Jučer smo se našli na jednom pravom pravcatom seoskom skupu - naše kumće je pristupilo Prvoj pričesti, pa smo mi kao kumovi bili obavezni doći i prije početka mise.

Kako je to bio put od sat i sitno, a u kući troje ženske čeljadi (i jedna kupaonica), Guzda nas je digao u sedam i sitno. Nedjelja.

Uglavnom, nije se curke moglo (Mala i nećakinja, 15 1/2 - nepunih 16) uvjeriti da su štikle od 12 cm nešto prestrašno i da se u tome ne stoji cijelu misu (obadvije su svoje Krizme obavile sjedećki u dotičnim cipelicama). No da. Jedino što smo ih uspjeli natjerati da si ponesu i alternativnu robu. I obuću.

Ali zato ostala čeljad...

Uglavnom, i ostale curice su istrčale u svojoj krizmenoj obući, pa je to sve skupa, u kompletu sa nekim haljetkima kineskog porijekla bilo luudo. Luudo zabavno.

O dječici u kričavim roza nijasama, te dva malca od glave do pete u odjelcima (sa prslucima ) zlatne boje s bijelim lakastim cipelama. Vrhunac. Gdje su samo našli te smješne cipelice u dvije dječje veličine.

Tu i tamo se našao i netko tko je upućen u neke kakti (ne mogu reći baš ovogodišnje), no recimo višegodišnje modne smjernice. Moguće da su to bile osobe - gosti iz Zg. ili obližnje županijske metropole.

Ne. Nije sad da sam ja došla u ne znam čemu skupom i brendiranom - obična mala siva suknjica (H&M) s čipka dezenom, te Benetton majica, prljavo roza sako (nažalost pokojnog X-nationa ) i Bata plave cipelice pune petice. Eto.

Rado bih se ja bolje (skuplje?) obukla, no nema se... O kej. I ovo je sasvim dobro. Poslije sam skinula najlonke i pokazala svoje male bijele nogice. Meni nije smetalo. A tek tada mi je bilo ful ugodno.

I janjetina je bila dobra.

Slavljenik se napuhnuo kao puran, no baš nam je bio simpatičan. Kao da smo ga jučer držali u rukama na krstitkama. Kako vrijeme leti...

Ne znam da li je to svjetski pomodarski hit ili je to samo trenutni hir u našem malom okruženju, no u posljednje vrijeme se velika pozornost poklanja pripravnicima.

U doba kad su mene (u jednoj skupini) primali na posao odmah smo bili primljeni na neodređeno radno vrijeme. Poslije se praksa promijenila samo toliko da su pripravnici bili na određeno, ali su nakon godinu dana primjeljni na neodređeno. U punom broju. Sad je kakti situacija da će jedan dio njih biti odbačen iz igre.

Doduše, kako im je program dosta prenapućen silnim obilascima uzduž i poprijeko lijepe naše, tako da uopće ne vidimo te naše pripravnike, a na kraju će njihovi mentori (a to smo mi) morati dali evaluaciju istih kako bi se netko izbacio iz igre. Hm.

No, to nije dio ove priče.

Uglavnom, u posljednje nam vrijeme dolaze na sastanke (razine direktora službi, sektora...) ti mladi ljudi sa dosta važnim zadacima, te nam prodaju maglu.Uglavnom su to dio priče ljudskih resursa, razni PR-ovi, pravnici i sl. S time da su im odmah dali vođenje projekata što je po meni malo pa neozbiljno.

O kej. Mlade ljude treba "staviti u vatru" na način da sudjeluju u projektima svojim svježim idejama i drugačijim pogledima od nas kakti "starih", no da u segmentima koji su stvarno važni oni budu nosioci projekata - hm.

Onda mi - jelte ljudi s terena (ali sa svojim odgovornostima u raznim segmentima osnovne djelatnosti) njima objašnjavamo shemu gdje, tko, kako i zašto i zbog čega njihove "briljantne" ideje ne mogu proći jer se ne mogu primjeniti na našu (terensku) situaciju.

I da - lijepo pozdravljam mladu kolegicu koja je tokom cijelih tri sata sastanka (a sjedili smo odmah "u prvom redu") chatala, surfala, facebook-ala (znam ja i ovako čorava prepoznati izgled stranice) i ne mogu reći, no i malo odgovarala na sl. mailove (neš ti važnih zadataka za jednog pripravnika koji mora odmah i sad čitati mail).

Ne mogu reći da joj rad prstiju obje ruke na touch screen mobitelu nije impresivan, no samo ponašanje me izludilo do besvjesti. Koje definitivno smatram nepristojnim poslovnim ponašanjem.

Već se godinama bezuspješno borim s pronalaženjem idealnih čarapa tzv. najlonki. Onih nekih srednje cijene, da fino stoje uz nogu, dovoljno visokog struka da ti je u njima ugodno, a boja - finu paletu od svijetlih do tamnih tonova boje kože (koji ne uključuju crnu - ta mi izgleda kao da je stvorena samo za sprovode) do onih modernih žarkih boja - ovisno o modnom izričaju dotične godine.

Uglavnom, danas sam na sebi imala neke Jadran čarape boje kože (na suncu se vide da su ipak gloss, što baš i nije najmodernija opcija) s nekim tufnama. Nisu bile ni jeftine - nekih 50-ak kuna (mislim 18 Dena gustoće). No kroj je prestrašan - relativno kratkih nogavica i dugačkog dijela za torzo, pa mi je stalno visio tur, te sam imala osjećaj da će mi spasti - što je doduše bio lažan osjećaj jer je struk od najlonki bio postojan - gdje već treba biti. Grr..

Ovu zimu sam uspjela preživjeti s Jadran grilonkama (neš ti boja: crna, smeđa i siva), prijašnjih godina su to bile Calcedonia, no sada mi je njihova 2 premala (spada mi sa struka), a 3 prevelika. Sranje. A tako lijepih pastelnih boja imaju u kolekciji. Uključujući predobre u šarama engleske zastave (model 2010/2011) koje su se rasprodale, no nisam uživo vidjela na nikome baš te.

Palim se ja i na najlonke u više boja, po mogućnosti sa psihodeličnim šarama, no Guzda svaki puta tako skoluta da brzo odustanem. Ne znam zašto, ali su takve najlonke odbojne većini muškaraca. A nama ženama baš su simpa.

Doduše, neke poznanice (prijateljice mojih prijateljica) pamtim samo po luudim najlonkama, više nego nekim drugim kvalitetama. Valjda je to normalno...

Kad mi najlonka spuzne uvijek se sjetim Oprah-e i njezine izjave kako je na jednoj od dodjela Oscara skoro ostala bez gaća tj. najlonki. Pa kad ona tako bogata može imati s tim problema (bez obzira na njezine gabarite), šta ne bi i mi - obična sirotinjska raja.

I da se razumijemo, ja sam jedna prosječna žena od 165, konfekcijskog broja 38-40, pa s najlonkama vodim rat.

Što li rade one visine Blanke Vlašić ili širine J. Houdeka?

Uglavnom, molim jedan suvisli savjet koje da najlonke probam kupiti. Odnosno čiji proizvod je vama u redu. I to za višekratnu upotrebu. Sve sam do sada pokušala. Doduše, sve osim onih preskupih brendiranih tipa MaxMara ili Chanel.

I ne, niti jedne najlonke ne izdrže kao u onoj staroj reklami za SanPelegrino ili tako nešto. Fak. Moje sve riknu skoro pa u prvoj vožnji.

Ps. Balkanski Survavjl se zahuktava. Bilo je tu i tučnjave, šlatanja (tokom igara), skidanja i trganja, skoro pa krvi. Baš je mrak.

Posljednjih nekoliko dana provela sam kao na maturalnoj ekskurziji. Naime, organizirali su nam sastanak + kakti team building na jednoj pitoresknoj lokaciji u Baranji. S obzirom da je plan bio da se krene busom, te skuplja narod s više lokacija, tako smo se dobrih pet sati taljigali izbjegavajuć autoput kojim bi bili puuno brži.

Nakon tog famoznog dugotrajnog puta, krenuli smo nakon gableca s nogu (nismo stigli ručati) na igre. S obzirom da je ekipa pozvana od strane direktora sektora (jelte visoki nivo), osim članova njegovog kolegija proširena sa još nešto rukovodne ekipe niže razine, pozvani su bili i mladi inžinjerski kadar, zadnja generacija ex pripravnika.

U trenutku kad sam čitala spisak pozvanih nije mi se sviđalo što su mnogi drugi preskočeni (tzv. srednja generacija inženjera koji nisu rukovodeća struktura), no poslije sam shvatila da to i nije tako loše. Jer kad te udrobe - direktori - rukovoditelji -.mladi u mješane ekipe - od tog famoznog buildinga do (moglo bi se reći kreativne) radionice - onda se iskristaliziraju neki mladi perspektivni ljudi na koje čovjek u pojedinim projektima sigurno može računati.

Doduše, dio ekipe je dosegao visine magistra i doktora znanosti, no i dalje su ostali tupe i svadnjive sitne duše, pa mi je sve nelagodno da ću i ja za koji dan ući u njihovu skupinu. Hm. Mislim doktora, ne ovo drugo.

Team building je prošao o kej. U grupi smo imali mladu nabrijanu pravnicu koja voli pobjeđivati, pa je i one najnezainteresiranije nabrijala da moramo pobijediti. Jao si onima što su htjeli izbjeć igru. He he...

Osim što na svakom buildningu pucam lukom i strijelom (neš ti Rudarke - odrasla praktički na streličarskom igralištu ), te veslam tak da dobijem žuljeve (bilo je i izvrnutih i mokrih ), sve u svemu bilo je dosta zanimljivo.

Preskočiti ću večeru i tamburaše s neizostavnim ciganskim folklorom - svirka violine ravno na uho mladoj kolegici, rodom iz Bosne.

Diša se slijedeće jutro stvarno držao prebukiranog programa, te su svi izlagači imali u minutu određeno koliko smiju dugo imati svoja izlaganja, a pošto je njegova tajnica opako ozbiljna - stvarno su se i oni najbrljaviji držali zadanog roka.

Radionica je ispala full ozbiljna, te smo - na moje opće čuđenje čak došli do jaako zanimljivih i perspektivnih odgovora i rezultata. Meni je to u početku izgledalo kao igra, no kad sam vidjela svoje direktore kako se trude odraditi zadatak, i ja sam se skoncentrirala unutar svoje ekipe. Čak i pokefala (doduše usmeno) s gore spomenutom pravnicom jer je u protivničkoj ekipi prezentirala krive činjenice kao njihove adute.

O tome da smo imali i emergency situaciju sa mladcem što se nalio rakijetine, pa počeo demolirati kupaonicu (ja bih ga svezala i bacila u podrum), pa smo ga lovili po selu... nema smisla niti spominjati.

Na kraju smo se kao pravi maturanti kartali belu na zadnjem sjedištu autobusa i umjereno smrdljivi vratili svojim kućama, ženama, djeci, muževima i kućnim ljubimcima.

Umorna sam od života.

Od Nasljednika i njegovih studentskih pi*darija...

Od susjeda i njegovih pretenzija na moje dvorište. Mala gramzljiva - sad bih opet napisala nešto prosto, no nije zgodno...

Od kroničnog i akutnog nedostatka šuše na računu. Od želja koje ne mogu ostvariti...

Od....

Sva sreća da me vode na službeni put. Doduše, nakon što sam uplatila određenu sumu novaca, te nakon što su mi objasnili da neću dobiti dnevnice. Navodno sam mogla odbiti...

Stvarno da čovjek zreže žile...

Kako je naporno kad ti djeca svojim (nesmotrenim) odlukama zagorčaju život. Tj. žele zagorčati život sebi.

A nisu ni svjesni da donose odluke koje će utjecati na tijek njihova života. Najvjerojatnije.

Kao prvo - i dalje sam mišljnja da muškićima nakon mature fali onaj dio - godinu dana neke vojne torture da malo očvrsnu i shvate da se svijet ne vrti oko njihovog qu, nego je krvav i dlakav i kakav već je... jadan.

Naime, Nasljednik je odjednom odustao od upisanog fakulteta (tako i tako nije bio njegov prvi odabir) i sada brije kako će dati stručne predmete (koji odgovaraju njegovom "budućem" zanimanju), te u ljetnom roku upisati željeni fakultet. Ma sve pet. Podržavamo mi njegove želje.

No isto tako ga pokušavamo uvjeriti da ništa nije sigurno i da si ne ruši mostove naprasnim povratkom u selo naše malo, nego nastavi pohađati nastavu, sakupljati potpise i sve u svemu - dati potpuno ili uvjetno prvu godinu dotičnog fakulteta.

Jer realno gledano, ako se vrati doma - neće tu biti nekog kruha. A bome ni učenja. Dobra stvar boravka u gradu gdje studira je što nema društva, tako da je osuđen na faks - kuća - internet, a ne lumperaju noću, a spavanje danju...

O tome kako je odbio dvojku iz fizike i ganja veću ocjenu - mislim - to mu ni majka nije radila, dok istovremeno nije dao hrpu drugih predmeta...

Znam da ga je čopila kriza i znam da to traje već neko vrijeme. Nije od od ljudi koji preko noći donose određene odluke. I sigurna sam da će svojom tvrdoglavošću doći do cilja koji želi, ali je pitanje koji je to cilj i da li je moguć u realnom vremenu.

Isto tako ga se ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep, te s njim konstruktivno razgovarati jer kad dođe doma, samo se presvuče i odjuri u život...

S druge strane, ne možemo kao odgovorni roditelji ne reagirati te ga pokušati nagovoriti na neka kompromisna rješenja. Koja obično mladi ljudi ne prihvaćaju jer smatraju da su aduti u njihovim rukama. Hm.

Tako smo danas pokušavali uvjeriti ludu glavu u neke zakonitosti života općenito.

Sad sam zrela za litru rakijetine. Niskap.

Jučer sam šaltajuć (Guzda se odpizdio od kuće pa je daljinski u spavaćoj bio moj i samo moj!) naletila na jednu zanimljjivu emisiju - radilo se o The Doha Debats Debats u kojoj su sudionici bili uglavnom arapskog podrijekla (publika koja je svojim pitanjima aktivno sudjelovala u raspravi tj. postavljala pitanja i eventualno komentirala odgovore), dok su po dvoje predstavnika bili za i protiv zadane teme - s obzirom da nisam gledala od početka ne mogu baš tvrditi kako su odabrali ove koji su odgovarali na pitanja - no jedan je sigurno bio britanski doktor - možda endokrinolog, jedan je bio britansko-pakistanski novinar (njih dvojica su bili protiv), neka gospođa iz arapskog svijeta i još jedan.

Evo i linka na njihove stranice: Link. Koliko sad vidim zapravo sam gledala posljednju emisiju. Naravno, na jednoj od bosanskih tv.

Što me zapravo privuklo? Raspravljalo se o brakovima unutar arapskih obitelji tj. sklapanju brakova između bliske rodbine (očito je to neko nepisano pravilo), te šta sve to nosi kao posljedicu - od genetskih malformacija, do velikog postotka pojavljivanja (gentetski prenosivih) bolesti jer su oba partnera zapravo istog genetskog koda, do pitanja tipa jel istina da će veći postotak djevojaka (pitanje je postavila djevojka iz Emirata) ostati neudano ako se njihovi rođaci ožene za neke izvan tog (začaranog) kruga...

U publici su sjedili uglavnom mladi obrazovani ljudi obaju spolova iz svih zemalja Bliskog istoka, te postavljali - za moj pojam zapadnjačkog svijeta - blago rečeno čudna pitanja. Što me totalno zbunilo - na sav naš europski način gledanja na temu ljubav - brak - djeca ovo je bilo nešto šokantno.

I svi su se uglavnom složili da je "dogovaranje" ili "ugovaranje" braka nešto sasvim normalno, te nije bilo zbora da sad netko ne odradi svoju (svetu?) dužnost i ne pokori se naputku obitelji - tu sad govorimo da su i djevojka i mladić u tome nemoćni. Da li onda kod njih nema ljubavi, da li se ona ispoljava na druge načine - bog će ga znati...

Teško da se zabranjene ljubavi konzumiraju ako je društvo tako konzervativno i čisto sumnjam da je rastava nešto normalno i općeprihvaćeno kao kod nas (danas spominju po medijima veliki postotak rastava u Hrvata).

Totalno sam zbunjena legla na spavanje. U isto vrijeme, nekoliko sati leta od nas, u uglavnom bogatim zemljama istoka, a još uvijek ovako kruta pravila igre zvane život. Prestrašno.

Baš sam se htjela odmaknuti od tematike požara, kad maloprije doznah kako je (djelomično) izgorila kuća jednih naših poznanika, tj. oni su prijatelji naših prijatelja, ali kako je naše selo malo tako se i mi poznajemo. Čak smo se nešto i družili.

I to baš na isti dan - u subotu - kad je nama bilo godinu dana od našeg požara. S time da im je prvi susjed naš majstor koji je (uspješno) sređivao našu kuću cijelo prošlo ljeto. Pa sada i njima sređuje izgoreno krovište.

Na svu sreću - nitko nije stradao (a dijete im je spavalo u potkrovlju koje je planulo par sekundi kasnije). I njihov je požar bio vanjski tj. izgorio im je krov, tako da im i nije tolika šteta unutar same kuće. Ali, nažalost nisu imali osiguranu kuću tako da im ne mogu pomoći u onome u čemu sam najbolja - ganjanju svake kune od osiguravajuće kuće (koja te želi prevariti po svakoj stavci tvojeg osiguranja koje im redovito plaćaš i nije ti palo na pamet da će ti kuća izgoriti ili poplaviti ili nestati u potresu kako bi stvarno i konzumirao dotično osiguranje!).

Kako je to zajebantski objasnio naš kum kad je nogom šutao vodom natopljene stvari po ostatku (ne)izgorene kuće - tko ima više i više će izgubiti.

Lako je to objasniti. Kad u vijestima vidiš neke jadne Cigiće ili nepismenu sirotinju na zgarištu kućerka - misliš si kako nisu bogzna što izgubili, dok jedna prosječna normalna kuća sadrži svu paletu IT, te ostalih uređaja bijele tehnike, da sad ne spominjemo tamo neke - ne baš brendiranu odjeću (tu mi pada na pamet onaj spisak V. Pokos), ali sam se sjetila svih onih mojih sada smrdljivih knjižurina što čame na (novom) tavanu, slike koje čekaju bolja vremena da ih (ponovno) uokvirimo, pobacanih Ikea stolaca (oni lijepi prozirni - od plexia), da sad ne nabrajam dalje...

Šta reć - život piše drame... tko preživi - priča dalje.

Miješaju mi se osjećaji - od pregoleme tuge, do olakšanja da nitko nije stradao...

Upravo je sada negdje vrijeme kada mi je prije godinu dana zazvonio mobitel (ti grozni telefoni, rijetko donose sreću...), te mi je usplahiren glas rekao kako mi djete plače, a vatrogasci gase kuću...

Ma sretna sam, sretna što nitko nije stradao. Sretna sam što su mi djeca živa i zdrava i više - manje bez posljedica (Guzda je baš na današni dan otišao s prijateljem, nakon dugih nagovaranja na sportski izlet). Ali ipak....

I to što nam je "nova" kuća lijepa, doduše, bankovni račun na rubu propasti - no kome nije?

I to što se Guzda trudi srediti unutrašnjost i vanjski dio kuće tako da ga se ne bi posramio niti jedan fensi časopis za uređenje kuća...

I nek se hebe susjed i njegovi podli zahtjevi. I svi oni koji su u našoj nesreći vidjeli neke (kakti) slabosti, pa nam ih još i nabili na nos.

Trenutno je Guzda otišao biciklirati, Mala boji kuhana jaja (jedva ju nagovorila), a Nasljednik krmi... "još samo malo mama"....

Kuham neku jeftinu šunkicu (možda bude bolja od neke skupe - to nikad ne znam unaprijed, a do slijedećeg Uskrsa zaboravim), spremam jaja ukrašavajući ih travom iz vrta, te pripremajući za kuhanje u ljusci od jaja (to mi cure iz naše menze spreme svake godine - čak su me ove posjetile ravno tjedan dana prije jer više nisam na njihovoj lokaciji), pripremila sam i neke sitnice za ukućane - nekako mi krivo što su djeca tako brzo odrasla i ne očekuju igračke od zeke. Hm.

Sve u svemu - hvata me blues... al se borim pozitivnim mislima. Think pink!

Ne mogu reći da ne volim pogledati reality-je (doduše, ne mogu vam reći koji su najnoviji tračevi jer ovaj tjedan nisam stigla, vjerovali ili ne moj omiljeni Survajvl), pogledam (uz kuhanje, peglanje, surfanje i ostalo) popodnevne tračerske emisije, te pogledam slikice u nekim od tzv. žutih časopisa. Šta mogu - volim biti informirana.

Ako mislite da su političari ozbiljniji, pametniji ili bolji od ovih gore navedenih kakti zvjezda, manekenki, glumica, pevaljki i modnih znalaca - he he...

No da mi po omiljenim tračerskim novinama stalno gurkaju neke "starce", pa bili oni i eminenti glumci domaćih nam sapunjara (to ne gledam pa moram vjerovati da su dotični baš super) s dvadesetpetogodinji i više mlađim friškim ljubavima - e to mi ide na qu. I to jako!

Da ne spominjem kako je ofucani bivši (bogati) nogometaš dobio n-to dijete s mlađahnom ljubovcom (zaboravih da li su ozakonili vezu ili ne), a poznati nam kantautor ide stopama vlastitog oca pa je ostavio suprugu zbog mlađahne zamjene u trenutku trudnoće/poroda i u tom stilu...

Da li su sve ovo i primjeri iz običnog neglamuroznog života - stvarno ne znam. Možda to samo mogu sirovi Kerum i slični njemu. Ali da se kroz te časopise/emisije ne može provlačiti neka pozitivna i u krajnju liniju poštena, zvali to čak i katolička (kakvom se naša država predstavlja svijetu) - doduše, sve se religije svode na neka prirodna načela - mlado - mlado, staro - staro, uvjerenja čisto ne vjerujem.

Onda se čudimo da nam djeca žude za brzom zaradom, drogom, alkoholom i svim ostalim neetičkim i nemoralnim elementima života.

I za kraj - ne - ništa me nije raspizdio, muž me ne ostavlja zbog mlađeg modela (čak dapače - friško škrbav ni da ima puste pare ne bi ga nitko pogledao ), niti sam našla mlađeg ljubavnika.

Ne znam kako se vi osjećate, no ja kao da živim u nekoj sapunjari - i to onoj pravoj ortodoksnoj - meksičkoj! U odnosu na moje prijatelje kojima je vrhunac mjeseca polomljen nokat (ne nužno obojan) i neki mizerni minus na tekućem, ja kao da živim u Hollywoodu.

O da.

Osim što mi u horoskopu piše da će mi ova godina biti puna obrata i iznenađenja, kakti za razliku od prošle (tko još poznaje nekoga da mu je kuća izgorila, a da nije cigo ili neka jadna sirotinja u drvenom kućerku?), no kako ganjam neke zaostale edukacijske "dugove", te je Guzda i njegov bizmis u ovoj secesijskog eri u debelom minusu prema sebi, državi i šire nisam ni mislila da će nam cvasti ruže. Ne doslovno. (pogledajte tulipane )

No, kad vam se doklati susjed taman na subotnju govedsku juhicu (još se pušila), koji apropo nije ni trepnuo kad nam je kuća gorila, jer se prokurvao, pa uz rastavu prodaje i svoje imanje (valjda ćemo dobiti neke normalnije susjede), te nam pod nos stavio važeće dokumente u kojima piše da je dio našeg dvorišta zapravo njegovo vlasništvu (uključujući dio famoznog bazena), onda stvarno možeš žile rezat. Doslovno.

Sami smo si krivi što smo od fine drage bakice kupili kakti cijelo dvorište, te nismo službenim mjerenjem provjeravali da li je to istinito, te da li možda postoji neki "pašnjak" s drugim brojem čestice unutar naše ograde.

To što su dva brata dijelila dvorište unazad više od pedeset godina - svaki svoju parcelu, te kako se dotični "pašnjak" našao braci sa strane u papirantom vlasništvu, a ne onom koji je uživao - ne znam.

Kako smo mi za par dana vlasnici ravno 10 godina - da li netko ima neki pametan pravni savjet? Help!

U najgorem slučaju ću morati otkupiti "svoju" zemlju ili poslati vlasnika u qu. Preko suda!