Bio jednom moj prijatelj Mate. Moj prijatelj Mate Drmić volio je brda Hercegovine. I svoju baku. Poginuo je Mate davne '93.... u ratnom vihoru.

Gledajuć maloprije Thomsonovu "Vjetre s Dinare..." - e to vam je Mate. Pljunuti Mate. Ili pljunuti Thomson kad je bio mlad...

No da. Dosta romantike i patetike. Bez obzira što me ti stari Thomsonovi radovi ubodu u srce. Jebiga.

A sad malo o braniteljskom prosvjedu.

Naravno da se Rudarka, prije nego se odlučila izreći svoje osobno mišljenje, pripremila tako što je nazvala kuma - 90% ratnog vojnog invalida (iz daleke '91), doduše, malo ga razljutila svojim pitanjima o prosvjedu i nekim natuknicama o tome što običan narod, slušajuć medije može iz svega zaključiti, i dobila određenu sliku i "iznutra"....

U svakom slučaju, teško mi je napisati prosvjednici jer su to sve ljudi koji su odnijeli na pladnju svoj život kako bi svima bilo bolje (to što nije, to je već neka sasvim druga priča), pa su se neki vrati više - manje živi, neki nisu...

E sad moj elaborat o situaciji:

O tome da se predsjednička oba oka ne bi pojavila u šatoru ratnika da nije najnovije kampanje - to nam je svima jasno. Čovjek pokušava (doduše, ne dobivam dojam da je iole uspješan, ispravite me ako griješim) sakupiti neke "desne" bodove. Ehh...

Drugo, teško je 80 - 100% ratnim vojnim invalidima osporiti njihov status - jerbo se to vidi. Kako sam uvijeno pokušala objasniti kumu (neću sad o njegovim fizičkim ratnim obilježjima), oni su sve neosporni ratni invalidi jer se to - nažalost - vidi na njima. Hoću reći - stradali su im dijelovi tijela.

Kakti se po medijima, kao i među ministarskim zamjenicima spominje upitan broj PiTieSPi-jevaca. Odgovorno tvrdim da je svaki ratnik (koji je barem malo proveo u prvim redovima - znači u tzv. "ratnoj zoni") više ili manje PTSP-ovac.

S obzirom da s jednom takvim spavam godinama, mogu to odgovorno tvrditi. Pitanje je samo koliko dotične osobe pokušavaju normalno živjeti u krugu svoje obitelji, a pitanje je kada će puknut pa nekog upucat. Uključujući samog sebe. Javnost nikad nije doznala stvaran broj samoubojstava među ratničkom populacijom. Onom pravom - iz '91-93...

Druga je priča lažnih ratnika. Pogotovo onih stradalih po preljubničkim krevetima, saobraćajkama nadomak kućnog praga i sl. No problem dotičnih je što sigurno imaju bolje zdravstvene i ratne kartone nego oni pravi.

Da se vratimo na one gore - što danima u šatoru čekaju bahate političare.

Osobno smatram da svoje zahtjeve - a to su određene smjene u resornom ministarstvu nisu javno objasnili. Nisu niti objasnili oko čega nisu zadovoljni.

E pa sad - nisu zadovoljni što je većini (doduše, ako 100% ratnom vojnom invalidu nije ni za kunu rasla penzija - a zna se za recesiju i povećanje cijena svega - od struje, vode do higijenskog pribora koji dotični moraju kupiti) smanjena sva prava. Jebiga, svi znamo da je recesija, no ipak - dotični to nisu zaslužili.

Drugo - moj je kum trenutno u jednom lječilištu. Za to se lječilište prijavio prije ravno godinu i pol. I sad došao na red. Doduše, s obzirom da je brzo shvatio određene moduse prijave, liste čekanja (ima tzv. Bandićeva lista, pa HZZO lista, pa lista... ne znam točno), tako se ovaj moj gura gdje stigne, pa šta segne u kojoj godini.

No, sigurna sam da ima informatički nepismenih ratnih vojnih invalida koji ne znaju / nisu uspjeli doći do tih njima krucijalnih podataka, pa za toplice čekaju po 14 - 16 mjeseci.. oliti u jednoj kalendarskoj godini ne uspiju otići na rehabilitaciju. Koja im pomaže. Kao i njihovim obiteljima da se malo "odmore".

Da sad ne spominjemo da svaka vlast, svakih par godina nešto "skine" - jer eto - nema se. Mislim da je svima dosta praznih obećanja bahatih političara. Nemojmo se zavaravati, i lijevi i desni su isti. O alternativcima da ne govorimo. Oni bi valjda sve ukinuli. Hm.

Da li je prosvjet trebao biti sada? A kad će?? Sada su barem u svim vijestima.

Da li će što dobiti žrtvujući svoje već teško oštećeno zdravlje? Teško. Politika je kurva.... što god mi o njoj mislili.

A ako se stvarno nema - kako onda jedno ministarstvo može potrošiti samo na prosto parkiranje tisuću puta više nego što je planiralo? Ili zašto se seli u neki šmininkerski privatni prostor kako bi ministarsti zamjenici mogli "raditi" u kvadraturi jednog prosječnog smještaja mladog hrvatskog bračnog para s jednim dijetetom (i drugim na putu)? Ili zašto.... ima se odakle uzet. No, nitko ne voli sam sebi oduzimat luksuz... ee...

Čitam neke tekstove o tome kako se na žene prvenstveno gleda kao lutke za izlog, pa bile one brain surgeon, rocket science ili "samo" teta iz dućana, vrtića ili vaš osobni bankar.

S jedne strane stvarno zvuči seksistički kad se o nama raspravlja u kontektstu one ljige "žena, majka, kraljica" misleći na kuhaču, usisavač, beby alarm i na kraju animir damu. Hm.

S druge pak strane, i mi smo si same krive. Time što to dozvoljavamo? Ma ne. Time što se ne koristimo vizualnim dojmom kako bi se probile.

Jebiga, naravno da muškarcu ne treba IQ 135 kako bi odabrao odijelo, kravatu i pripadajuću košulju (da ne spominjemo čisti donji veš, kao i pristojne čarape ne tipa "hercegovačkog zeta") jer mu to nije važno. Doduše, ja volim odmjeriti, posebno poslovne suradnike (pogotovo one koje prvi puta susrećem) i brzo kroz odabir odjeće, kao i način na koji to nosi mogu dotične prilično dobro ocijeniti na prvu.

Da vam sad ne spominjem kako nekim kolegama mogu nabrojati na prste odijela koja nose i koje će obuči kojom prigodom.

Osobno smatram da bi jedan pošteni muškarac, koji odijelo treba barem dva puta godišnje tu i tamo morao investirati u novi model.

Slušaj mene, izljavljuje to Rudarka u čijoj kući nema poštenog muškog odijela. No dobro, dotična kućna gospoda to ne rabe ni u kakvim slučajevima. Ali zato imamo na izbor svih vrsta sportske odjeće i obuće za razne prigode - kišno proljeće, zimske mećave, jesenje padanje lišća, zamrznute slapove (ne pitajte)...

Da se vratimo na bit priče - žensko oblačenje.

Svaki put kada krećem u "ratni pohod" oliti neki važan sastanak ozbiljno razmišljam pred ormarom što ću na sebe obući.

Zašto?

Ne zato da s odjećom dajem neki odgovor (pri)prostim muškarcima s kojima sam okružena (onaj jedan što je kakti malo više profinjen i upućen je u it boje sezone nekako mi je sumljiv ), već da sebi stvorim sliku žene kakva želim taj dan biti.

Bila ona sportski tip u traper šosu (najboje mi stoje oni polu-minjaci ) i rokerskoj jaknici ili neka dama u kostimiću i štiklicama. Doduše, nekad se ujebam tako da u finim stvarima hodam po blatu ili mokroj travi, no jebiga. Cijena posla.

Nadam se da sam dovoljno elaborirala svoj stav po tom pitanju i da sad mogu izjaviti da nije ozbiljno od jedne, pa bila ona i konzervativna, stranke s predsjedničkim aspiracijama da ne uzme nekog Modnog mačka i od žene napravti nešto više od (izgledom) stare usidjelice. Što žena nije. Em je zgodna, em mlada (negdje oko 45), em pametna.

Jer desno orijentirane bakice će tako i tako glasati za nju. Pitanje je ostalih ozbiljnih ljudi, da ne velim žena koje bi možda i razmislile o njenim izjavama da ju ne pokušavaju učiniti nevidljivom. Što im do sada jako dobrou uspijeva. Čak se i Josipović otkravio, pa nas gleda s dva oka, nosi odijela s rozim i sl. košuljama, a tu i tamo se i nasmije i našali. Wou.

Neka se ugledaju na gđu. Kosor. Ona je bila - u skladu sa svojim godinama i statusom premijerke odlično obučena. Koketirajući sa famoznim broševima dovodila je narod u stanje upitnika - jerbo - što koji taj dan predstavljao i koju njezinu poruku prenosi. Jednom riječju - odlično odrađen PR. Tko god stajao iza te priče.

No da, zato curke nemojte se dati obeshrabriti. Navucite visoke čizme i pravac posao. Pa nek sline za vama...

Ps. Ovaj cijeli post je više - manje ohrabrivanje Rudarke koja kreće u nove ratne pohode. Naime, preuzimam direktorsko mjesto jedne jaako muške i konzervativne sredine. Ima da me pojedu ako ne budem pazila. Tako da će mi uz sve moje znanje muške psihologije, stručne naobrazbe i dosadašnjeg iskustva trebati i dobra štikla s crvenim potplatom. I bič.

Ahoj.

Svašta smo mi dozvolili Banditiju. I to da se šepuri gradom, i to da mu je glavna biračka baza Romi iz Resnika i zaluđene bakice s placa, i to da gradi velebne vodoskoke...

Čak sam si razmišljala da li mi smeta to što je službenim sredstvima (znači: službeni automobili grada, gorivo, cestarina, no i dva vozača s dnevnicama) prevozio mesara i veterinara svojoj majci u bosansku pripizdinu (ili hercegovačku - što je još gore jer je kilometražom dalje). To taj dio nekako ostaje u ljudskoj domeni - ma, možda bi i mi to isto...

Bi vraga.

Ja sam kroz svoj poslovni put prošla razdoblja sa službenim vozilom. NIje da sam se vozikala s njim bez reda i pameti. A kamoli odlazila na mjesta koja se ne mogu zgurati u moju poslovnu geografsku mapu.

No, da se vratimo na uprižunjenog nam najpoznatijeg gradonačelnika.

Svojedobno me ljutilo kad su na televiziji servirali slike očišćenje atletske staze (gdje je dotični navodno svako jutro u cik zore trčao krugove), dok je većina grada bila zatrpana snijegom.

Ljutilo me i to što se razmetao gradskim novcima i slao kamione love u Mostar. Jebiga, da smo bogati kao Švicarci, možda bi to bilo razumljivo, a ovako... nama neki novi porez, prirez i namet, a on "hrani" braću preko granice...

Ljutilo me i to što je zavrtio puste pare za onaj famozni tojlet od rosvraja i pustih kompjutora, a bome niti fontane nas nisu koštale malo. To su neke tako sulude cifre da se pitam koliko je ljudi omastilo brk. Čitajući podatke što su dospjeli do novina, nekako mi se čini da službe koje ga terete nisu zagreble u taj dio priče.

Odnosno dio priče koliko on sam i njegova najbliža familija "teži" - u novcu, nekretninama, pokretninama...

No, na kraju me totalno razočarao s onim slikama. Ako je slike dobio kao poklon gradonačelniku, onda one nisu njegovo privatno vlasništvo, i još k tome sakrivene u viksi.

I nekako sam lagano razočarana. Pa jebemu, ako se već stavlja šuša sa strane - onda je to bolje u dijamantima, jebeš slike. Vidjelo se i na primjeru "Lepog" kako je to nezgodno kad se počnu iznositi u javnost detalji Kraljevića i ostalih velikana hrvatskog slikarstva.

Jučer sam prošla istom dionicom autoputa gdje je nekidan bila i posljednja saobraćajna nesreća, no s obzirom da je u njoj sudjelovao poznati bosanski glumac, napunivši sve dnevne vijesti.

Kao prvo - oznake za suženje prometa nalaze se u rasponu unutar više od 300 m i nitko mi ne može reći kako su baš sve oznake bile porušene. Vjerojatno su bile srušene samo one u samoj blizini gradilišta koji je uzrok suženja.

Znači, neprilagođena brzina i nepažnja vozača. No, da se razumijemo - svi se mi opustimo na autoputu - od kopanja nosa, drkarenja po radio stanicama (izluđuje me kad putujem daleko, pa se svako malo moram prešaltavati sa stanice na stanicu), telefoniranja, žvakanja hrane/pića, svađanja sa punicom...

Da li je dotični glumac vozio nekom "normalnom" brzinom - do 130 km/h ili nekom puuno bržom - to će riješiti policijski izvještaj. No i ova prva brzina je opasna. U prinicipu pokušavam smanjiti istu u slučaju da mi je nešto sumljivo, pogoto u noćnim satima. Doduše, i to je zapravo opasna radnja, pa treba paziti koliko ćeš smanjiti brzinu automobila, a da te odozada netko ne upići i od tebe i tvojeg vozila napravi palačinku.

A sad malo o stradalima - čovjek je mijenjao gumu na automobilu u tom "radnom" traku, a suputnica je bila pokraj. Tako nekako. Veliko je pitanje da li su te osobe imale reflektirajući prsluk na sebi. Ne možeš se muvati po cesti gdje auti jure sto i više na sat, a ne biti propisno obučen tj. vidljiv. Pogotovo kad je mrak. Da ne spominjem da je to i protuzakonito. Drugo, gdje je bio trokut? Bez obzira što se radi o autocesti, potrebni su neki znakovi obavijesti. A oni bi u noći bili vidljiviji nego danju! Tako da bi na vrijeme obavijestili slijedećeg vozača (u ovom slučaju poznatog glumca, no nije on osobno bitan) da prikoči, pripazi, zaustavi se na vrijeme...

Da vidimo teoriju o "ukletoj" dionici - radi se o dijelu autoputa Zagreb - Lipovac gdje se ljudi - govorimo o putnicima iz Makedonije, Bugarske, Rumunjske, Bosne... - u vožnji od preko pet sati (obično u komadu).

I tu nastaje zamor tijela i duha. Gospodin Emir je, pretpostavimo da se vozio iz Sarajeva prema zapadu, bio u šestom satu vožnje. Isto tako i vozilo u kojem je stradao makedonski slavuj - Toše. A bome i pokojna Dolores.

Doduše, o Tošinoj nesreći imam svoje mišljenje. Nekoliko sati prije prošli smo istom relacijom i izletilo nam je nekoliko kamiona u lijevi trak tako da je suprug opako kočio kako bi izbjegao nesreću/e. A takav nekakav scenarij spominje i vozač (za razliku od sna koji mu se pripisuje). Očito je - e sad, ubite me da li je pun mjesec, prazan... anyway, ima takvih dana da su svi ludi na cesti i možda je i tada bio takav dan/noć.

Jadna Dolores je isto poginula zbog umora vozača. S time da nisu krenuli "malo iza pola noći" već debelo kasnije....

No da, što hoću reći? Sve se to može desiti svakome od nas. Zato treba dobro razmisliti da li kretati na put kasno, da te uhvati mrak, pa makar i na autocesti. Da li se može putem stati i odspavati, da li ....

Sve u svemu - treba biti oprezan. Pozdrav od Rudarke (o kej, dužna sam vam i dalje priču o Amsterdamu).

Štovano moje čitateljstvo!

U posljednje vrijeme skitarih se više od Šalkovića i mojeg susjeda Pere zajedno.

A eto... poklopilo se.

I sad, u neko gluho doba čekajuć svoj avion na jednom od internacionalnih nam europskih aerodroma razmišljah i o vama i zanimljivim pričama za štovano čitateljstvo ove naše male blogosfere.

Da sad prestanem srat u aoristu, ajmo na temu ovog današnjeg posta - što i kako se skita po raznoraznim aerodromima i avionima.

Kao što znate, ova naša selendra zvana Metropola ima nekoliko direktnih letova, a ostatak, put pod noge i fataj afione.

Tako sam nekidan lovila metropolu EU preko Berlina jer mi se nije dalo dizati u tri ujutro kako bih uhvatila direktan let sa ostatkom pospane nam političke čeljadi što silom prilika mlati dnevnice u EU parlamentu. Pa sam završila u niskobudgetnom avionu sa četiri sata zakašnjenja.

Nakon nekoliko suhih obroka, mrzovoljnog i drčnog zemaljskog stjuarda koji ništa nije znao, ali se strašno ljutio na bilo koje pitanje nas umornih putnika, ipak na kraju poletisnom prema konačno otvorenom aerodromu u Berlinu. Bila bomba ili samo lažna dojava bombe...

Kapetan aviona bio je strašno ljubazan (kod ulaska u avion stoji uz ostatak posade i pozdravlja ljude, a ti možeš zaviriti u kokpilot), svako malo nam je na šaljivi način pokušao skratiti vrijeme čekanja, a ujedno nas obavijestiti o svakoj promjeni na našem letu. I kašnjenju leta.

Naravno da je moj avion Berlin - Brussels davno otišao prije nego ja dohvatih Berlin. A šta ćeš onda - kreneš tražiti pravi info pul kako bi dobio novu kartu i nekome uvalio svoje kufere. Pa onda pivce i malo klopice (čovjek ogladni od daleka puta).

E da - sada malo o tzv. ručnoj prtljagi. U te se male kofere svašta da utrpat i ja bih osobno zabranila takvu vrstu prtljage u ionako prenapučenim avionima. Svaki drugi putnik jedva podigne isti kako bi ga smjetio iznad glave, tako da sam sigurna da te prvo poubijaju ti dotični koferi kad počnu frkat iz pretinaca za prtljagu. A onda eventualno nekakav pad aviona na zemlju.

Na jedan od letova sam nonšalanto krenula među zadnjima. Mislim si ja - neće oni bez mene. E da. Zato u avionu nisam imala gdje gurnut moju malu plastičnu vrećicu, laptop i jaknu. Jer je sve bilo potrpano s dotičnom ručnom prtlja(geti)nom.

U drugoj sam varijanti uletila među prvima u avion. E jebiga. Tu su moje vrećice završile pod jednom takvom "lagan om" ručnom prtljagom. Damn.

A sad malo o avionskom konforu. S obzirom da sam direktno iz Brussels airlines uletila u naš Croatian - stvarno je jadno za vidjeti koliko je naša kompanija nekonforna u dijelu za noge tj. u razmaku između redova. S druge pak strane, Croatian nudi za obroke fino upakirane paketiće s autohtonom hranom tipa sir u maslinovom ulju, salenjaci, paprenjaci, umjesto sendviča pite sa sirom....

Ne znam zašto naši kapetani odbijaju komunicirati sa putnicima. U nekoliko letova Croatian airlinesa niti kapetan niti kopilot nisu zinuli. Kod drugih avioprevoznika - Lufthansa, Germanwing, Brussels airlines... to nije slučaj. Fino nas kapetan pozdravi, ispriča više ili manje detalja o letu i konačnoj destinaciji. Sve onako kako se šika.

Putnici? Ima tu svega - od izgubljenih bakica što pokušavaju doći do svojih gastarbajterskih unuka, poslovnog svijeta što jurca po svijetu pokušavajući skratiti vrijeme dolaska i odlaska s aerodroma, onih zaluđenih Korejanaca što navaljuju u lijepu našu nakon nekog njihovog poznatog Reality-a....

Jedno mogu reći - naši se ljudi (čitaj žene) vide iz daljine - i eventualno Talijanke. Sve ostalo je bljak - crne najlonke i svijetle čizmice, bijeli outfit i grozne crne cipele + crna ružna neugledna torbica, polugole i šljokićave Ruskinje...

Nadam se da sam vam barem malo približila svoje impresije. Silom prilika putovala sam sama, pa sam imala dovoljno vremena za zijat okolo.

Dužna sam vam foto-post o Amsterdamu, a ako budete dobri i o Crnoj Gori.

Tomorrow.