena na monitor. – Wanderer je primijećen u Zemljinoj orbiti – zamišljeno reče. – Mislim da je kapetanica Jasnica povela svoje gusarice na gozbu kod gospodarice Magde.
- Onda i nije sve propalo – ponadala se By. – Doktorica Zlogika se sigurno s njima sporazumjela, a ni Viki im se nije usprotivila. – Postojale su velike šanse da su se njih dvije spasile, pristajući uz gusarice, ali za Sedmu Mary se nešto takvo nije moglo pretpostaviti. Dobro su je poznavali i znali su koliko je revna u izvršavanju svojih dužnosti. Kapetan Špek joj je povjerio brod i dao joj upute. Sedma Mary će prije umrijeti nego li ga izdati. I Delmat je to morao znati. Šanse da je Sedma Mary još uvijek živa bile su nikakve.
- Što god da se dogodilo, mi tu ništa ne možemo – Kenson će. – Predaleko su odmakle.
- Možemo, možemo – Delmat je zazvučao poput luđaka. Iza njegovih leđa, By i Kenson su se zabrinuto pogledali.
- Nemamo warp pogon – podsjeti ga Kenson. – Ništa ne možemo. Prespori smo.
- Možemo proći kroz pukotinu.
- Ne! – istovremeno uzviknuše Kenson i By.
- Nemoj ni pomišljati na to – Kenson će. – Uostalom, kako bi to uopće izveli?
- Sve sam proračunao. Imamo dvije mogućnosti.
- Delmat, ti si kuhar – podsjeti ga By. – Ne razumiješ se u te stvari.
- Ako sam prihvatio mjesto kuhara na brodu jer je samo ono bilo slobodno, to ne znači da nisam sposoban za više od toga – oštro će Delmat.
- Vjerujem da si sposoban za više od toga, ali koliko god tvoji proračuni bili točni, preriskantno je – upozori ga Kenson.
Delmat se nije obazirao na njegovo upozorenje. - Jedna od mogućnosti je da izađemo u Zemljinu orbitu, približimo se Wandereru i teleportiramo na njega – izlagao je svoj plan. – Ta mogućnost mi se sviđa više od druge koju sam pronašao, a ta je da ovaj brod ostavimo u pukotini, a mi se teleportiramo u šumu blizu dvorca gospodarice Magde. Jedan odvojak pukotine, doduše, prilično uzak, vodi upravo tamo.
- Što ako brod ne izdrži prolaz kroz pukotinu? – brinuo se Kenson.
- Provjerio sam, zaštitno polje može izdržati opterećenje.
- Možda si u pravu, ali nemojmo srljati u opasnost. Pričekajmo da se kapeta Špek oporavi – predloži By. – Neka on donese konačnu odluku.
- Kapetan Špek će u onom sanduku čmrljiti još najmanje sedamdesest sati, a kad iziđe iz njega, bit će još neko vrijeme dezorijentiran i nesposoban za donošenje važnih odluka – žustro će Delmat. – Nemamo toliko vremena. Svaki trenutak je dragocjen.
- Ne mogu vjerovati s kakvim luđacima sam se otisnula u Svemir. Prvo kapetan Špek, a sad i ti – jadikovala je By. – Što je najgore, Sedma Mary te uopće ne šljivi i ako je nekim čudom uspiješ spasiti, možda ti ni hvala neće reći. Vjerojatnije je da ćeš dobiti jezikovu juhu jer si prekoračio svoje ovlasti te ugrozio Kensonov i moj život.
- Spreman sam na sve – fatalistički će Delmat.
- Mi nismo! – poviče Kenson. – Da se nisi usudio poduzeti neku glupost na svoju ruku.
- Nije glupost! Da se udostojite pregledati moje proračune i nacrte , vidjeli biste da je sve savršeno logično.
- Ne zanimaju me tvoji proračuni, kuharu! – vrisnu By. – Ionako se u to ne razumijem, baš kao ni ti.
- U krivu si što se mene tiče. Nemate vi pojma za što sam sve sposoban. U mom kraju smo svi takvi, sposobni za sve čega se taknemo.
- Vjerujem da jesi, ali u ovoj stvari bi ipak trebali pričekati na mišljenje kapetana Špeka – Kenson će, nastojeći smiriti nastalu situaciju.
- Već sam vam objasnio da ne možemo čekati. Uostalom, već smo krenuli – mrtav hladan će Delmat.
- Što?! – s nevjericom izustiše By i Kenson.
- Krenuli smo – ponovi Delmat. – Predlažem vam da sjednete i vežete pojaseve jer uskoro bi moglo biti malo čupavo.
- Zaustavi brod! – zatraži By. – Vrati nas natrag!
Kenson se progurao pored Delmata i zamahao rukama nad brojnim tipkama, ali nije imao pojma što napraviti. Sve je bilo previše zamršeno, čak i za njega koji je bio znanstvenik, pa kako bi tu jedan kuhar mogao nešto izvesti.
- Blefiraš, Delmat.
- Uskoro ćeš se uvjeriti da ne blefiram.
Svjetla na pultu su zatreperila i oglasio se monotoni glas računala: - Minuta do ulaska u pukotinu. – Započelo je odbrojavanje.
Zaprepašteni, Kenson i By su brzo sjeli u naslonjače i zakopčali pojaseve, oboje blijedi kao krpe, grčevito su stiskali rukohvate. Na rubu suza, By je prošaptala: - Ako se sretno izvučemo iz ovoga, do kraja života ću samo mijesiti i peći kolače. Ništa drugo neću raditi.
subota, 08.03.2014.
Cvilitrol u agoniji
Inspektor Frogling nije osjetio podrhtavanje tla. Divljački je nagazio na papučicu gasa, s obje ruke čvrsto stežući upravljač kombija koji je poskakivao po razrovanom šumskom putu i zanosio se u krivinama dok je Cvilitrol, ispružen preko stražnjih sjedala, zdvojno cvilio: - Umirem! Umirem! Liječnika, cvil! Svećenika, cvil! Oprosti mi Bože, cvil, griješio sam!
Frogling ga je pokušao nadglasati. - Prestani cviliti. Piliš mi mozak svojim cviljenjem.
- Lako je tebi govoriti mi neka prestanem, cviiiiiiiiiiil! A da je tebe ugrizla zmija, cviiiiiiiiiiiil, što bi tad bilo, cvil?
- Ti bi isto ovako cvilio i, kakav si papak, pustio bi me da krepam.
- Ali nije ugrizla tebe nego mene, cviiiiiiiiiiil! Požuri, cviiiiiil!
- Ovaj tvoj kombi ne ide brže.
- Ide, ali ti ga ne znaš voziti, cvil.
- Hoćeš ti voziti?
Frogling je naglo nagazio na kočnicu i Cvilitrol je, bolno cvileći, tresnuo na pod između sjedala. – Pazi malo, cvil! I zašto smo sad stali?
- Divlje svinje na putu.
- Gazi ih, gazi sve pred sobom, cvil. Što čekaš? Umirem, cviiiiiiil!
Frogling je samo odmahnuo glavom, zabrinuto promatrajući krdo divljih svinja koje su pretrčavale put. Bilo je to veliko krdo, mora da ih je bilo više od stotinu, a među njima je bilo nekoliko krupnih veprova s čijim kljovama nije želio imati nikakvog posla.
- Ooooooooo, cviiiiiiiiiiil, cviiiiiiiiiiil, cvil - zavijao je Cvilitrol nastojeći se popesti na sjedalo, no bio je sav sluzav i klizio natrag na pod. – Umirem! Pomozi mi, cvil!
Posljednji veprići su pretrčali preko puta i nestali u mračnoj šumi, a Frogling je ubacio u prvu i nastavio put, ne obazirući se previše na Cvilitrola. Nešto se čudno događalo. Šuma kao da je oživjela. Pažnja mu je bila usmjerena na grbavi put pun jaruga i rupa, blatnih zamki po kojima je kombi lako mogao proklizati, ali ipak je krajičkom oka opazio tamne sjene među stablima duž puta i negdje daleko ispred njega, neobično plavo svjetlo. Vozio je prema tom svjetlu jer nije imao izbora, skrenuti s puta se nije imalo kamo, a u retrovizoru je vidio kako stabla čupaju korjenje iz zemlje i koračaju za njima, grabežljivo pružajući ispred sebe grane i prijeteći zamahuju njima. Jedina sreća u nesreći je bila da je Cvilitrol zapeo na podu između sjedala i ne može vidjeti tu zastrašujuću vojsku stabala. I ovako je bilo nepodnošljivo slušati njegovo cviljenje. Uvjeren da umire, upravo se krenuo glasno ispovijedati i Frogling bi, da im stabla koja su ih slijedila nisu bila sve bliže i bliže, umro od smijeha, a ovako je umirao od straha i jedva se obuzdavao da i on ne počne vrištati.
- Oprostio mi, Bože – cvilio je Cvilitrol – zavodio sam sve redom. Maloljetnice i udane, cvil, nisam birao, ali samo riječima i samo virtualno. Dirao ih nisam. Zapravo, cvil, nisam ja njih zavodio nego one mene, a ja sam samo htio piti s njima sokić. Cvil. Ništa drugo. Ništa nisam kriv, cvil, cvil, cvil. Ni bludne misli me nisu morile, a one, te pohotne bezobraznice, proganjale su me i olajavale, i smijale mi se kao da je biti čedan grijeh. O, cvil, cvil, cvil! Mnogo su mi skrivile. Jedna me, prokleta bila, cvil, skoro silovala. Sokićem me namamila u svoj brlog i jedva sam joj pobjegao, cvil, ali jesam, spasio sam svoju nevinost. Druga se, čim sam je pozvao na sokić, htjela rastati, a treća, e ta je bila najgora od svih, mala zavodnica Hemi, pola Kvizboxa je zavela, a bila je pred udajom i nije me šljivila dok se nisam pozvao kod nje na sokić, tad ti je ta Hemi, ostavila zaručnika pred oltarom. Sve zbog sokića sa mnom. Pravedno si je kaznio kad si je smanjio. Drugo nije zaslužila. Ako me spasiš, objesit ću je na špigl u kombiju da se lijepo njiše dok se skupa vozimo.
Frogling se snebivao. Malo se opustio jer ih stabla više nisu slijedila, sudeći po svemu, ustuknula su pred bakljama, poredanima s obje strane puta, a i dvorac je bio na vidiku. No brinuo ga je svijetleći plavi stup. Nije mogao procijeniti, izdiže li se iz dvorca ili pada s neba. Što bi to moglo biti, pitao se. Nije slutilo na dobro. Stoga je parkirao izvan zidina zamka iako je mostić bio spušten preko opkopa, a dveri širom otvorene.
- Zašto smo sad stali? – zacvilio je Cvilitrol.
- Stigli smo.
- O hvala ti, Bože, cvil.
- Hm, ne misliš li da bi bilo primjerenije zahvaliti se meni.
- Tebi? Cvil, cvil, cvil! Zašto tebi?
- Jer te nisam ostavio da krepaš u onoj kolibi.
- Nemam se što ja tebi zahvaljivati, cvil. Ti si me uvaljao u nevolju. Oteo si moj kombi i mene, natjerao me u onu kolibu, ti si kriv što me ugrizla zmija, cviiiiiiiiiiiiiil! Znam ja dobro tko si ti i tko te poslao.
Inspektor Frogling je samo odmahnuo glavom i izašao iz kombija. Bilo mu je posve jasno da je očekivati od Cvilitrola barem mrvicu zahvalnosti, jednostavno previše. Uzdahnuvši, usmjerio je pažnju na dveri; onaj stup plavog svjetla je bio nasađen u dvorište. Vidio ga je tek djelić, ali i to je bilo dovoljno. Pitao se odakle je i što to ima značiti. Radi li se samo o svjetlosnom efektu kojim gospodarica Magda želi zadiviti svoje goste ili nečem posve drugom, možda opasnom. Pomislio je da bi trebao prvo istražiti što se događa u dvorcu pa ako je sve u redu, vratiti se po Cvilitrola, no Cvilitrol je u kombiju već ludovao i nabijao nogama po vratima, tako snažno da se kombi ljuljao. Postojala je i realna opasnost da se Cvilitrolu dogodi nešto loše dok on istražuje. Ne bih se trebao zamarati što će biti s tim dosadnjavovićem, pomislio je, ali ipak ga nije mogao ostaviti samog i nezaštićenog. Možda mu i nije tako loše kao što cvili, takvi kao što je on, nikada ne umiru, a opet, ali nikad se ne zna.
Otvorio je vrata i poželio ih zalupiti jer je Cvilitrol proizvodio cvileće zvukove takve visine da su ga zaboljeli bubnjići i bilo je pravo čudo da stakla na kombiju nisu popucala.
- Umukni!
- Htio si me, cvil, ostaviti – optuživao ga je Cvilitrol i pritom ronio gorke suze.
Inspektor Frogling ništa nije rekao, samo je stajao kraj otvorenih vrata i zaprepašteno promatrao Cvilitrola. S njim se događalo nešto jako čudno i jako gadno. Odjeća mu je bila sva mokra i slijepljena od sluzi. Cvilitrolova fensi šmensi frizurica je izgledala kao da je na nju nanio previše gela i otužno mu se spljoštila uz glavu. Sluz mu se razvlačila među prstima, ali barem više nije onako prodorno cvilio već je samo tiho skvičao i molio da mu pomogne.
Inspektoru se gadilo dirati to sluzavo stvorenje. Stao je pretraživati kombi, nadajući se da će pronaći nešto u što bi mogao umotati Cvilitrola i tako ga unijeti u zamak. Bilo bi idealno kad bi nabasao na kakav dovoljno veliki komad najlona ili smotani tepih. Pronašao je samo zelenu dekicu s cvjetnim uzorkom.
Cvilitrol se nije bunio dok ga je oprezno umatao; prepustio mu se s povjerenjem. Zapakiravši ga tako da su mu je iz cvjetne dekice virilo samo lice, izvukao ga je iz kombija i prebacio preko ramena.
- Gdje smo to? – panično se oglasio Cvilitrol. - Cvil, kamo me to vodiš? Stani! Stani! Ni koraka dalje! – Sapet u dekicu, Cvilitrol se nemoćno bacakao, a inspektor Frogling nije mario za njegove proteste. – U pomoć, cvil! Ni mrtav neću, cvil, pod krov one nevjernice!
Cviljenje mu nije pomoglo. Već su bili u dvorištu zamka gdje Cvilitrol napokon umuknuo, i obamro od straha koji mu je u kosti utjerao svjetlucavi plavi stup. Samo su mu nezaustavljivo tekle suze i pomiješane sa sluzi kapale po kamenim stubama dvorca u kojem je bilo vrlo živo i veselo. Cvilitrolu je to veselje bilo mrsko. Bilo mu je loše, a i strahovao je da će osim one proklete nevjernice i njezinog ljubavnika, zateći sve svoje ljute neprijatelje.
